Dubok dojam

Tozo u Japanu: Hirošima je trajno zapisana u povijesti kao stalna opomena i upozorenje

Ivana Kocijan

Fotografije Svetozar Nilović-Tozo

Fotografije Svetozar Nilović-Tozo

Karl Bruckner svojim djelom »Sadako hoće živjeti« približio je svo stradanje i patnje najnevinijih u toj cijelog krvavoj priči na Dalekom istoku – djece. Vjerojatno je glavni krivac što mi je godinama velika želja bila vidjeti i posjetiti Hirošimu, govori Nilović



O njoj su snimani brojni dokumentarci, opjevana je u Japanu, opjevali su je strani izvođači, o njoj su pisane knjige i održavani okrugli stolovi. Uz Titanic, malo tko na planetu ne zna za nju. Ona bi vjerojatno bila samo jedan u nizu ostalih japanskih omanjih gradova da tog 6. kolovoza 1945. nije na nju bačena atomska bomba, prva na nastanjeno mjesto – započinje svoju priču o Hirošimi Riječanin Svetozar Nilović-Tozo, koji je taj grad posjetio tijekom desetodnevnog boravka u Japanu.


Kao i sve ostalo što je vidio u toj dalekoj zemlji u kojoj sunce izlazi, a još brže zalazi, i Hirošima je na njega ostavila dubok dojam.


– Iako smo s razmjerima japanskih zločina na teritoriju Kine i Koreje upoznati kroz školovanje u samo nekoliko crtica, japanska imperijalna vojska bilježi i korištenje bojnih otrova, zločine nad civilima… Kina je imala tu nesreću (ako i je, nisam upoznat) da nije insprirala pisce sa zapada koji bi prenijeli na čitatelja patnje neke kineske Sadako, nekog korejskog Šigea.




Karl Bruckner svojim djelom »Sadako hoće živjeti« približio je sve stradanje i patnje najnevinijih u toj cijelog krvavoj priči na Dalekom istoku – djece. Vjerojatno je glavni krivac što mi je godinama velika želja bila vidjeti i posjetiti Hirošimu.


I evo je! Tu pred mojim očima, na njenom tlu sa svom težinom i ostavštinom koju je naredba Harryja Trumana ostavila za buduće naraštaje, ne samo stanovnike Hirošime, Japanace, nego i na sve ostale na planetu. Trajno zapisana u povijesti kao trajna opomena i upozorenje, govori Nilović.


Most Aioi


Udaljena sat i pol leta od Tokija Hirošima se vodi kao 11. najveći grad u Japanu s 1,2 milijuna stanovnika. Početkom 1940-ih brojala je 340.000 stanovnika i nalazila se na sedmom mjestu po veličini.


– Tijekom cijelog rata Hirošima je bila jedan od rijetkih japanskih gradova koji američke snage nisu bombardirale. Obližnji grad Kure bio je meta gotovo svakodnevnog bombardiranja. Prelijetana više puta od američkih bombardera bez bačene bombe. Sve do kolovoškog jutra 1945. kad su satovi stali u 8.15. Dovoljna je bila jedna jedina bomba da u tisućinki sekunde s lica zemlje izbriše sve u radijusu kilometar i pol, od zgrada do više od 75.000 života.



Godinama kasnije od posljedica atomske bombe još toliko. Tragovi razaranja vidljivi su tek na nekoliko zgrada koje su sada upozoravajući spomenici. Najpoznatiji su ostaci zgrade nekadašnje zgrade trgovačke komore Hiroshima Prefectural Industrial Promotion Hall ili »Kupole« koja je smještena između mosta Aioi ili T-mosta, uz obalu rijeke Motoyasu.


Sam most bio je primarno određen kao mjesto detonacije, ali je bombu vjetar, padajući s 9500 metara, skrenuo kojih 100-tinjak metara istočnije tako da je eksplodirala iznad same bolnice. Epicentar eksplozije obilježen je omanjim spomenikom na kojem je istaknuto da je 6. kolovoza 1945 u 8:15 iznad tog mjesta, na visini od 580 metara eksplodirala prva atomska bomba bačena na grad, kaže Nilović i nastavlja:



– Most je preživio udar, renoviran je i preko njega se ulazi u memorijalni park i memorijalni centar Hirošima. Memorijalni centar smješten je između rijeka Ota i Motoyasu. U sklopu centra djeluje muzej i podsjetnik je generacijama na taj događaj, Zvono mira, spomenik Sadako Sasaki i središnji trg na kojem se nalazi i Plamen mira koji će gorjeti sve dok na Zemlji postoji nuklearno oružje. Muzej prikazuje život u Hirošimi prije atomske bombe i nakon atomske bombe.


Eksponati koji su izloženi nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim; od satova čije su kazaljke stale u 8.15, stopljenih boca, rastopljene staklene ambalaže, sprženog kamena na kojem je ostala trajno »ugravirana« sjena čovjeka koji je sjedio na njemu, potresnih fotografija ljudi koji su preživjeli udar, svjedočanstava…



Do spomen-parka od središnje željezničke stanice vodi Šetalište mira. Na tom putu sačuvani su omanji parkovi s drvećem koje je označeno da je preživjelo atomsku bombu. I dalje lista i cvjeta. Spomen-park obavezna je postaja ekskurzija japanskih škola. Brojni posjetitelji iz svijeta ostavljaju origami ždralove pored spomenika i svatko ima jednu misao – nikad više.


