Globalna zebnja

XI JINPING Zašto je svijet zapravo zabrinut zbog njegove potencijalno apsolutne vlasti

Denis Romac

Reuters

Reuters

Predsjednikov cilj je uklanjanje prepreka i dovršetak protukorupcijske kampanje, iako ni doživotni mandat ne predstavlja jamstvo uspjeha, smatra Zorana Baković, politička komentatorica ljubljanskog Dela



Je li najava mogućnosti da aktualni kineski predsjednik Xi Jinping ostane doživotno na toj dužnosti opravdan razlog za zabrinutost u ostatku svijeta? Pretvara li se Kina time u diktaturu? Kina je jača nego ikad, ne samo gospodarski, nego i politički, diplomatski i vojno, a usto je i uključena u svijet više nego ikad u svojoj dugoj povijesti. Zato najava promjene kineskog ustava, kojom bi se ukinulo dosadašnje ograničenje od dva predsjednička mandata – što onda i podrazumijeva neupitnog vladara na čelu azijske sile – povećava strah od Kine, a pogotovo od agresivne i nacionalističke Kine, koja polaže pravo na Južnokinesko more, koja otvara prve vojne baze u inozemstvu i koristi svaku priliku za povećanje svog utjecaja na Zapadu.


Riječ je o vrlo ozbiljnom prekidu tradicije koja je, formalno i neformalno, uspostavljena nakon smrti Mao Ce-tunga i obračuna s tzv. četveročlanom bandom. Tada je uspostavljeno pravilo o dva mandata po pet godina, koje je predstavljalo svojevrsno ograničenje vlasti u Kini, čime se željela spriječiti prevelika koncentracija vlasti i moći u rukama jednog čovjeka, što je osobito važno ako imamo na umu kinesku autoritarnu prošlost i neograničenu vlast Mao Ce-tunga. Kina usto poznaje i dobno ograničenje za najviše dužnosnike, čime se osigurava da previše starih ljudi ne bude predugo na vlasti, što je također posljedica negativnih kineskih iskustava iz prošlosti.


Stoga ukidanje dosadašnjeg ograničenja broja mandata na vlasti u svakom slučaju predstavlja korak unatrag kada je riječ o kontroli vlasti u Kini. Iako Kina formalno nije demokracija nego jednopartijska država pod vlašću Kineske komunističke partije, u toj zemlji već tri desetljeća svjedočimo redovitoj smjeni vladajućih garnitura, i to svakih deset godina, što je, osobito u očima zapadnih političara, ipak značajna razlika u odnosu na klasične komunističke diktature.


Zorana Baković, politička komentatorica ljubljanskog Dela za Aziju i jedna od najboljih poznavateljica najveće azijske zemlje u Europi, koja je godinama živjela u Kini, podsjeća da je u Kini na snazi partijski sustav, što znači da moć kineskih dužnosnika proizlazi ponajprije iz njihovih partijskih, a ne državnih funkcija. Osim dužnosti šefa partije, odnosno šefa partijskog centralnog komiteta, kineski sustav poznaje još dužnost predsjednika države i šefa centralne vojne komisije, najvišeg vojnog organa pod rukovodstvom kineske partije, koji je zadužen za izravno rukovođenje oružanim snagama.»U slučaju Xi Jinpinga najvažnije je to što je on šef partijskog centralnog komiteta, zbog čega je on prvi čovjek Kine, a manje je bitno što je istodobno i predsjednik Kine. No kako su Kinezi od Deng Xiaopinga nadalje objedinili partijske i državne funkcije u jednoj osobi, odonda je šef partije, šef države i šef vojske jedna osoba, što je ranije bilo razdvojeno«, objašnjava Zorana Baković.

Nema propisanih ograničenja




Ova stručnjakinja precizira da kineski partijski statut nema propisano ograničenje broja mandata, za razliku od kineskog ustava: »Za vladavine Deng Xiaopinga, oca moderne Kine, uvedeno je nepisano pravilo da to budu dva mandata, s tim da na kraju prvog mandata aktualni šef partije i države mora donijeti odluku o nasljedniku, kojeg u narednih pet godina mora polako pripremati za preuzimanje vodeće funkcije«.


