Kriza političkog dvostranačja zadesila je i jednu Austriju, koju je ekonomska kriza uglavnom poštedjela, a kako ne bi onda Španjolsku, opustošenu višegodišnjom recesijom, politikom štednje i bolnih rezova? Nakon Grčke i Portugala, i Španjolska je na prošlotjednim izborima okrenula leđa konzervativnoj političkoj garnituri koja je proteklih godina poslušno ispunjavala sve naloge Bruxellesa i Berlina, kao i međunarodnih kreditora, što politiku štednje njemačke kancelarke Angele Merkel dovodi pred nove izazove.

Španjolska bi nakon prošlonedjeljnih parlamentarnih izbora, na kojima su Pirovu pobjedu slavili pučani, mogla iskusiti postizbornu sudbinu Portugala, gdje je relativnu pobjedu također ostvarila tradicionalna desnica sada već bivšeg premijera Pedra Passosa Coelhoa, ali nije uspjela sastaviti vladu, pa tako sada tom zemljom vlada manjinska socijalistička vlada, uz potporu triju lijevih stranaka koje se jedva podnose.

Dosadašnji konzervativni premijer Mariano Rajoy, koji se u izbornoj noći hrabrio riječima da onaj koji pobijedi na izborima mora sastaviti novu vladu, kao da je želio poručiti španjolskom kralju Filipu VI. da upravo on treba dobiti mandat za sastav nove vlade. No, Rajoy je, dakako, svjestan je da to neće biti nimalo jednostavan zadatak. Njegova pučka stranka osvojila je u novom sazivu španjolskog parlamenta, koji ima 350 mjesta, najviše mandata, 123, ali znatno manje od apsolutne većine od 176 mjesta koja je potrebna za sastavljanje nove vlade, i čak 63 mandata manje nego što su pučani osvojili na izborima prije četiri godine. Pučani tako nisu uspjeli profitirati zahvaljujući dobrim gospodarskim pokazateljima posljednjih mjeseci (slično kao i koalicija Hrvatska raste u Hrvatskoj), od kojih nije imala koristi ni većina Španjolaca.

Nove političke sile

Socijalistička PSOE s osvojenih 90 mandata zadržala je poziciju druge političke snage u zemlji, ali je riječ o jednom od najlošijih rezultata te stranke u povijesti, zbog čega upravo socijaliste smatraju najvećim gubitnicima nedavnih parlamentarnih izbora. PSOE očito nije prevladao duboku unutrašnju krizu nakon bolnog poraza 2011. godine, niti se uspio profilirati kao ozbiljna alternativa konzervativcima, osvojivši 20 mandata manje nego prije četiri godine.

Ono što su pučani i socijalisti izgubili, osvojile su nove političke sile na španjolskoj političkoj sceni, Podemos i Ciudadanos, koji zapravo predstavljaju korektiv pučana i socijalista. Ljevičarski Podemos osvojio je 69 mandata, postavši treća politička sila u državi, dok su na desnom polu s osvojenih 40 mandata zablistali desnoliberalni Građani (Ciudadanos) karizmatičnog čelnika Alberta Rivere, čime je doveden u pitanje monopol pučke stranke i ujedno zakompliciran proces formiranja nove vlade.

Naime, Španjolska još od pada Francove diktature i obnove demokracije sedamdesetih godina do danas nikad nije imala koalicijsku vladu, jer su se na vlasti uvijek izmjenjivali pučani i socijalisti. Međutim, u tom su razdoblju samo dvije vlade imale apsolutnu većinu, i to odlazeća Rajoyeva vlada, kao i vlada Josea Marije Aznara s početka prošlog desetljeća. Sve ostale španjolske vlade zapravo su bile manjinske vlade stranke koja je ostvarila relativnu pobjedu, a koja bi sklapala taktičke dogovore o parlamentarnoj potpori s manjim strankama. Upravo bi to, možda, mogao biti recept i za izlaz iz sadašnje situacije, koliko god se to u prvom trenutku činilo kompliciranim.

