Osim više od 5.000 poginulih u ratu, dramatičnog pogoršanja odnosa Rusije i zapadnih sila, Ukrajina je postala okljaštrena država, ruska ekonomija je posrnula, a velika partija šaha nastavlja se i ruskim sve snažnijim okretanjem prema azijskim državama kao ekonomskim partnerima
Od novog hladnog rata (ili hladnog rata u tržišnim okolnostima) do završetka jedne od posljednjih velikih epizoda hladnog rata. Tako bi se mogla opisati godina koja je na izmaku gledana kroz prizmu svjetskih događaja. Ovaj novi, ne ideološki nego tržišni hladni rat, posljedica je ukrajinske krize, događaja koji je obilježio 2014. godinu, a ona zgotovljena velika epizoda pravog hladnog rata odnosi se na početak normalizacije odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Kube nakon više od pola stoljeća prekida i američkog ekonomskog embarga.
Višeslojna ukrajinska kriza obilježila je godinu. Sve je počelo još u studenome 2013. godine kada je tadašnji predsjednik Ukrajine Viktor Januković odgodio potpisivanje sporazuma o pridruživanju s EU. Dio Ukrajinaca zaključio je da je to ponovno snažno zakretanje države prema Rusiji, Janukovič je tvrdio da je riječ o time-outu dok se ne usuglase još neke pojedinosti, ruski predsjednik Vladimir Putin nije se slagao sa sporazumom kojim bi, zahvaljujući ekonomskim sporazumima između njegove zemlje i Ukrajine, razna roba iz EU bez carine dopirala na ruski teritorij.
Štošta se toga zbivalo i u Sjedinjenim Američkim Državama, posebno koncem godine. Senat je objavio izvješće o metodama ispitivanja koje je CIA koristila u ratu protiv terora. U tome zapravo nije bilo ništa novo, ništa što nismo znali još od 2004. godine kada je otkriveno što se zbiva u bagdadskom zatvoru pod američkom kontrolom Abu Ghraib ili od 2005. i izvješća o tajnim zatočeničkim centrima CIA-e.
Ono što smo doznali jest to da američki istražitelji mučenjem zatočenika nisu mnogo toga doznavali, dakle metoda je neefikasna. Nakon objave izvješća moglo se pročitati na desetke tekstova u kojima se raspravlja o tome što se zbivalo kao o velikoj američkoj sramoti. Jest, sramota je, bilo je protuzakonito, bilo je, eto čak i neefikasno, ali objava senatskog izvješća nije znak slabosti nego snage društva čija je politička elita ipak spremna i sposobna suočiti se s ružnom stranom administracije vlastite države.
Vrlo brzo je postalo jasno da je Ukrajina, država s jednom od najgorih političkih elita u Europi, k tome još demokratski i nacionalno nekonsolidirana zemlja, postala imperijalno bojište između EU i SAD-a s jedne i Rusije s druge strane. U veljači su dugotrajni prosvjedi na kijevskom trgu Maidanu prerasli u krvoproliće. Više desetaka ljudi je ubijeno za što je optužen Janukovičev režim. I kada se činilo da se sve privodi kakvom-takvom smiraju stanja, sve je naprosto eksplodiralo. Janukovič i oporbeni čelnici su 21. veljače, uz pomoć tri ministra vanjskih poslova članica EU – Njemačke, Poljske, Francuske – sklopili sporazum koji je zemlju trebao udaljiti od prijetećeg građanskog rata. Dogovorili su formiranje koalicijske vlade, ustavne promjene i prijevremene predsjedničke izbore. Samo nekoliko sati kasnije Janukovič je svrgnut, a svjedoci sporazuma, ona tri ministra vanjskih poslova, nisu imali nikakvih primjedbi zbog toga. Umjesto u kakvu-takvu stabilnost Ukrajina je sprintala prema građanskom ratu.
Sukob vođen sankcijama
Ovogodišnja zbivanja u odnosima s Rusijom već se uvriježeno uspoređuju s hladnim ratom. Bjelodano je da u ovome nema mnogo sličnosti s izvornim imenjakom tog rata. Nema sukobljenih blokova, nego su s jedne strane EU i SAD, a s druge strane Rusija, bez bloka.