Mazdin muzej


– Glavna žila kucavica Hiroshime je Hondori ulica. Natkrivena cijelim djelom, omiljeno je šetalište stanovnika Hiroshime i turista. Ulica Hondori dom je brojnih restorana, restorančića, dućana i naravno, uvijek japancima omiljenih, anime likova. Današnja Hirošima je moderan grad, miran, tih kojim prometuje, po mojoj procjeni, 70 % automobila klase »key car« koji su limitirani snagom motora i veličinom. Jak je industrijski grad u kojem glavnu riječ vodi brodogradilište Mitsubshi i tvornica automobila Mazda.



U sklopu kompleksa tvornice Mazda djeluje muzej čiji je obilazak besplatan. Za obilazak se dovoljno prijaviti putem njihovih web-stranica i uz ime i prezime navesti datum dolaska kao i željenu turu na egleskom/japanskom. Mjesto okupljanja je u dvorani na samom ulazu u Mazdino sjedište pred kojim zainteresirane čeka autobus.


Vožnja autobusom traje 15-tak minuta kroz cijeli Mazdin industrijski kompleks do samog ulaza u muzej i tura u kojoj se obilazi dio s prvim primjercima automobila koji su su krajem 30-ih godina prvi put izašli s proizvodne linije, preko tvorničkog dijela u kojem se sastavljaju automobili (u ovom dijelu nije dozovoljeno fotografiranje) pa do dijela u kojem su predstavljeni planovi za budućnost u kojem je posebno istaknuta briga za okoliš i smanjenje ispušnih plinova.



Iskreno, iako sam dugogodišnji vozač Mazde, muzejem nisam impresioniran i cijela tura traje nešto manje od jednog sata, otkrio nam je Nilović dodavši kako je uspio posjetiti i Muzej djetinjstva u Hirošimi.


Ulaz u muzej je besplatan i poput svih ostalih muzeja koje je obišao stekao je utisak da su to više edukativni centri za djecu u kojima djeluju brojne radionice znanosti, astronomije, građevinarstva, elektronike itd. uz izložene eksponate.



Okunoshima – otočić kojim »vladaju« zečevi


Nilovića je put iz Hirošime odveo do jednog posebnog mjesta. Naime, četrdesetak kilometara od Hiroshime u istoimenoj prefekturi, nalazi se otočić Okunoshima.


– Do ovog otoka koji je poseban po svojim stanovnicima dolazi se vlakom iz Hiroshime do grada Mihare. Na stanici se presjeda u autobus koji vozi do manjeg mjesta Tadanoumi gdje se nedaleko od autobusnog stajališta nalazi trajekt kojim se dolazi do ovog jedinstvenog otoka. Ulaz na otočić Okunoshima koji je dio Nacionalnog parka Setonaikai je besplatan. Cijena trajekta iznosi 33 kune u oba smjera, a na pristaništu znatiželjnike dočekuje autobus koji vozi do centralnog dijela otoka na kojem je smješten hotel. Na globalnoj razini otok je relativno nepoznat. Do 1945. zbog vojne namjene nije bio ucrtan u karte i označen je kao vojna tajna.



Tijekom rata japanska vojska je na ovom otoku skladištila bojne otrove, iste one koje je koristila u Kini, vršila istraživanja, eksperimentiranja, testiranja na zečevima. Po kapitualciji vojska je napustila otok i tada je skupina zaposlenika oslobodila preostale zečeve. Priča o otoku završava »hepiendom« i osim ruševnih zdanja koja su bila namijenjena u vojne svrhe i opisa istih, malo tko više obraća pažnju na zdanja i namjenu. Jer pažnja je usredotočena na – zečeve, kaže Nilović.


Pušteni na slobodu 1945. godine, preostali zečevi našli su se u okruženju bez ljudi. Na otoku nisu imali i nemaju još uvijek prirodnih neprijatelja.



– Generacijama nakon, potomci tih istih zečeva nastanili su cijelo područje otoka. Oslobođeni svakog straha, zečevi (nigdje nisam uspio naići na trenutnu brojku) doslovno jure ljudima u susret da ih nahrane. Hranu poput mrkve i kupusa zabranjeno je unositi i posebna hrana u vrećici (po cijeni od 5,5 kuna) može se kupiti u suvenir-shopu na trajektnom pristaništu u Tadanomiju.


Kroz otok vodi cestica na kojoj, poput drumskih razbojnika, vrebaju zečevi i trče u susret posjetiteljima u potrazi za hranom. Ako gdje postoji raj za zečeve, onda je to Okunoshima. Kao još neotkrivena turistička destinacija jedinstveno je mjesto na Zemlji, zaključio je Nilović dodavši kako nije stigao obići i drugi poseban otok Itsukushima koji nastanjuju jeleni.



Nakon što je pozdravio Okunoshimu, sjeo je na vlak Shinkansen i 800 kilometara do Tokija prošao za otprilike za 3.40 sata koliko bi, prema rasporedu, trajala vožnja od Rijeke do 220 kilometara udaljenog Zagreba. No, o Tokiju ćemo jednom drugom prigodom…


*Tekst Svetozara Nilovića za objavu je pripremila Ivana Kocijan