Jean-Claude Antonetti, predsjedavajući sudac raspravnog vijeća ICTY-ja koje je u srijedu osudilo šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata na kazne zatvora od 10 do 25 godina za zločine u Herceg-Bosni, u izdvojenom mišljenju, osim činjenično, i pravno osporava utvrđenje udruženog zločinačkog pothvata iz te prvostupanjske presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

On se u zaključku priklanja pravnim mišljenjima da se treći oblik udruženog zločinačkog pothvata treba potpuno odbaciti dok se umjesto prvog i drugog oblika, koji nisu navedeni u statutu ICTY-ja, treba koristiti ono što je zapisano u članku 7.1. statuta ICTY-ja a to je da osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od kaznenih djela snosi individualnu odgovornost za to kazneno djelo.

»Što se mene tiče, nakon dugog proučavanja, zaključio sam kao i sudovi za Kambodžu da treći oblik udruženog pothvata nije dobar i mora ga se odbaciti. Što se tiče prvog i drugog oblika slažem se sa stajalištem mnogih uključujući sudaca žalbenog vijeća da se treba primijenjivati oblik odgovornosti propisan člankom 7. statuta«, piše Antonetti u izdvojenom mišljenju koje broji 581 stranicu.

Prvi oblik udruženog zločinačkog pothvata obuhvaća odgovornost za djela koja su planirana i izvršena u okviru provođenja cilja pothvata, drugi oblik odnosi se na koncentracijske logore, a treći prošireni oblik odnosi se na odgovornost za zločine koji su bili »predvidiva posljedica« pothvata a nisu bili planirani.

U dijelu izdvojenog mišljenja kojim se bavi pravnim aspektima udruženog zločinačkog pothvata Antonetti podrobno analizira pravnu praksu međunarodnih kaznenih sudova i nacionalnih pravosuđa više europskih zemalja i SAD-a.

On ocjenjuje da je uvođenje tog koncepta bilo nepotrebno jer je, umjesto da je sucima dao jasan i precizni instrument, uvelike zakomplicirao zadaću suda i stvorio pravnu nesigurnost.Koncept udruženog zločinačkog pothvata a posebno njegov treći oblik doživio je snažne kritike u međunarodnim pravnim krugovima pa su ga tako sudovi za zločine u Kambodži odbacili a koncept nije našao mjesta ni u rimskom statutu kojim je osnovan Stalni kazneni sud (ICC).

Taj sud u članku 25. statuta ima zapisano da se osobna kaznena odgovornost utvrđuje ako osoba počini kazneno djelo sama, u sudioništvu ili putem druge osobe, ako naredi ili potakne kazneno djelo ili ako u u cilju omogućenja djela ne neki način pomogne ili podupre kazneno djelo te ako na bilo koji drugi način doprinosi počinjenju ili pokušaju kaznenog djela od strane skupine osoba koje djeluju sa zajedničkim ciljem.

Koncept je snažno kritizirao i jedan od stalnih sudaca ICTY-ja Nijemac Wolfgang Schomburg nakon što je napustio tu dužnost.

Kao jednu od kritika na račun korištenja trećeg oblika udruženog zločinačkog pothvata Antonetti navodi da se taj oblik koristi kad nema dovoljno dokaza koji bi poduprli postojanje prvog oblika udruženog zločinačkog pothvata.

»Republika Hrvatska je intervenirala u Bosni i Hercegovini uglavnom slanjem dobrovoljaca i časnika poput (Slobodana) Praljka, (Milivoja) Petkovića i (Ante) Rose. Materijalna pomoć je bila stalna. Što se izravne vojne intervencije HV-a tiče, čini se da je ona bila vrlo ograničena, ako je do nje uopće došlo«, kaže sudac Antonetti u svom izdvojenom mišljenju koje ima 581 stranicu. Sudac dodaje da svi planovi tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o uređenju Bosne i Hercegovine nisu bili u suprotnosti sa stajalištem međunarodne zajednice.

»Franjo Tuđman stalno se osvrće na međunarodnu zajednicu, spominjući pitanje sankcija. Vidi se da se nikada nije htio suprotstaviti međunarodnoj zajednici i da je bio prisiljen priznati postojanje granica, idući čak dotle da predloži da se UNPROFOR rasporedi na granicama«, navodi sudac, referirajući se na transkript sa sastanka održanog 2. lipnja 1993, na kojem su bili Tuđman i međunarodni posrednici David Owen i Thorvald Stoltenberg. Na tom je sastanku Tuđman predlagao da se UNPROFOR rasporedi na granice BiH sa Srbijom i s Hrvatskom.

Sudac Antonetti, koji je u raspravnom vijeću bio preglasan mišljenjem druge dvojice sudaca, do takvog je zaključka došao analizirajući 64 transkripta iz ureda hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ti transkripti su uvedeni kao dokaz u predmetu Kordić i Čerkez, a sudac Antonetti navodi da ih je proučio kako bi bolje razumio kontekst sukoba u BiH. Također je analizirao i neke zapisnike sa sjednice Predsjedništva BiH početkom 90-tih.

