Pomirljivi susret

Trump odustaje od hegemonije? Stvara se novi svijet suradnje u kojem su četiri glavna igrača

Branko Podgornik

Foto Reuters

Foto Reuters

Dominaciju SAD-a nemoguće je očuvati, jer uloga svjetskog policajca Ameriku previše ekonomski košta...Očuvanje dominacije Sizifov je posao, a Kina je na putu da preraste u najveću silu



Nedavni pomirljivi susret američkog predsjednika Donalda Trumpa s ruskim kolegom Vladimirom Putinom u Helsinkiju potvrdio je da službeni Washington odustaje od težnje za hegemonijom u svijetu. Trump je odlučio priznati novu realnost, a to je da Amerika ne može sama vladati svijetom, jer se u njemu pojavile nove supersile na čelu s Kinom. Svi ključni postupci Trumpa pokazuju kako je SAD postao svjestan da je multipolaran svijet postao nova činjenica i da se može oblikovati u suradnji s Kinom i Rusijom, u dogledno vrijeme i s Indijom – a ne u konfrontaciji s njima.


Nova politika američkog predsjednika već se očitovala u postavljanju temelja za dugoročnu suradnju s Kinom, kao i helsinškim susretom s ruskim predsjednikom. Američka suradnja s Kinom i Rusijom, koja se uglavnom odvija iza scene, dala je i prve plodove, kroz pripremu povijesnog susreta Trumpa sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong Unom.


Time je počelo pokopavanje ostataka Hladnog rata na korejskom poluotoku, njegova denuklearizacija, a odškrinuta su vrata i za postupno ujedinjenje Koreje. Plodovi suradnje s Rusijom trenutačno se osjećaju u okončanju rata u Siriji i intenzivnom diplomatskom traženju mirovnog rješenja za tu zemlju, pri čemu bi se zadovoljili i interesi zemalja regije, kao što su Izrael, Iran ili Turska.




Donald Trump / Reuters


Donald Trump / Reuters



Taj povijesni obrat u Washingtonu nailazi na žestoke kritike i protivljenje u (neo)liberalnim političkim krugovima u SAD-u i Europskoj uniji. Oni bi željeli očuvati hegemoniju SAD-a te ostaviti netaknutima multilateralne organizacije poput NATO-a, Svjetske trgovinske organizacije ili same Europske unije, putem kojih su bivše administracije u Washingtonu nastojale provoditi svoju volju na Zapadu i u svijetu. Ali dominaciju SAD-a nemoguće je očuvati, jer uloga svjetskog policajca Ameriku previše ekonomski košta, a žrtva takve politike bio je ponajprije američki narod, koji se osjetio zanemarenim i ostavljenim na cjedilu te izabrao Trumpa. S druge strane, za Washington je očuvanje dominacije Sizifov posao. Odnosi moći u svijetu tijekom globalizacije duboko su se promijenili, a Kina je na putu da preraste u najveću silu.

Ne temelju uzajamne koristi


Kad bi se Kina sutra ponašala nasilnički poput SAD-a i zapadnih sila tijekom povijesti, svijet bi sigurno završio u sukobima i razaranju, vjeruju promatrači. Međutim, Kina tvrdi da ne želi hegemoniju nad svijetom, već odnose u kojima će države, kao glavni subjekti međunarodnih odnosa, surađivati na temelju uzajamne koristi. Trump je odlučio prihvatiti nove odnose suradnje, što je pozdravljeno u političkim krugovima u većem dijelu svijeta – osim u američkoj oporbi i dobrom dijelu vladajućih krugova u EU. Trump, koji u unutarnjoj politici vodi kontroverzne poteze, s odobravanjem je prihvaćen i u Ujedinjenim narodima, kada je u jesen prošle godine iznosio američke ciljeve.


– Ja ću uvijek stavljati Ameriku ispred svega, upravo kao što ćete i vi, predvodnici svojih zemalja, uvijek stavljati i trebate uvijek stavljati svoje zemlje ispred svega, rekao je Trump dobivši za to veliki pljesak. Već tada je bilo znakovito da američki predsjednik nije spomenuo međunarodne integracije i slobodu tržišta, kao uvjet na mir i napredak. Prema njegovu mišljenju, glavni subjekti međunarodnih odnosa su – narodi. Svaki narod treba imati »suverenost, sigurnost i blagostanje«, što je pretpostavka za suradnju država i za mir u svijetu. Drugim riječima, Trump se zauzima za povratak tradicionalnog, konzervativnog pristupa u međunarodnim odnosima.



