Općeg trgovinskog rata u svijetu vjerojatno neće biti, sudeći prema dosadašnjem opreznom ponašanju Njemačke i Kine, koje su dvije glavne mete američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovih zaštitnih mjera za gospodarstvo SAD-a. Trgovinski rat nije ni u interesu Europske unije, jer bi novi sukob s Washingtonom ubrzao njezinu dezintegraciju.

Kad su Sjedinjene Države prije dva tjedna uvele carine na uvozni čelik i aluminij, Europska unija pod vodstvom Njemačke isprva je bučno najavljivala da će na Trumpov potez odgovoriti protumjerama. Međutim, preko noći je okrenula ploču. Povjerenica za trgovinu Europske komisije, Cecilia Malmström, otputovala je prošlog tjedna u Washington te isposlovala izuzeće Unije od tih mjera, barem do 1. svibnja ove godine, izrazivši spremnost na pregovore. Trumpu je lulu mira ponudio i njemački ministar trgovine Peter Altmaier, predlažući dogovaranje umjesto jednostranih poteza.

Istina, zaoštravaju se trgovinski odnosi između SAD-a i Kine. Predsjednik Trump je prošlog tjedna potpisao odluku o skorom uvođenju carina na niz kineskih proizvoda, vrijednih oko 60 milijardi dolara, kako bi zaštitio američku proizvodnju i radna mjesta od »ekonomske agresije« iz drugog po veličini gospodarstva u svijetu. Peking je najavio oštar odgovor i spremnost da u zaštiti svojih ekonomskih interesa »ide do kraja«.

Blaže protumjere

Ipak, najavljene kineske protumjere neusporedivo su blaže od američkih. Peking prijeti postupnim uvođenjem carina na 128 američkih proizvoda, ponajprije poljoprivrednih, u vrijednosti od tri milijarde dolara. Istodobno, iza zatvorenih vrata nastavljaju se trgovinski pregovori između Pekinga i Washingtona, a o njihovom ishodu ovisi daljnje zaoštravanje ili popuštanje u odnosima dviju ekonomskih velesila.

Njemačka i Kina najveći su dobitnici slobodne trgovine koja je obilježila svijet u posljednja tri desetljeća globalizacije. Kina je u tom razdoblju prerasla u najveći industrijski pogon u svijetu i vodećeg izvoznika, a i Njemačka pliva u rekordnim trgovinskim viškovima, koji su se lani popeli na 306 milijardi dolara.

SAD je istodobno postao najveći gubitnik slobodne trgovine, jer su se njegova industrija i radna mjesta selili u druge zemlje. Američki trgovinski manjak se istodobno produbljivao. Prošle godine dosegnuo je 796 milijardi dolara, od čega se čak 375 milijardi odnosi na Kinu. Stoga je Trump odlučio preurediti trgovinske odnose u svijetu radi zaštite američke proizvodnje – carinskim preprekama te postizanjem novih, »poštenih i recipročnih« trgovinskih sporazuma s pojedinim zemljama. To je udarac načelima slobodne trgovine, za čiju je zaštitu zadužena Svjetska trgovinska organizacija.

Junckerove prijetnje

Berlinu i Pekingu nije stalo do vođenja trgovinskog rata s Amerikom zbog barem dvaju razloga. Prvo, Njemačka i Kina jako ovise o trgovini sa svijetom, za razliku od gospodarstva SAD-a, koje je usmjereno ponaprije na domaće tržište. Izvoz u američkom BDP-u čini samo 12 posto. U kineskom BDP-u izvoz čini oko 20 posto, a u njemačkom znatno više – što znači da bi te dvije zemlje imale od trgovinskog rata daleko veće ekonomske štete od Amerike, koja je njihovo iznimno važno tržište.

Drugo, Njemačkoj i Kini nije u interesu trgovinski rat zato što bi uvođenjem protekcionističkih protumjera za svoja gospodarstva postigle učinak suprotan od željenoga: ubrzale bi raspad svjetskog sustava slobodne trgovine, za čije se održanje zdušno zalažu. Nema sumnje, Kina se pribojava se da će Trumpovo preuređenje trgovinskih pravila usporiti širenje njezinog utjecaja putem golemog projekta »Jedan pojas, jedan put« – koji ima za cilj snažnije prometno, infrastrukturno i ekonomsko povezivanje euroazijskog prostora, a potom i svijeta. Njemačka, pak, svjesna je da će povratak trgovinskih prepreka ugroziti njezinu ekonomsku snagu i izvozni model njezina gospodarstva. Berlin se osobito boji da će sukob s Trumpom ubrzati rastakanje Europske unije, koja je u osnovi trgovinska organizacija, ali i glavno njemačko (slobodno) tržište.

Proteklih tjedana promatračima nije promaknula činjenica da se Berlin nije junačio protumjerama na Trumpovo uvođenje carina na čelik i aluminij. Njihovim uvođenjem prijetio je ponajprije Bruxelles. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker poručio je da će SAD-u odgovoriti uvođenjem europskih carina na američke motocikle Harley-Davidson, traperice Levis ili burbon, koji za trgovinu dviju zemalja imaju simbolično značenje. Istodobno je službeni Berlin, kritizirajući protekcionizam, pozivao Washintgon na dogovoranje – u sklopu multilateranih trgovinskih organizacija.

