Njemački vojnici u sastavu NATO-a / Foto REUTERS
Poziv predsjednika Europske komisije Junckera na osnivanje vojne sile koja bi štitila »europske vrijednosti«, a podržala ga je i kancelarka Merkel, samo je san, jer bi to potkopalo ulogu NATO-a i SAD-a
Priča o jedinstvenoj europskoj vojsci pojavljuje se periodično, i to svaki put kada je Europska unija suočena sa strateškim izazovima i sigurnosnim prijetnjama. Pretprošli se put to dogodilo prije više od desetljeća, kada su američki napad na Irak i odbijanje Francuske i Njemačke da se pridruže Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji u tom napadu zamalo rascijepile Sjevernoatlantski vojni savez, koji je dotad funkcionirao kao zajednički obrambeni štit Europe i Sjeverne Amerike.
No unilateralna politika tadašnjeg predsjednika Georgea Busha mlađeg rezultirala je podjelom na Staru i Novu Europu, što je kod starih članica Europske unije, posebice Francuske i Njemačke, probudilo sumnje u djelotvornost NATO-a potaknuvši ideje o alternativnim sigurnosnim aranžmanima.
Slično je i u najnovijem slučaju. Europa se zatekla u novoj sigurnosno-obrambenoj krizi i geopolitičkom vakuumu, suočena s agresivnim ponašanjem ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji se ne libi korištenja vojne sile pri ostvarenju svojih strateških interesa na istočnim granicama Europske unije, što je potpuno zateklo Europu koja nema odgovor na Putinovu agresiju.
Skriveni odgovor
No Juncker je, govoreći o potrebi formiranja europskih vojnih snaga, izrekao još jednu važnu rečenicu, kojom je neizravno ukazao na ključni problem vezan uz osnivanje europske vojske, a u toj se rečenici krije i velik dio odgovora zbog čega će europska vojska najvjerojatnije još zadugo ostati samo još jedan neostvareni europski san. Juncker, naime, tvrdi da takve europske vojne snage ne bi potkopale ulogu NATO-a, iako je upravo NATO glavni razlog zbog kojeg su ideje o jedinstvenoj europskoj vojsci ostale samo – ideje.
NATO su Amerikanci osnovali potkraj četrdesetih godina kao jedan od temeljnih stupova tadašnje politike containmenta, odnosno sprečavanja širenja sovjetskog utjecaja u Europi, kao i na globalnoj razini.
Dakle, NATO je cijelo vrijeme trajanja Hladnoga rata funkcionirao kao svojevrsni zaštitnik američkih stečevina u Europi iz Drugog svjetskog rata. Kao takav, NATO je uvijek imao i monopol na obranu Europe, a Amerikanci su imali monopol u NATO-u.
Partner Britanci
Amerikanci su pritom uvijek imali praktično neograničenu potporu među nekim europskim zemljama i članicama EU, među kojima je uvijek bila najvažnija Velika Britanija. Upravo su Britanci, naime, bili neumorni u dokazivanju da Europska unija ne treba još jednu vojsku kad već ima jednu – NATO – te da bi se stoga radilo o nepotrebnom dupliranju kapaciteta i razbacivanju novca kojeg ionako nikad nema dovoljno.
Britansko mišljenje u ovom slučaju nije moguće tek tako zanemariti, budući da je riječ jednoj od tri najvažnije članice Unije, koja je usto jedna od rijetkih europskih država koju je, uvjetno rečeno, moguće nazvati i vojnom silom, iako je gospodarska kriza i politika štednje posljednjih godina ozbiljno nagrizla i britanske vojne kapacitete.
Na drugoj je strani gospodarski snažna Njemačka, koja je suočena sa sve više zahtjeva za snažnijim globalnim angažmanom i stoga sve sklonija ideji vojnog povezivanja europskih zemalja i stvaranja jedinstvene europske vojne sile. Njemačka kancelarka Angela Merkel podržala je Junckerov prijedlog, iako je, kao real-političarka, napomenula da je ideja o stvaranju europske vojske daleko od realizacije. Slično razmišljaju i ostali njemački političari. Njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen uvjerena je da će jednog dana postojati »Sjedinjene Države Europe«, s vlastitom vojskom, budući da Europa mora govoriti jednim glasom i kada je riječ o obrambenim i sigurnosnim pitanjima, dok čelnik parlamentarnog odbora za vanjsku politiku Norbert Röttgen optimistično vjeruje da je europska vojska vizija »čije je vrijeme došlo«.
Američka sabotaža
Slična sudbina zadesila je i ambicioznu Zapadnoeuropsku uniju (WEU), još jedan zapadnoeuropski vojni savez osnovan pedesetih godina prošloga stoljeća. Jedan od glavnih razloga njegova osnivanja bio je strah od ponovnog naoružavanja Njemačke, tako da se njegova uloga ograničila na kontrolu naoružavanja. Domet WEU ipak je bio ograničen, a navodno su ga namjerno sabotirali Amerikanci. Savez je kasnije trebao postati vojnom komponentom EU, kompatibilnom s NATO savezom, sve dok prije nekoliko godina nije potpuno ugašen.
Sa sličnim se teškoćama suočava i Europska obrambena agencija (EDA), jedna od najmlađih europskih agencija, osnovana neposredno nakon velikog sukoba transatlantskih saveznica 2003. godine zbog rata u Iraku.
Njezin cilj bio je upravo ujedinjavanje vojnih potencijala svih članica EU i stvaranje »zametka« iz kojeg je trebala niknuti »europska vrhunska vojna obučenost«, kako se prije desetak godina slikovito izrazio tadašnji visoki predstavnik za europsku vanjsku i sigurnosnu politiku i bivši glavni tajnik NATO-a Javier Solana.
No netom nakon osnivanja počela je sustavna kampanja protiv agencije, koja je optuživana da će zbog nje nacionalne vlade izgubiti kontrolu nad vojnim sektorom, te da će europski obrambeni planovi upropastiti NATO i transatlantsko savezništvo s Amerikom.
No pogrešno je krivce tražiti samo na jednoj strani. Ni članice EU koje simpatiziraju ideju jedinstvene europske vojske nisu puno napravile u jačanju svojih vojnih kapaciteta. Iako Europa teško prima američko podcjenjivanje svojih obrambenih ambicija, europske zemlje na obranu troše upola manje od Amerikanaca. Europske vojske trebaju reformu i modernizaciju, pogotovo u novonastaloj situaciji, no za to treba promijeniti dosadašnji način razmišljanja, što neće biti nimalo jednostavno. Dok rat stiže na europske granice, današnji europski čelnici odrasli su u uvjerenju da Europska unija nije stvorena za rat, nego za mir.