Zanimljivo je da je kineski predsjednik za taj novi pristup u međunarodnim odnosima uspio pridobiti Indiju, odnosno njezinog premijera Narendru Modija. Potkraj travnja Xi je pozvao Modija na neslužbeni sastanak u kineskom Wuhanu, gdje su lideri dviju zemalja, koje su u prošlom stoljeću i ratovale, odlučili otvoriti stranicu suradnje. Dogovorili su da će spriječavati krizna stanja u međusobnim odnosima, zbog neriješenih graničnih pitanja na području Himalaje. Štoviše, odlučili su proširiti postojeću suradnju na širkom području, a najavili su i zajedničke investicije, čak u trećim zemljama poput Afganistana. Pekinški list Global Times u povodu susreta u Wuhanu podsjetio je da zapadne zemlje oduvijek nastoje »zabiti klin« između Kine i Indije, po principu podijeli pa vladaj. Međutim, list vjeruje da postoji snažan interes obiju zemalja da poprave odnose. S time se slaže i Narendra Modi koji smatra da će : Azija suradnje oblikovati ovo stoljeće. Dakle, svaka nacija mora sebe pitati: Je li njezin izbor gradnja ujedinjenijeg svijeta, ili forsiranje novih podjela. To je odgovornost koju imaju i postojeće, i rastuće sile.



Kina je za Ameriku, nema sumnje, najvažniji potencijalni partner. Upravo zbog toga Trump je najprije pojačao suradnju s Pekingom i uspostavio »bliske osobne odnose« i prijateljstvo s predsjednikom Xi Jinpingom, kojeg se smatra jednim od najutjecajnijih ljudi u svijetu. Njihovo približavanje počelo je druženjem, zajedno sa suprugama, na Trumpovom imanju na Floridi, a okrunjeno je posjetom američkog predsjednika Pekingu prošle jeseni. Xi je tada ukazao posebnu čast Trumpu. Zajedno sa suprugama imali su objed u palači u pekinškom Zabranjenom gradu, što nije doživio nijedan strani državnik u povijesti Narodne Republike Kine.


Mnogi u javnosti zasigurno će biti zbunjeni zbog tvrdnji da američki i kineski predsjednik surađuju. Vijesti gotovo svakodneno pokazuju, naime, da se SAD i Kina nalaze na rubu trgovinskog rata i da razmjenjuju teške riječi. Međutim, treba imati na umu da u tim svađama sudjeluju kineski mediji i dužnosnici iz vlade, a da kineski predsjednik uglavnom šuteći promatra Trumpovo uvođenje carina za kinesku robu. Očito, još nije došlo vrijeme za njegovu intervenciju i za postizanje kineskog-američkog sporazuma o međusobnoj trgovini.


Washington nije bacio koplje u trnje


To što Trump surađuje sa Xijem ne znači da je Amerika bacila koplje u trnje, odustala od svojih interesa i od svog golemog utjecaja u svijetu. Kako je napisano u američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji s kraja prošle godine, najveća prijetnja sigurnosti SAD-a upravo su Kina i Rusija, koje žele ojačati vojnu moć i proširiti svoj geopolitički doseg. Međutim, u toj se strategiji ne kaže da je američki sukob s Kinom i Rusijom neizbježan.


– Natjecanje ne znači uvijek neprijateljstvo, a ne vodi neizbježno ni u sukob. Amerika koja se uspješno natječe najbolji je put za sprječavanje sukoba, kaže se u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji.


Taj novi pristup Washingtona očituje se i kroz Trumpovu bitku da SAD-u osigura povoljnije trgovinske ugovore s ostalim zemljama. No, politički pritisci i zaoštravanja, koje provodi američki predsjednik da bi postigao svoje ciljeve, imaju i svoje granice.


– Mi imamo sjajne odnose s Kinom, ali oni (Kinezi) ubijaju nas na području trgovine, rekao je Trump u veljači ove godine, da bi u travnju dodao: »Kineski predsjednik Xi Jinping i ja uvijek ćemo biti prijatelji, neovisno o tome što se događa s našom svađom u trgovini«. Očito, Trumpovi pritisci i bučne prijetnje samo su sredstvo da bi se suparnik omekšao i pristao na dogovor. Slično je bilo i s njegovim javnim prijetnjama Sjevernoj Koreji nuklearnim ratom, koje su zavaravale javnost, jer je Trump iza scene već pripremao povijesni dogovor s Kim Jong Unom, uz veliku pomoć Pekinga i Moskve.


