O dužničkoj krizi, euru i EU

Varufakis za Novi list: ‘Krizu banaka ne možete riješiti štednjom, to se još nikad nije dogodilo’

Tihomir Ponoš

Novinar Novog lista Tihomir Ponoš u razgovoru s Janisom Varufakisom / Foto D. KOVAČEVIĆ

Novinar Novog lista Tihomir Ponoš u razgovoru s Janisom Varufakisom / Foto D. KOVAČEVIĆ

Nada je iščezla. Imamo bankrotirane banke, bankrotirane kompanije i bankrotirane obitelji. Umjesto da nam prihvaćanjem mog plana dopusti da restrukturiramo taj dug kako bismo ponovno pokrenuli ekonomiju, Europska unija nastavlja krizu pretvarajući se da je rješava



Bivši grčki ministar financija Janis Varufakis, danas čelnik paneuropskog pokreta DiEM25, izgradio je uspješnu akademsku karijeru – radio je na sveučilištima u Velikoj Britaniji, Grčkoj, Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama. U vladi Sirize premijera Aleksisa Ciprasa bio je ministar financija nešto više od pet mjeseci, a to je vrijeme obilježeno teškim pregovorima s EU-om o načinu rješavanja grčkog duga. Ostavku na dužnost ministra dao je prije nego što je postignut dogovor, protivan dogovoru na koji je pristao Cipras a koji je Varufakis ocijenio kao nastavak grčkog zaduživanja zbog kojega će Grčka zapasti u još veće probleme.


Varufakis je autor niza knjiga od kojih su neke – »Globalni minotaur«, »Što sam rekao kćeri o ekonomiji«, »Trpite ono što morate« – prevedene i na hrvatski. Jedan od najutjecajnijih intelektualaca ljevice gostovao je u Zagrebu gdje je održao predavanje u sklopu »Filozofskog teatra«.


Siena u problemima


Započnimo aktualnom temom, talijanskim referendumom. Što očekujete nakon njega kada je riječ o sigurnosti banaka, euru i budućnosti europske integracije, odnosno dezintegracije?




– Ishod referenduma je očekivan. Renzi nikada nije mogao pobijediti. Trenutačna posljedica će se osjetiti na trećoj najvećoj banci u Italiji, u Sieni, koja će se naći u velikim problemima u svom pokušaju dokapitalizacije. Renzi će prije ostavke i za vrijeme tehničke vlade to pokušati pogurati, ali neće uspjeti. Uz pomoć Europske središnje banke pokušat će se riješiti problem u sljedeća dva do tri mjeseca, ali se u tome neće uspjeti što je tipično za EU koji ranu pokušava izliječiti flasterom. Bez velike promjene u arhitekturi eura nema mogućnosti da ga Italija zadrži.


Mnogo ste puta spominjali promjenu arhitekture eura. Jedan od tvoraca eura Otmar Issing je prije nekoliko tjedana vrlo kritično govorio o euru.


– Otmar Issing je jedan od onih koji su odgovorni za ovaj nered. Što je on mislio 1992. godine? Da je moguće imati monetarnu uniju bez bankarske unije? Dobro je da je rekao što je rekao, ali ono što nije dobro je to što nije priznao odgovornost. I dalje smatra da su Grci, Talijani, Španjolci krivi za kršenje pravila, pravila koja je on stvorio i koja je nemoguće poštovati.


Veoma često povlačite paralelu između krize 1929. i krize 2008. godine, između Njemačke onda i Grčke sada, a obje države opisujete kao najslabije karike koje su u tim krizama platile cijenu.


– Ne baš točno tako. Smatram da postoje usporednice između kriza 1929. i 2008. godine. Imali smo slom Wall Streeta, dakle ne slom Njemačke, Grčke, Hrvatske, nego Wall Streeta. Što je kolabiralo? Slom 1929. godine posljedica je financijalizacije, eksplozije važnosti privatnih banaka u financiranju neodrživog rasta korporacija. Isto je bilo i 2008. godine.