Nema ni ideološkog sukoba jer su obje strane, tako tvrde, za demokraciju i tržišnu ekonomiju. Nema ni nuklearne utrke u naoružanju, što ne znači da nema naznaka oživljavanja tog simbola hladnoratovskog besmisla. Ovaj se sukob vodi sankcijama. Zapadne sile uvode sankcije protiv ljudi i kompanija bliskih Putinu, otežavaju velikim ruskim kompanijama pristup zapadnom tržištu kapitala, a Rusija uzvraća zabranom uvoza niza prehrambenih proizvoda, uz ostalo mandarina i muzgavaca iz zemalja koje su joj uvele sankcije. Rat se vodi i cijenom nafte koja je najniža u posljednjih pet godina zbog čega pati ruski proračun, itekako ovisan o prihodu od plina i nafte, a zbog čega bi uskoro mogle početi patiti i Sjedinjene Države koje su goleme svote uložile u istraživanje nafte i fracking kao novu metodu proizvodnje.
Nastavi li padati cijena nafte, fracking bi mogao postati neisplativ. Posljedica svega toga je i snažno slabljenje ruske valute, koja je već oslabila toliko da to ne samo da ugrožava rusku ekonomiju nego polako ugrožava i ekonomije zapadnih zemalja koje će, nastavi li se pad vrijednosti rublje izgubiti važno tržište za, primjerice, svoju automobilsku industriju.
Žrtva sukoba je i nesuđeni plinovod Južni tok. Cijele godine EU je polako istjerivala taj plinovod koji je trebao postati još jedan opskrbni pravac europskih zemalja ruskim plinom (i koji je kao južni krak kliješta trebao zaobići Ukrajinu), da bi koncem godine Putin konačno otkazao iz’gradnju tog plinovoda i najavio izgradnju plinovoda prema Turskoj. Dvije se strane ubrzano ekonomski udaljavaju kako bi smanjile ovisnost o drugoj strani. Ekonomska međuovisnost bila je blagotvorna za političke odnose. Što su odnosi ekonomski isprepleteniji političko djelovanje je manje slobodno, a više ekonomski uvjetovano. Smanjivanjem ekonomske povezanosti povećava se sloboda političkog djelovanja, a time i mogućnost da netko počini teško popravljivu grešku.
Za sada u tom sukobu naizgled vode zapadne sile koje ekonomski sukob mnogo bolje podnose nego Rusija. Međutim, Rusija ne igra brzopoteznu partiju šaha. Osim snaženja ekonomskih odnosa s Turskom, ubrzano se osnažuju ekonomski odnosi s Kinom (u planu su dva gigantska plinovoda), Putin i Xi Jinping sastali su se pet puta ove godine. Snaže se odnosi s Indijom (u planu je prodaja deset nuklearnih reaktora najmnogoljudnijoj demokraciji), nastoji se smanjiti utjecaj dolara na bilateralnu trgovinsku razmjenu (i time napakostiti Sjedinjenim Američkim Državama), a za sve to i još mnogo toga dobro će doći i Nova razvojna banka. Nju su u srpnju osnovale zemlje skupine BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika), a ta bi banka trebala postati alternativom Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, odnosno financijskim institucijama pod kontrolom SAD-a i europskih zemalja.
U Ukrajini, a o njoj se sve vrijeme radi, ništa se bitno nije promijenilo do konca godine. Najavljivani blagotvorni učinak izbora (održani su i parlamentarni i lokalni i predsjednički ) potpuno je izostao i sukobljene strane međusobno su udaljenije nego prije izbora. Toliko o svemoći demokratskih procesa u rješavanju konflikta.
Islamska država prijetnja broj 1
Druga velika ovogodišnja tema bila je Islamska država. Organizacija koja je pod nazivom Islamska država Iraka i Levanta osnovana prošle godine nastala je iz ogranka al Kaide u nestabilnom području postsadamovskog Iraka i Sirije zahvaćene građanskim ratom i pokušajima svrgavanja predsjednika Bašara al Asada. Do ove godine nije bila šire (medijski) poznata, a onda je lipnju iz Sirije prodrla u Irak i munjevitom vojnom operacijom stavila pod kontrolu teritorij veličine Velike Britanije. Od nečeg jedva poznatog Islamska je država postala svjetskom sigurnosnom prijetnjom broj jedan.
