Važan trenutak povijesti

ŽRTVA ZA SLOBODU Točno je pola stoljeća otkako se Jan Palach spalio u središtu Praga

Tihomir Ponoš

Jan Palach nije prvi koja se spalio zbog sovjetske invazije Čehoslovačke. Prvi je to učinio Poljak Ryszard Siwiec u Varšavi 12. rujna 1968. godine, ali njegov čin bio je prešućen i zataškan i Palach za njega nije znao



Šezdesete godine 20. stoljeća bile su živahne, pa i vedre godine u komunističkom razdoblju čehoslovačke povijesti. Čehoslovačka kinematografija bila je na vrhuncu, osvajala je Oscare, propitivala teme iz nedavne prošlosti, suvremene socijalne probleme, međunarodno afirmirala specifičan, ležeran, a opet jetki humor sa snažnim društvenim konotacijama kakav je, primjerice, prakticirao Jiri Menzel i u svojim »Ševama na koncu« iz 1969. godine koje su punih 20 godina bile zabranjene.


Šezdesete godine bile su i godine Praškog proljeća, liberalizacijskog reformističkog pokušaja u Čehoslovačkoj pod vodstvom Aleksandra Dubčeka. Taj je pokret svijetu trebao ponuditi socijalizam s ljudskim likom. Umjesto toga svijetu je demonstrirao doktrinu ograničenog suvereniteta sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva. Praško proljeće je slomljeno u kolovozu 1968. godine invazijom vojski članica Varšavskog pakta (sudjelovali su svi, osim Rumunjske) i uspostavom Moskvi odane sive, bezlične vlasti na čelu s Gustavom Husakom. No, ta je vlast, kolikogod bila siva, sljedećih 20 godina Čehoslovačkom vladala čvrstom rukom.


Bez milosti 


Nanovo očvrsli poredak nije imao milosti ni prema zaštitnim licima Čehoslovačke. Emil Zatopek, jedini čovjek koji je na istim Olimpijskim igrama pobijedio u tri najduže trkaće atletske discipline, u kolovozu 1968. skrivao se od hapšenja, u travnju sljedeće godine otpušten je iz Ministarstva obrane, a šest mjeseci kasnije izbačen iz partije, u prosincu iste godine lišen čina i isključen iz vojske. U međuvremenu je otpušten s mjesta atletskog trenera u praškoj »Dukli« (bit će da se nije razumio u atletiku), a sredinom 1970. isključen je iz Središnjeg odbora Saveza za fizičku kulturu. Ostao je nevažni činovnik Zavoda za geološka istraživanja, ali poredak ga je htio potpuno poniziti i u ljeto 1971. je za »Rude pravo« izjavio, da bi obranio ono jedino što mu je ostalo, slabo plaćeno mjesto nevažnog činovnika, »žalim što sam bio jedan od onih luđaka koji su lijevali ulje na plamen koji je mogao ugroziti socijalistički svijet«.




Kakav će biti nanovo očvrsli poredak i koliko su ljudi brzo i duboko nakon sloma Praškog proljeća zapali u apatiju vidio je mladi student Jan Palach. Njegovo je samospaljivanje 16. siječnja 1969. godine pred zgradom Narodnog muzeja na Vaclavskim namestima u Pragu postalo jedno od ključnih simboličnih trenutaka za razumijevanje socijalističkog poretka sovjetskog tipa. Palach je rođen 1948. godine u skromnoj obitelji. Njegov otac bio je slastičar (slastičarnicu su komunističke vlasti nacionalizirale), umro je 1962. godine, njegova majka radila je kao prodavačica na kiosku. Godine 1967. i 1968. bio je na dobrovolljnim radnim akcijama i šokiralo ga je koliko se sovjetska realnost razlikuje od propagande. Studirao je povijest i političku ekonomiju na Karlovu sveučilištu u Pragu. Odbio je biti ravnodušan prema sovjetskoj okupaciji Čehoslovačke i slomu Praškog proljeća, odbio je zapasti u apatiju izazvanu neuspjehom.


Posljednje pismo 


Prije nego što se spalio Palach je poslao pismo na adrese nekoliko javnih osoba i napisao da postoji tajna organizacija ljudi koji su spremni spaljivati se sve dok njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni. Palach je tražio ukidanje cenzure, zabranu lista Zprávy, službenih novina sovjetskih okupacijskih snaga. U pismu je Palach pozvao Čehe i Slovake na generalni štrajk kojim bi podržali njegove zahtjeve. Pismo je završio 16. siječnja prijepodne. Toga je jutra vlakom doputovao iz tridesetak kilometara udaljenog Všetatyja gdje je živio u Prag. Oko podneva je kupio dva plastična kanistera i vlasnika jedne garaže nagovorio da mu proda četiri litre benzina. Oko 14.30 stao je ispred Narodnog muzeja na Vaclavskim namestima, u vrijeme kada tamo uvijek ima mnogo ljudi. Polio se benzinom i zapalio. Prebačen je u bolnicu. Njegovo tijelo bilo je teško opečeno, opekline su zahvatile 85 posto kože.


– Postoje trenuci u povijesti kada morate učiniti nešto, prošaputao je u bolesničkom krevetu. Palach nije prvi koje se spalio zbog sovjetske invazije Čehoslovačke. Prvi je to učinio Poljak Ryszard Siwiec u Varšavi 12. rujna 1968. godine, ali njegov čin bio je prešućen i zataškan i Palach za njega nije znao.


Na sprovod Jana Palacha došlo je stotinu tisuća ljudi. Nakon njega još se nekoliko čehoslovačkih studenata spalilo u znak prosvjeda protiv sovjetske okupacije. Palach je pokopan na praškom groblju Olšany i njegov je grob postao mjesto hodočašća. Policija ga je zbog toga 1973. ekshumirala, kremirala i pepeo pokopala na groblju u Všetatyju. Nakon pada socijalističkog poretka Palachov je pepeo vraćen u praški grob.


Palach je postao simbol, ali pitanje je što je on samospaljivanjem, osim vlastite smrti doista postigao. Socijalistički poredak urušio se 20 godina nakon njegove smrti, tada je završila i sovjetska dominacija nad Čehoslovačkom, Palach je mnogim protivnicima socijalističkog poretka bio inspiracija i njegov su čin samožrtvovanja poštovali (Vaclav Havel posljednji je put uhićen kada je 1989. na obljetnicu samospaljivanja polagao cvijeće na Palachov grob) i oni su kao i Palach smatrali da postoje trenutci u povijesti kada se mora učiniti nešto, ali to nešto nije bilo nešto tako radikalno kao samospaljivanje.