Dvadesetih godina prošlog stoljeća u ruski grad Kemerovo doselili su radnici raznih nacionalnosti, a među njima i 35 Hrvata. Većinom su bili članovi Radničke stranke Amerike, odnosno Komunističke partije. Izgradili su rudarsku koloniju, oženili se Ruskinjama, pa i danas njihovi potomci žive u tom kraju
Kemerovo – grad od pola milijuna stanovnika u istoimenoj pokrajini zapadnog Sibira, gdje se temperatura zimi spušta do minus 17 »celzijevaca«, morao je biti hladan čak i Slavku Kruljcu, Mrkopaljcu rođenom 1892., koji je tamo stigao kao 30-godišnjak i u Kemerovu ostao do kraja života 1957. Kruljac je jedan od 35-ero Hrvata koji su se dvadesetih godina prošlog stoljeća u Sibir zaputili iz SAD-a, u koji su pak, trbuhom za kruhom, emigrirali ranije. Mnogi od njih članovi Radničke stranke Amerike odnosno Komunističke partije, iz SAD-a su put Rusije krenuli vođeni idejom života u kojem će svi biti jednaki, neovisno o tome je li netko radnik, inženjer ili poslovođa, te u Kemerovu, zajedno s istomišljenicima iz Nizozemske, Njemačke, SAD-a i ostatka tadašnje Jugoslavije, osnovali radničku rudarsku koloniju Kuzbas, koja im je promijenila živote, ali i utjecala na život tamošnjih starosjedioca.
Začetnik Nizozemac
Začetnik kolonije bio je Jan Sebald Rutgers, inžinjer iz Nizozemske, aktivist i novinar, marksist koji je u Kemerovu, već tada poznatom rudarskom gradu, odlučio osnovati naselje u koje će pristizati radnici iz cijeloga svijeta, i u njemu svi biti jednaki, s istim pravima i dužnostima. Kako nam priča Alla Strineka – povjesničarka rođena i odrasla u Kemerovu, nekadašnja profesorica sa Sveučilišta Kemerovo, koja unatrag četiri godine živi u Zagrebu, i već duže vrijeme traži informacije o Hrvatima koji su gradili rudarsku koloniju, u SAD-u je postojala agencija, ured preko kojeg su simpatizeri Rusije u Sibiru mogli dobiti posao na ugovor od nekoliko godina, i preko kojeg su, po svemu sudeći, i mladi Hrvati stigli u Kuzbas.
Kruljac je, stoji u dokumentu kojeg je sam popunjavao po dolasku u Rusiju 1922., rođen u Mrkoplju 1892. »u Ogulinskoj oćini u Jugoslaviji«. Počeo je raditi 1905. kao učenik krojača u Mrkoplju, isti posao nastavio u Liču »na delničkom području«, kako sam navodi, da bi 1910. godine, dakle tek punoljetan, emigrirao u SAD gdje je radio u rudnicima Illinoisa. S 30 godina je stigao u Kemerovo no nije poznato koji su ga motivi tamo vodili. Za razliku od drugih Hrvata, koji u svojim dokumentima često navode kako su članovi Radničke stranke Amerike ili KP-a, Kruljac političku pripadnost ne otkriva, no poznato je da se oženio 1937. s Ruskinjom, i u Kemerovu nastavio živjeti te tamo i umro 20 godina kasnije. U gradu i dalje živi njegova kći Mira, koja kontakata s Hrvatskom nažalost nema. »Prepoznaju« li se mrkopaljski Kruljci u liku prezimenjaka Slavka sa slike, priča će dobiti svoj nastavak…
»Tamo je bilo nekoliko rudnika i prva tamošnja koksara, koja se u Kemerovu još uvijek nalazi, ali već duže vrijeme ne radi. Mladi su se muškarci, ali i oni koji su u Kuzbas doveli cijele svoje obitelji, u SAD-u javili na pozive agencije koja je zapošljavala u Rusiji, i u grupama odlazili u Sibir. Od 35 Hrvata koji su otišli 20-tih godina prošlog stoljeća, u Kemerovu ih je i nakon zatvaranja kolonije ostalo devetero, koji su se uglavnom oženili Ruskinjama. Dvoje ih je zavšilo u Staljinovom gulagu zbog sindikalnog bunta, dok su se ostali vratili u SAD«, priča nam Strineka, koju je povijest Hrvata u rodnome gradu zaintrigirala još u djetinjstvu, kad je otkrila kuće u nizu, različite od kuća i zgrada u ostalim ulicama grada. Naselje su, zajedno s rudarima pristiglim iz drugih država, gradili i Hrvati, koji su se pokazali kao vrsni radnici, ne samo u rudnicima nego i u građevinarstvu.