Druga usporednica je slom monetarnog sistema. Godine 1929. to je bio zlatni standard i on se srušio, a 2008. godine to se dogodilo s eurom koji je naš zlatni standard. Sad se treba vratiti na Otmara Issinga – on je stvorio zlatni standard u Europi, a potom se čudi njegovom kolapsu. Konačno, politička klasa u ranim tridesetim godinama pribjegla je štednji kao mjeri za suzbijanje krize. Njemački kancelar Heinrich Brüning provodio je mjere štednje u Njemačkoj od 1930. do 1932. godine, a rezultat toga je Hitler.


Svjetski rekord izgledniji


Je li Angela Merkel današnji Brüning?


– Ne treba personalizirati stvari, ali njena vlada jest. Ona je primjenjivala mjere štednje kao način rješavanja krize banaka. Ne možete riješiti krizu banaka štednjom. To se nikada nije dogodilo, to se nikada neće dogoditi i to je nemoguće. Mnogo je veća vjerojatnost da ćete postaviti 81 svjetski rekord jedan za drugim na olimpijskim igrama nego da ćete krizu banaka riješiti štednjom.


Tridesetih godina su na vlast došli Adolf Hitler i Franklin Delano Roosevelt. Možete li vidjeti tko je današnji Hitler i postoji li današanji Roosevelt?


– Srećom danas nema Hitlera, ali nema ni Roosevelta. Povijest se ponavlja, ali kao farsa kako bi rekao Marx. Postoji dobra i loša vijest kada govorimo o današnjem stanju u usporedbi sa stanjem iz tridesetih godina prošloga stoljeća.


Loša je vijest uspon fašizma. Nije zlouporaba pojma ako se kaže da je Donald Trump fašist. To je povijesno točan termin. On samog sebe ne prepoznaje kao fašista, ali pogledate li malo bolje on svojim stilom podsjeća na Mussolinija. Koristi jezik kojim će uključiti radničku klasu, obećaje da će podržavati radničku klasu, baš kao što je radio Mussolini. Ne treba zaboraviti da je on uveo socijalno osiguranje u Italiji. Trump tvrdi da će pomagati radništvu. To je loša vijest, a dobra je vijest da postoji velika razlika između tridesetih godina i današnjice. Industrijski kapital koji je tridesetih godina financirao naciste i fašiste to danas ne radi.


Spomenuli ste Donalda Trumpa, govorili o krizi 2008. Vjerojatni Trumpov ministar financija će biti Steven Mnuchin, bankar, partner u Goldman Sachsu prije izbijanja krize i za vrijeme krize, dakle, potencijalno jedan od njenih tvoraca.


– Pogrešno je misliti da postoji prirodna opozicija između establišmenta, dakle Clintonovih, Davida Camerona, Angele Merkel i populista kao što su Trump, zagovornici Brexita, AfD u Njemačkoj. Postoji sukob među njima, ali u stvarnosti oni su suučesnici. Dakle, Merkel treba AfD kako bi opravdala svoje postojanje, a isto tako i AfD treba Merkel kako bi opravdao svoj rast. Slično je i u Sjedinjenim Državama. Na koncu to suučesništvo se vidi u financijama, u ekonomskoj politici. I jedni i drugi idu u Deutsche Bank, u Goldman Sachs gdje pronalaze ljude koje imenuju na položaje.


Kapitalne restrikcije


Često pišete i govorite o demokratizaciji ekonomije, posebno bankarstva.


– To nije utopija. To se već dogodilo, sjetite se sporazuma iz Bretton Woodsa iz 1944. godine. Taj je sporazum stvorio 20 najboljih godina.



Zašto je vaš plan odbijen? Njega su podržali bivši američki ministar financija Larry Summers i bivši britanski ministar financija Norman Lamont, a ni jedan od njih dvojice zasigurno nije ljevičar.