Nema sumnje da je Washington približavanjem Pekingu počeo prihvaćati nova pravila igre u međunarodnim odnosima, koje godinama zagovara upravo Xi Jinping. Za kineskog predsjednika, globalizirani svijet u 21. stoljeću ne trpi ničiju hegemoniju, već bi sve zemlje trebale surađivati i odbacivati stvaranje saveza protiv trećih. Xi prigovara Zapadu da je oduvijek zastupao pravilo igre prema kojem pobjednik odnosi sve, odnosno da dobitak jedne zemlje treba ići na štetu druge (zero-sum game). Umjesto toga, Xi u međunarodnim odnosima promiče tezu da svi mogu biti pobjednici, kroz suradnju »države s državom« na uzajamnu korist (win-win). Sličan pogled na međunarodne odnose već gotovo dva desetljeća zastupa i ruski predsjednik Vladimir Putin.Preciznije, Kinezi nisu Trumpu zapravo otkrili nikakve nove principe međunarodnih odnosa. Riječ je o pravilima koje zastupaju i Ujedinjeni narodi, a koja polaze od poštivanja suverenosti svake zemlje i nemiješanja u unutarnje poslove drugih država, što je temelj za uzajamno korisnu suradnju. Te principe ponašanja ugrozio je posljednjih desetljeća ponajprije SAD, koji je brojnim intervencijama, pod izgovorom zaštite ljudskih prava i širenja »zapadne demokracije«, potkopavao ili rušio režime u Iraku, Libiji, Siriji i brojnim drugim državama.

Histerija u američkoj »dubokoj državi«


Dok se državnici četiriju najvećih zemalja u svijetu približavaju, teško je reći da Trump vodi zbrkanu politiku i da nema strategije. Bliže je istini da njegovi protivnici i većina medija na Zapadu ne žele vidjeti nove odnose koji se u svijetu pomaljaju. To je slikovito potvrdio i Trumpov susret s Putinom u Helsinkiju, koji je prema mišljenju ozbiljnih poltičkih krugova otklonio krizu u odnosima SAD-a i Rusije, a koji su pali na najnižu točku u posljednjih sedam desetljeća. Američki i ruski predsjednik dogovorili su i održavanje novog sastanka. Pokazali su da će dvije zemlje – koje zajedno posjeduju više od 90 posto nuklearnog oružja – dijalogom rješavati sporove te surađivati na pitanjima koja su im od zajedničkog interesa – kao što je slučaj Sirije ili terorizma u svijetu.


Međutim, taj je pomirljivi susret naišao na takvu histeriju u medijima, američkoj oporbi i »dubokoj državi«, da se stvorio dojam kako bi najsretniji bili da je Trump zaprijetio Putinu ratom. Naime, protivnici suradnje SAD-a i Rusije – koji ne žele uklanjanje Hladnog rata iako se Sovjetski Savez raspao još prije 27 godina – u Americi vode kampanju protiv Trumpa, tvrdeći da je sklopio tajni sporazum s Putinom prije predsjedničkih izbora u SAD-u. Tu kampanju već gotovo dvije godine vodi bivši šef FBI-a Robert Muller, ali nema opipljivih dokaza. Prema svemu sudeći, cilj te kampanje jest spriječiti promjene u američkoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Svaki put kada je Trump nastojao pokrenuti suradnju s Putinom, iz američke »duboke države« na površinu je isplivao neki novi »skandal« o miješanju Rusije u američku politiku. Ti »skandali« povremeno su blokirali Trumpove namjere, jer je javnosti morao nepotrebno dokazivati da nije Putinov pijun.


Sličnu funkciju blokade Trumpovih miroljubivih napora imalo je i nedokazano kemijsko trovanje u Siriji, koje su zapadni mediji pripisivali sirijskom predsjedniku Asadu, a on uporno demantirao. Nakon te provokacije, Trump je na inzistiranje američke oporbe, Londona i Pariza nevoljko pristao na izvođenje zračnih napada na Siriju, ali je to učinio tako da ne bude nijedne ljudske žrtve.


Zbog sličnih Trumpovih »dvoznačnih poteza« stvara se dojam, kako rekosmo, da američki predsjednik ne zna što hoće. No, njegovi zagovornici vjeruju da Trump ima jasne ciljeve, samo mu protivnici sprečavaju poteze – što je dovelo do nezapamćene političke podjele u američkoj javnosti, pa i djelomične blokade američkih vlasti. Po svemu sudeći, radi se o prijelaznom razdoblju američke politike, o borbi između starog i novog. Promatrači misle da će to prijelazno i turbulentno razdoblje, u kojem će politika Washingtona ponekad izgledati proturječna, potrajati još godinama.


Te sporove oko smjera američke politike vjerojatno će riješiti vitalna demokracija u SAD-u, nakon što uzastopni izborni procesi u dvjema najvećim strankama i državnim predstavničkim tijelima izdignu na površinu nove političare, koji će realnije sagledavati položaj Amerike u svijetu. Dok se to ne dogodi, brojni zapadni mediji i političari vjerojatno će nastaviti s traženjem neprijatelja, sa slanjem ratobornih i huškačkih poruka prema Rusiji i Kini. Istodobno, državnici najvećih zemalja u svijetu, SAD-a, Kine, Rusije i Indije, po svemu sudeći odabrali su drugi put: svijet mira i suradnje, što je pretpostavka za brži gospodarski napredak svih.