Junckerove prijetnje razljutile su Trumpa, koji je podsjetio da su europske carine ionako veće od američkih. Ako EU ostvari Junckerovu najavu, SAD će otići korak dalje te uvesti namete od 10 posto na njemačke automobile, borbeno je najavio američki predsjednik. Bruxelles je potom zašutio, a njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier hitno je otputovao u SAD, kako bi smirio situaciju. O čemu je sve razgovarao s američkim ministrom trgovine Wilburom Rossom, nije poznato. Međutim, Altmaier je njemačkom Handelsblattu otkrio da je Washingtonu poručio neka »ne zabija klin u Europsku uniju«.

– Mi smo carinska unija i djelujemo zajednički. Ne može biti u interesu SAD-a da podijeli Europu i neće u tome uspjeti – naglasio je Altmaier.

Bojazan od rastakanja

Njemački ministar, naravno, nije objasnio zbog čega Europskoj uniji prijete podjele. Problem je u tome što Trump svojim carinama uvelike cilja njemačke proizvode. Međutim, Berlin na američki izazov ne može odgovoriti sam, jer za carine je ovlaštena Europska unija, kao jedinstvena trgovinska zona. Ako bi Europska komisija željela Washingtonu odgovoriti protumjerama, kakve je najavio Juncker, pitanje je bi li mogla dobiti potporu svih svojih članica. Primjerice, pitanje je zašto bi Poljska i druge zemlje zaoštravale svoje odnose s Amerikom zbog njemačkih automobila. Altmaierova zabrinutost otkrila je kako je Europska unija u okršaju s Trumpom paralizirana i duboko ranjiva. Ona je već uzdrmana Brexitom, sukobima zbog vala izbjeglica te širenjem tzv. populističkih pokreta koji traže veću autonomiju članica.

Da Altmaierova bojazan nije neutemeljena, potvrđuju nesuglasice koje je Unija već proživljavala pri donošenju zaštitnih mjera protiv kineskih proizvoda. Europska komisija može u hitnim slučajevima nametnuti provizorne carine bez suglasnosti svih članica EU. Ali Komisijin potez, na kraju, ipak moraju potvrditi predstavnici članica EU-a putem Europskog vijeća. Primjerice, kada je Komisija u proljeće 2013. odlučila uvesti provizorne carine na solarne ploče iz Kine, većina članica, na čelu s Njemačkom i Velikom Britanijom, nije poduprla potez, bojeći se trgovinskog rata s Pekingom. Prvotni prijedlog Komisije o carinama od 47 posto snižen je na 11,8 posto. Komisija je bila prisiljena dogovorno izglađivati spor s kineskom stranom, inače bi članice EU-a blokirale njezin potez. Nakon brojnih peripetija, zaštitne mjere protiv kineskih proizvođača ipak su uvedene, ali i razvodnjene.

Bojazan od rastakanja EU-a i jedinstvenog europskog tržišta, od kojeg najveće koristi ima upravo njemačko gospodarstvo, vjerojatno je povod za najnoviju pomirljivost Berlina prema Washingtonu. Nakon što je Trump više puta kritizirao njemačke izvozne suficite – tvrdeći da oni pridonose ne samo američkim trgovinskim deficitima, nego i globalnim trgovinskim neravnotežama – kancelarka Angela Merkel je nakon formiranja nove vlade najavila da će Berlin osnažiti domaću potražnju. To će povećati potrošnju njemačke robe na domaćem tržištu i neizravno smanjiti izvoz, odnosno izvozne viškove. Međutim, Merkel je upozorila da se taj zaokret – koji se već događa u Kini – ne može izvesti u kratkom roku. Trajat će godinama.

Zatvaranje granica

Trumpove prijetnje carinama pridonijele su političkom približavanju Njemačke i Kine. Berlin i Peking trenutačno su glavni zagovornici očuvanja multilateranih trgovinskih sporazuma u svijetu – zajedno s međunarodnim organizacijama koje slobodnu trgovinu promoviraju po dužnosti. Pitanje je, međutim, koliko su njihove želje realne.

Prema istraživanju kuće Gowling WLG, objavljenom potkraj prošle godine, slobodna trgovina i dalje je norma. Međutim, ona gubi tlo pod nogama u cijelome svijetu, a ponajprije u 15 do 20 razvijenih zemalja. Od 2009. godine, kada je izbila kriza, države diljem svijeta uvele su više od 7.000 zaštitnih mjera za svoja gospodarstva. Samo Europska unija, koja verbalno napada Trumpov protekcionizam, od 2009. do 2016. donijela je 5.657 direktiva i mjera koje trećim zemljama ograničavaju pristup europskom tržištu. SAD je istodobno donio 1.297 zaštitnih mjera, prema Gowlingu.

Gospodarstva u svijetu, očito, sve više zatvaraju svoje granice prema uvoznoj robi. Mnogi su vjerovali da je to privremena stvar – posljedica krize iz 2008. godine. Očekivali su povratak na staro, usporedo s oporavkom svjetskoga gospodarstva. Međutim, nakon Brexita i dolaska Donalda Trumpa na čelo SAD-a pokazalo se kako su se prevarili. Ideologija slobodne trgovine – koja nekima koristi više, nekima manje, a nekima škodi – definitivno se povlači, a zaštita nacionalnoga gospodarstva postaje novi svjetski trend.