– Reći ću vam što mi je rekao njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. Bio je zabrinut zbog Francuske. Za njega je postizanje dogovora koji bi bio dobar za Grčku i dobar za Njemačku, u smislu bilateralnih odnosa, a što sam mu ja predložio, bio signal Francuskoj da nije dovoljno tvrd prema njoj. To je tragedija Europe – ponosna nacija kao što je Grčka je žrtvovana u ratu između Pariza i Berlina, i sve dok će se raditi na taj način, Europa će se dezintegrirati.



Bretton Woodsu je prethodio zakon Glass-Steagall iz 1933. godine koji je preuredio poslovanje banaka u Sjedinjenim Državama.


– Da, naravno. Bretton Woods je preuzeo taj zakon i transportirao ga u svijet. Bretton Woods je zasnovan na kapitalnim restrikcijama i efikasnom ograničavanju banaka. Roosevelt je postavio jedan uvjet prije nego što je započela konferencija u Bretton Woodsu – na njoj ne smije biti niti jedan bankar. Rezultat Bretton Woodsa je najboljih 20 godina u povijesti kapitalizma, rezultat je Europska unija.


Mislite da je moguće stvoriti novi Bretton Woods?


– Apsolutno je moguće. Je li vjerojatno to ne znam, ali tehnički, to je moguće učiniti sutra.


Bretton Woods je omogućila politika, ne tehnika.


– Sva ograničenja koja su postavljena tamo bila su politička. To je vrlo teško. Godine 1944. bila je samo jedna dominantna sila u svijetu, a to su bile Sjedinjene Američke Države koje je vodio vrlo pronicljiv predsjednik Franklin Delano Roosevelt. Danas je nužna suradnja i potreban je tripartitan Bretton Woods i to između Washingtona, Pekinga i Bruxellesa. Problem je u tome što su Kinezi dovoljno pametni i mudri da dvoje oko toga. Sjedinjene Države i Europska unija su na neki način neupravljive, pitanje je tko njima vlada. Tko govori u ime Europe? Slično je stanje godinama i u Sjedinjenim Državama – Bijela kuća uloži veto na odluku Kongresa, Kongres uloži veto na Bijelu kuću. To da dva glavna centra kapitalizma zapadnog svijeta zapravo nemaju vladu je tragedija.


Kritična vremena


Što današnja ljevica, primjerice vaš paneuropski pokret DiEM25, može učiniti po pitanju rastućeg fašizma kojia ste spomenuli? Imate li ambicija ući u Europski parlament ili na neki drugi način sudjelovati u politici?


– Jedina ambicija koju imamo je stvoriti internacionalistički, demokratski, paneuropski pokret koji ima na umu oboje – nesposoban autoritarni establišmen koji je stvorio krizu i nacionalističku internacionalu koja je u usponu. Moja ambicija je sjediti u mom domu i pisati knjige, ali ovo su kritična vremena. Kao demokrat, bez obzira gdje živite, imate dužnost prijeći nacionalne granice, pa čak i partijske ideologije i stvoriti takvu koaliciju.


Što se zbiva u Grčkoj 18 mjeseci nakon što je premijer Aleksis Ciprat odbacio rezultat referenduma kojim je 62 posto Grka odbacilo mjere štednje i način zaduživanja kako je dogovoren između njegove vlade i Trojke?


– Događa se ono što je jedino matematički moguće: grčka ekonomija se stišće svakoga dana. Nada je iščezla. Imamo bankrotiranu državu koja priprema novi bankrot, koja posuđuje sve više i više novca. Imamo bankrotirane banke, bankrotirane kompanije i bankrotirane obitelji. EU umjesto da nam prihvaćanjem mog plana dopusti da restrukturiramo taj dug kako bismo ponovno pokrenuli ekonomiju nastavlja krizu pretvarajući se da je rješava.