Antonetti navodi da je Tuđman na sastanku Vrhovnog državnog vijeća 18. studenoga 1991. godine, kada je proglašena HZ Herceg-Bosna, rekao da se ne radi o stvaranju zajednice Herceg-Bosna, nego o deklaraciji koja dokazuje da Hrvati Bosne i Hercegovine rade na tome da se uspostave kao zajednica bez odvajanje od BiH.

»Taj dokument ne podupire teoriju o ‘velikoj Hrvatskoj’ jer prema Franji Tuđmanu Hrvati Bosne i Hercegovine ne žele njezinu podjelu«, smatra sudac.

Sa sastanka od 8. siječnja 1992. godine, sudac izdvaja Tuđmanove riječi da su »Europa i ostatak svijeta skloni poticanju podjele BiH između Srbije i Hrvatske kako bi se izbjeglo stvaranje islamske države u Europi«.

»Franjo Tuđman sa svoje strane izriče pretpostavku o stajalištu Europe u pogledu podjele BiH; to mi jača osjećaj da je Franjo Tuđman bio svjestan da je podjela stvar nadležnosti međunarodne zajednice, a ne njegove volje«, zaključuju sudac Antonetti.

Iz transkripta sa sastanka 15. srpnja 1993. na kojem su bili Tuđman, Mate Granić, Gojko Šušak i Janko Bobetko, sudac izdvaja Tuđmanove riječi da u BiH nema jedinica HV-a. »Te riječi su važne jer dovode u poteškoće teoriju o međunarodnom oružanom sukobu. Treba primjetiti da su na sastanku najviši dužnosnici Republike Hrvatske i da nema nijednog razloga za travestiju jer se svi sudionici poznaju i zajedno rade pod vodstvom predsjednika Republike.«

 Sudac izdvaja i transkript sa sastanka od 23. studenoga 1993. kada je Tuđman na sastanku sa Šuškom i Bobetkom rekao da će osim dobrovoljaca u BiH poslati i redovne postrojbe HV-a. »Neosporno izgleda da dolazi do promjene smjera. Tuđman kaže da je spreman poslati redovne postrojbe«, zaključuje sudac.

Antonetti navodi više dokumenata u kojima se Tuđman zauzima za suradnju Hrvata i Muslimana u BiH.

Sa sastanka VONS-a od 27. studenoga 1992., Antonetti navodi »nedvosmislenu« Tuđmanovu izjavu da BiH treba organizirati kao zajednicu triju konstitutivnih naroda te da, ako međunarodna zajednica dopusti Srbima da imaju svoju regiju, Muslimani trebaju biti saveznici s Hrvatima.

Također se navodi što je Tuđman rekao na sastanku 5. prosinca 1992. »o značenje bosanske Posavine za sigurnost Republike Hrvatske, a da je pri tom ne prisvaja te ponavlja da BiH treba organizirati kao zajednicu triju nacija«.

Sa sastanku Tuđmana, Davida Owena i Cyrusa Vancea 20. siječnja 1992. Antonetti tumači transkript kao »ponovnu potvrdu da Tuđman poziva na suradnju Hrvate i Muslimane, da je rezerviran prema ideji nekih Hrvata da neke pogranične općine u BiH treba pripojiti Hrvatskoj, savjetujući im da organiziraju referendum i da trebaju surađivati s Muslimanima«.

Prema transkriptu sa sastanka VONS-a od 27. travnja 1993. Tuđman je izjavio da svijet neće dopustiti etničko čišćenje i da treba naći kompromis, koji bi mogao biti na tragu planova međunarodnih posrednika Ahtisaarija, Cutileira, Vance i Owena. Također je rekao da bi »ustupci u istočnoj Slavoniji i Baranji bili najmanje bolni za Hrvate«.

Sudac Antonetti na temelju toga transkripta zaključuje kako je »jasno da je Tuđman za međunarodno rješenje i da osuđuje etničko čišćenje«. Sa sastanka VONS-a od 11. svibnja 1993. sudac izdvaja izjavu Josipa Manolića. »Najčudnija je izjava Josipa Manolića, prema kojoj BiH ne može postojati i da je rješenje u tome da se ostavi mala Bosna s muslimanima«, kaže sudac Antonetti.

Što se tiče dokumenata iz Bosne i Hercegovine, Antonetti navodi da je za razliku od hrpe dostupnih dokumenata iz Hrvatske, iz BiH bilo dostupno samo njih šest.

»Proučavanjem tih dokumenata otkriva se da je izvor sukoba između Hrvata i Muslimana u dubokom neslaganju političara dviju zajednica oko sudbine BiH nakon referenduma o neovisnosti 29. veljače«, kaže sudac Antonetti opisujući različite poglede dviju strana o unutarnjem ustrojstvu zemlje prije organizacije referenduma.

Sudac Antonetti u svom izdvojenom mišljenju zamjera tužiteljstvu na selektivnosti pri uvođenju dokaznih materijala.

»Čini mi se da ja apsolutno potrebno reći, kada na terenu koegzistira više suprotstavljenih strana uz nazočnost triju vojski (VRS, HVO i ABiH), da se jedan događaj može razumjeti samo kroz horizontalno ispitivanje tih zločina, a ne kroz dokumente koji dolaze od jedne vojske, dokumente koji idu u pravcu teze tužitelja«, kaže Antonetti.