Ispočetka su stanovnike kolonije starosjedioci općenito teško prihvaćali, čudili se njihovom načinu života, koji je, međutim, kroz samo nekoliko godina promijenio ovaj kraj. Upravo su u koloniji sagrađene prve obiteljske kuće, u nizu, budući da je lokalno stanovništvo dotad živjelo u velikim zajedicama, u kojima je svaka obitelj živjela u samo jednoj prostoriji, da bi kasnije ovaj »stil« gradnje preuzeli i sami Rusi. Iza »kolonizatora« je, kažu podaci, ostala čak i jedna – sauna.
Zapadnjačke novotarije
»Kolonizatori« su u Kuzbas počeli pristizati 1921. i potpuno su promijenili način na koji se u ovom gradu dotad živjelo. Donijeli su ovamo mnogobrojne zapadnjačke novotarije pa tako i jazz, plesnjake, telefon, radiopostaju, otvorili ovdje nekoliko škola za svoju, ali i rusku djecu, trgovine, knjižnice, kazalište. Bilo je tu vrlo živahno, sigurno živahnije nego u drugim dijelovima grada. Otvorili su liječničke i stomatološke ordinacije, udahnuli život gradu u kojem ni ljeti temperatura nije prelazila 20 stupnjeva. U samo nekoliko godina, jer je kolonija zbog Staljinove industrijalizacije zatvorena već 1926., život u Kemerovu ovi su ljudi okrenuli naglavačke, a kolonija u kojoj su živjeli tamo stoji i danas. Kako napominje Strineka, u nekim se njihovim kućama i dalje živi, dok su mnoge, nažalost, urušene, no zato su iza sibirskih Hrvata ostali njihovi potomci, koji u Kemerovu i dalje žive.
Jedan od graditelja i stanovnika Kuzbasa bio je i Roy Oblić porijeklom iz Udbine, koji je ovamo, tek kao punoljetan mladić, došao kao član KP iz SAD-a. U Americi, u koju je iz rodnog mjesta emigrirao par godina ranije, Oblić je radio kao poljoprivrednik i radnik na željeznici, na kraju je bio i rudar u Kaliforniji, odakle je, s 200 dolara ušteđevine, kako se navodi u starim muzejskim dokumentima, otišao u Rusiju te u Kuzbasu nastavio rudarski posao. Tamo se i oženio Ruskinjom, a njihovi potomci u Kemerovu žive i danas no i ova je obitelj odavno izgubila kontakt s familijom u Hrvatskoj. Koje je bilo pravo ime Roya Oblića, nažalost, nije poznato.
Među njima je Mira Stanislavovna Tkać Krulec, kći Slavka Kruljca iz Mrkoplja, koja zasad nema kontakata s eventualnom rodbinom u Gorskom kotaru. U doba Staljinove strahovlade nikome u Rusiji nije bilo moguće kontaktirati rodbinu u inozemstvu, pa su i sve rodbinske veze prekinute. Podatke o Hrvatima u ovom gradu čuva, međutim, tamošnji Muzej Krasnaja gorka, iz kojeg potomke i rodbinu u Hrvatskoj pozivaju da im se slobodno jave ne bi li saznali više o rođacima koji su gradili njihov grad, i promijenili mu život. Je li u Kuzbasu, moguće, bilo i više od 35 Hrvata, koliko ih je u dokumentima evidentirano, ostaje nepoznato, budući da su se mnogi navodili kao Jugoslaveni, ne spominjući nacionalnost.
Donijeli modu iz San Francisca
Svi Hrvati koji su i nakon zatvaranja kolonije u Kemerovu nastavil ovdje živjeti i raditi, bili su, priča povjesnčarka Alla, u gradu poznati kao vrsni majstori, koji nikad nisu bili besposleni. Općeito su, osim zapadnjačke kulture, stanovnici kolonije ovamo donijeli i nove alate, napredniju tehniku u rudarstvu, proslavili se i kao dobri građevinari. Osim što su bili aktivni u kulturno-umjetičkim društvima, organizirali brojne predstave, nesumnjivo i prave fešte, imali su čak i vlastitu farmu na kojoj su štošta uzgajali, pa čak se i unatoč ledenim sibirskim zimama okušali u sadnji – lubenica! Neki od njih su ovamo stigli sa svojim obiteljima, pa su i gospođe »kolonizatorice«, pristigle iz mondenog New Yorka, San Francisca ili Chicaga, ovamo donijele zapadnjačku modu i eleganciju, nove, moderne običaje i kućanske tehničke novotarije, kakve sibirski svijet dotad nije vidio.
Najviše podataka dostupno je o Anti Perkoviću, rođenom 1887. na Klisu pored Splita, koji u dokumentima navodi da je po nacionalnosti Hrvat, kao i to da je član KP i Radničke stranke Amerike. Još je u SAD-u bio aktivan sindikalist, a u Sibir je stigao 1923. iz New Yorka, u kojem je radio kao vozač i rudar. U Kuzbasu je radio u rudarskom uredu, da bi po zatvaranju kolonije 1926. godine nastavio ovdje živjeti i raditi kao vodoinstalater i bravar.