Zvijezda Rivera

Stoga nije iznenađujuće da je Rajoy odmah poslije izbora pozvao druge stranke na početak dijaloga o stvaranju nove vlade, no taj je poziv ograničio samo na one stranke koje su spremne braniti »jedinstvo Španjolske« i njezino mjesto u Europi. Rajoy time očito apelira na Građane, stranku koja je poniknula u Kataloniji upravo kao kontrapunkt separatističkom pokretu, čime je zadobila veliku pozornost španjolskih medija, koji su Riveru pretvorili u novu zvijezdu španjolske politike, iako je stranka naposljetku ipak osvojila nešto manje glasova nego što su ankete predviđale – i ipak manje od ljevičarskog Podemosa – no to ne znači da Rivera neće biti u poziciji kingmakera španjolske postizborne križaljke.

Naime, iako je koalicija pučana i Riverine stranke ideološki nekako najlogičnija, te dvije stranke s ukupno 163 mandata nemaju apsolutnu većinu. Rivera je pozvao na pregovore čelnike pučana i socijalista, kako bi se oblikovala stabilna vlada, koja bi imala 253 mandata, no socijalisti su ponovo odbacili mogućnost suradnje s pučanima i dosadašnjim premijerom Rajoyem. Stoga se kao mogućnost spominje manjinska vlada pučana i Građana, ili dogovor tih dviju stranaka s manjim regionalnim strankama. Iako, ne bi trebalo unaprijed isključiti ni mogućnost tihe potpore socijalističke PSOE, bez obzira što bi to vjerojatno zahtijevalo povlačenje Rajoya i prepuštanje premijerske pozicije nekome drugome, možda čak i Riveri.

Podemosov uvjet

Rajoy bi imao većinu s Podemosom, no to je koalicija koja se sigurno neće dogoditi, jer je Podemosov čelnik odmah odbacio mogućnost potpore pučanima, poručivši da Podemos nikad neće glasati za vladu kojoj bi ponovo na čelu bio Rajoy, ali i socijalistima, s kojima Podemos, sestrinska stranka grčke Sirize – iako je Podemos puno pragmatičniji od same Sirize – doista dijeli malo zajedničkoga. Podemos svoju potporu uvjetuje zelenim svjetlom za održavanje katalonskog referenduma o nezavisnosti, čemu se protive i pučani i PSOE.

Nije vjerojatna ni velika koalicija pučana i socijalista, pogotovo nakon sastanka Rajoya i čelnika socijalista Pedra Sancheza, nakon kojeg je Sanchez ponovio da socijalisti neće Rajoyu pomoći formirati vladu. Nije izglednija ni tzv. reformska vlada koja se spominje u medijima i u koju trpaju Podemos i Građane, iako su te dvije nove političke snage – premda i jedna i druga dovode u pitanje tradicionalni stranački duopol – ideološki posve suprotstavljene, a sukobljene su i kad je riječ o katalonskom pitanju, s obzirom na to da je lider Podemosa Pablo Iglesias, iako ne podržava odcjepljenje Katalonije, podržao teritorijalni preustroj Španjolske.

Španjolskoj, četvrtom gospodarstvu eurozone, očito predstoje tjedni intenzivnog političkog dijaloga, kako bi se formirala parlamentarna većina i oblikovala nova vlada. Ljevica i desnica gotovo su izjednačene po broju mandata (desnica je dobila samo dva mandata više od ljevice), što znači da će proces postizbornog dijaloga, slično kao i u Hrvatskoj, biti osobito težak. Iako je čelnik Europske komisije Jean-Claude Juncker rezultate španjolskih izbora komentirao rekavši da se nada da će Španjolska uskoro dobiti »stabilnu vladu«, pred Španjolskom su očito tjedni političke neizvjesnosti, a mogućnost stabilne vlade gotovo nikakva.