Naša sugovornica upozorava na još jednu važnu činjenicu, temeljem koje se mogla predvidjeti i odluka o ukidanju ograničenja mandata. Xi Jinping je u međuvremenu ukinuo i institut kolektivnog rukovodstva, jer je prije njega generalni sekretar bio samo prvi među jednakima. No za razliku od svojih prethodnika, Xi Jinping je u komitet odabrao šestoricu dužnosnika koji su politički puno slabiji od njega, čime se nametnuo kao prvi, koji je ispred ostalih, koji su praktično u njegovoj funkciji. »Deng Xiaoping je bio prvi nakon Maoa koji se dobrovoljno povukao i prepustio vlast svom nasljedniku, što je bio revolucionaran potez, jer se to prije njega nije dogodilo ni u jednoj komunističkoj državi«, naglašava Zorana Baković.

Naša sugovornica smatra da motivi Xi Jinpinga u ovom slučaju »mogu biti progresivni«. Njegov je cilj, kako kaže, uklanjanje prepreka i dovršetak protukorupcijske kampanje, iako ni doživotni mandat ne predstavlja jamstvo da će ta kampanja biti uspješno okončana. Kinski predsjednik, kako podsjeća, bio je suočen s vrlo ozbiljnim izazovima i opstrukcijama, a čak se govorilo i o vojnom udaru što ga je korumpirana vojska pripremala protiv njega. »Frakcijske borbe u jednopartijskim sustavima puno su gore od međustranačkih borbi u višepartijskim sustavima, jer se vode iza kulisa, netransparentno i bez slobodnih medija. Ovim je potezom Xi Jinping jasno dao do znanja da neće tolerirati unutarstranačku opoziciju i da on preuzima apsolutnu vlast«, ocjenjuje Zorana Baković.


Aktualni kineski vođa, po njezinom mišljenju, želi provesti tzv. strukturne reforme, kojima želi promijeniti karakter kineske ekonomije, a ne samo dovršetak protukorupcijske kampanje. Xi Jinping želi od ekonomije koja je ovisna o izvozu Kinu pretvoriti u ekonomiju znanja i domaće potrošnje, a za to je potrebno napraviti niz unutarnjih promjena. Njegov je cilj i dovršetak velikih projekata po kojima želi biti upisan u povijest, kao što je projekt novog Puta svile, odnosno projekt Pojasa i puta. Tu je i projekt euroazijske integracije i modernizacije vojske, i to s ciljem ujedinjenja, odnosno okupacije Tajvana. Promjene u Kini, ocjenjuje Zorana Baković, imat će velike posljedice na ostale zemlje u kineskom okružju. Podsjeća da će već ovaj mjesec japanski premijer Shinzo Abe inzistirati na ustavnoj reviziji i micanju pacifističke klauzule iz japanskog ustava, koja ograničava borbeno djelovanje japanske vojske izvan japanskih granica. Abe će nakon promjene u Kini imati više argumenata za svoju namjeru, a upravo će Abe biti prvi japanski premijer koji će biti na dužnosti tri mandata.

Dodatna skepsa Europe


Kinesko skretanje prema apsolutizmu budi dodatnu skepsu i u Europi. »Europa je najprije bila iznimno otvorena prema Kini, a sada je, nakon što je Kina krenula kupovati strateške kompanije po Europi, odjednom postala podozriva prema Kini i njezinim namjerama. Ovaj će kineski korak sigurno loše utjecati na ukupne europsko-kineske odnose, jer što god mislili o Europi, ona ipak čuva određena načela i standarde«, smatra ugledna novinarka i komentatorica.


U ovom trenutku, prema njezinoj ocjeni, nema nikakve garancije da Xi Jinping neće zloupotrijebiti svoju moć, kao što se to dogodilo u vrijeme Mao Ce-tunga. Nakon ovoga, po njezinim riječima, neće više biti nijednog mehanizma kontrole koji može onemogućiti da ovo ne završi u pogrešnom smjeru, što izaziva ogromnu zabrinutost na Zapadu, ali ne samo na Zapadu. Iako je izravno konfrontirana s Rusijom, u ovom se trenutku Europa više boji Kine, i to zato što je današnja Kina, kako kaže Baković, za Europu nejasna, netransparentna, s posebnim sustavom vrijednosti koji poriče većinu europskih vrijednosti. Kina je moćnija i bogatija zemlja od Rusije, čija je moć ipak ograničena. »Kako su mi ovih dana rekli u Koreji, Rusija nije veliki igrač, nego veliki mutikaša. A Kina je veliki igrač«, objašnjava Baković, dodajući da europsko podozrenje prema Kini dodatno pojačava činjenica da se pojedinim europskim čelnicima počinje otvoreno sviđati kineski neliberalni model.