U javnosti je najpoznatija po javnom dekapitiranju talaca, državljana zapadnih sila uhvaćenih u Siriji ili zarobljenika vojski koje se protiv njih bore. Islamska država mnogo je opasnija zbog toga što predstavlja, dapače ona na tome inizistira, potpunu negaciju makar i najmanjih tragova moderne države. Koncem lipnja emir Islamske države Abu Bakr al-Bagdadi proglasio je kalifat čime je najavio pokušaj obnove islamske države u teritorijalnom opsegu od Pirinejskog poluotoka do Mezopotamije, odnosno područja koja danas ili su nekada (i prije više od 1.200 godina) kontrolirali muslimani.
U njihovu kalifatu ne bi trebalo biti mjesta za nikoga tko u potpunosti ne prihvaća njihovu perverzno iskrivljenu verziju islama. Zato su im na udaru bili Jazidi, kršćani, ali i muslimani koji se protive njihovom tumačenju Kur’ana. Islamska država danas ponajprije ne djeluje kao teroristička organizacija nego kao državna tvorba koja funkcionira na načelu tiranije, ali i totalitarnog pokreta, a o čijoj sigurnosti brine nezanemariva vojna sila. Osim Iraka, koji se gotovo raspao pod udarom Islamske države sredinom godine, IS je ugrozio i Siriju, ionako razrovanu građanskim ratom. Kao i svaki rat i taj je dobra prilika za učenje zemljopisa. Tkogod je htio lako je mogao naučiti gdje je grad Kobane.
Još je jedan rat obilježio ovu godinu – rat Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze. Pedesetodnevni sukob završio je očekivano: poginulo je oko 30 puta više Palestinaca nego Izraelaca (nešto manje od 2.200 naspram nešto više od 70), teškim razaranjima Gaze, a obje su strane proglasile pobjedu. Izrael je ustvrdio, a u tome se složio i predsjednik Palestinske samouprave Mahmud Abas, da je Hamas doživio velike gubitke, da je njegova mreža podzemnih tunela koji su bili važni za Hamasovu logistiku, ali i napade na Izrael, gotovo uništena, te da organizacija koja godinama kontrolira Pojas Gaze nije ostvarila niti jedan strateški cilj. Hamas je ustvrdio da je on pobijedio, a pobjeda se očituje u tome što je na kraju akcije Izrael napustio Pojas Gaze.
Na međunarodnoj diplomatskoj burzi vrijednost dionica Palestine ipak je porasla. Palestinu kao državu priznaje više od stotinu država, ali među njima nema gotovo ni jedne ključne države. Probijanje leda najavila je Švedska kao prva država »stare« Europe koja je priznala Palestinu. Nagađa se da bi u dogledno vrijeme, vjerojatno u više navrata, većina članica EU mogla priznati palestinsku državu. Odnos prema priznanju te države, ali i prema palestinskom stanovništvu u Izraelu, vidjet ćemo sljedeće godine na parlamentarnim izborima gdje se očekuje daljnja radikalizacija izraelske političke scene.
Višemjesečna opsada Islamske države tog grada napučenog Kurdima uz granicu s Turskom imala je nemale političke posljedice. Turskoj nije bila voljna pomagati Kurdima, s kojima su na vlastitom terenu već desetljećima u lošim odnosima. Istodobno, s druge strane bila je Islamska država čija je ofenziva prijetila novom izbjegličkom krizom koja bi se ponovo (kao manje-više sve izbjegličke krize u sirijskom građanskom ratu) prelila u Tursku. Zbog tvrdog stava Turske i predsjednika Tayyipa Recepa Erdogana prema pružanju vojne pomoći Kobaneu pogoršani su odnosi te države i SAD-a i vjerojatno su na najnižoj razini od Drugog svjetskog rata. Koncem godine je, čini se, došlo do preokreta i prvih većih poraza Islamske države na području njenog kalifata.
Priznanje Castru
Pri samom koncu godine završio je dugotrajni hladnoratovski sukob SAD-a i Kube. Time nije završen posljednji sukob iz hladnog rata, ali privodi se kraju hladni rat na Karibima. Sve je započelo još 1959. godine kada je grupica revoluc0ionara predvođena Fidelom Castrom zbacila diktatora Fulgencija Batistu, inače američku marionetu. U tih pola stoljeća kubanski je komunistički režim preživio pokušaj iskrcavanja u Zaljevu svinja, najveću hladnoratovsku krizu – kubansku raketnu, ekonomsku izolaciju zbog koje su kubanski automehaničari na glasu kao vrsni majstori jer i danas bez rezervnih dijelova u voznom stanju održavaju automobile stare šest desetljeća.