Sporazum o prijateljstvu i suradnji između EU i Kine, unatoč dugogodišnjim pregovorima, nikad nije potpisan, i to zato što Europa inzistira da se Kina u sporazumu obveže da neće oružano intervenirati protiv Tajvana, nego da će ujedinjenje biti provedeno isključivo mirnim putem. Zorana Baković objašnjava zašto Kina to ne želi potpisati: »Intenziviranjem procesa koji vodi prema ujedinjenju Koreje Kina će požuriti vratiti Tajvan, jer ne želi dopustiti ujedinjenje Koreje a da prije toga ona sama ne ostvari svoj najveći cilj. Svima je jasno da će ujedinjena Koreja biti pod dominacijom Južne, a ne Sjeverne Koreje, što onda znači da Kina na svojim granicama dobiva respektabilnu silu, što Južna Koreja svakako jest, i to s američkim primjesama. Kina prije toga želi obaviti svoju najveću povijesnu zadaću koja je opsesija i imperativ svakog kineskog rukovodstva. Mislim da je pokretanje i tog procesa jedan od ciljeva Xi Jinpinga. Riječ je o vrlo zahtjevnom procesu, koji uključuje i vojsku, što onda objašnjava povećavanje kontrole u Kini«.


Ovim korakom Kina se svakako uklapa u globalni trend. U kineskom susjedstvu Vladimir Putin je neprikosnoveni gospodar Rusije od 2000. godine, a ovog ožujka osvojit će svoj četvrti predsjednički mandat. Pobjeda Donalda Trumpa u SAD-u također svjedoči o zatonu liberalne demokracije i liberalnih vrijednosti, a takvi trendovi vidljivi su i u pojedinim europskim zemljama, osobito na europskom istoku.Radi li se u ovom slučaju o kineskom odgovoru na takve trendove? Ako znamo da Kina u kontinuitetu postoji više od pet tisućljeća i da Kina sebe ne voli uspoređivati s ostatkom svijeta, smatrajući sebe središtem svijeta, jasno je da Kina svoje odluke, pogotovo strateške kao što je ova, ne donosi kao odgovor na poteze drugih. S obzirom na broj stanovnika, Kinezi imaju dovoljno velik kadrovski bazen iz kojeg uvijek mogu izabrati onog kojeg smatraju najpogodnijim, pri čemu nisu ograničeni demokratskim standardima. Putin je, primjerice, ipak izabran na kakvim-takvim demokratskim izborima, a isto vrijedi i za predsjednika Donalda Trumpa u Americi, koji ima i strogo ograničenje od dva predsjednička mandata.

Kontraproduktivne promjene


Kinesko rukovodstvo, kako objašnjava naša sugovornica, u potpunosti odbacuje svaku pomisao na demokraciju, shvativši da su demokratski ciklusi prekratki za ozbiljan kontinuitet i strateško razmišljanje. Kinezi, naime, smatraju da su demokratski ciklusi promjene vlasti kontraproduktivni, jer u većini država nema strateškog, dugoročnog planiranja, a političari ne znaju što će biti nakon četiri ili pet godina, koliko obično traju njihovi politički mandati.


Dok ostale zemlje u svijetu planiraju samo nekoliko godina unaprijed, u granicama jednog političkog mandata, ili najviše dva, Kina zahvaljujući svom političkom sustavu jedina planira nekoliko desetljeća unaprijed. Ono što Kina danas radi, to je zacrtano prije 40 i više godina, na početku kineskog otvaranja. Počeli su s jeftinom industrijskom proizvodnjom, proizvodnjom hrane i tekstila, kopanjem ugljena, proizvodnjom željeza i čelika. U međuvremenu su usvojili visoke tehnologije, a kineske željeznice danas su najsuvremenije na svijetu. Njihov sljedeći korak su zelene tehnologije, zelene energije i zelene proizvodnje hrane, u čemu žele biti vodeći u svijetu. I pritom njihova politička elita ne ovisi o tome da u kratkom roku, u dvije ili tri godine, mora pokazati neki rezultat, jer je riječ o dugoročnim politikama, koje se ostvaruju desetljećima unaprijed. Dok Europska unija pokušava planirati dva politička mandata unaprijed, što joj baš i ne ide, Kinezi u ovom trenutku imaju razvojni plan do 2050. Demokracije tome ne mogu parirati.