Sto godina od epohalnog događaja predvođenog Lenjinom kojim je uspostavljena prva socijalistička država na svijetu
Jugoslavenski komunisti prigrlili su Lenjinovo učenje o pravu naroda na samoopredjeljenje. Ono je bilo zapisano u svim ustavima socijalističke Jugoslavije, a tim se dijelom Lenjinova učenja inspirirao i prvi predsjednik RH, Franjo Tuđman
Drugovi! Pišem ove retke 24. navečer; situacija je nevjerojatno kritična. Jasno je kao dan da je sad oklijevanje u ustanku stvarno isto što i smrt. Ja vas drugovi, svom snagom uvjeravam da sad sve visi o koncu, da su na dnevnom redu pitanja koja ne rješavaju konferencije ni kongresi (pa čak ni kongresi sovjeta), nego isključivo narodi, masa, borba naoružanih masa…
Čekati se ne smije! Može se izgubiti sve!…
Uzimajući vlast danas, mi je uzimamo ne protiv sovjeta nego za njih. Uzimanje vlasti je stvar ustanka; njegov politički cilj pokazat će se poslije ustanka. ..
Vlada se koleba. Treba je dotući po svaku cijenu!
Oklijevanje u akciji isto je što i smrt«.
Ovi citati dijelovi su pisma koje je Vladimir Iljič Lenjin uputio članovima Centralnog komiteta Ruske socijaldemokratske radničke partije (boljševika) 24. listopada 1917. godine. Bio je to poziv na revoluciju, nazvanu Oktobarskom, iako je (nakon što je Rusija odbacila julijanski i prigrlila gregorijanski kalendar) datirana u studeni. To je pismo Lenjin, vođa boljševika, napisao neposredno prije nego što je napustio stan Feofanove u Serdobolskajoj ulici u Petrogradu i preuzeo zapovijedanje akcijom. Pismom je Lenjin prelomio stav znatnog dijela boljševika, među njima je bio i Trocki, da s ustankom treba još malo pričekati i vezati ga uz Drugi kongres sovjeta zakazan za 25. listopada.
Tijekom sljedeća 24 sata izvršen je državni udar kojim je srušena Privremena vlada, nastala nakon Februarske revolucije kojom je iste godine srušen carski režim u Rusiji, a sljedećega dana, 25. listopada (odnosno 7. studenoga) u novinama »Radnik i vojnik« objavljen je kratki proglas »Građanima Rusije« u kojem je, uz ostalo, pisalo »Privremena vlada je zbačena. Državna vlast prešla je u ruke organa Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih deputata – Vojno-revolucionarnog komiteta, koji stoji na čelu petrogradskog proletarijata i garnizona«. Kratki proglas završen je rečenicom »Živjela revolucija radnika, vojnika i seljaka!«
U ta niti 24 sata dogodio se državni udar nakon kojega je započela revolucija kojom je uspostavljena prva socijalistička država na svijetu. Ta je revolucija jedan od najvažnijih događaja u 20. stoljeću, ona je obilježila epohu i promijenila svijet. Uoči njene stote obljetnice objavljeno je mnoštvo novinskih članaka, knjiga, prikazano novih dokumentarnih filmova, objavljeno znanstvenih i publicističkih članaka, a u mnogima od njih navodi se da Rusija (pri čemu se misli na današnju Rusiju) nema što slaviti. I kada je riječ o obljetnici Oktobarske revolucije nije u pitanju ima li što današnja Rusija, ili bilo tko drugi, slaviti, nego što treba obilježiti, a u ovome članku donosimo kratki i nepotpuni pregled toga.
Korjenite promjene
Oktobarska je revolucija korjenito promijenila položaj Rusije, budućeg Sovjetskog Saveza, u međunarodnoj politici. Carska Rusija bila je velika sila, a svoju je silovitost gradila prije svega na svojoj veličini, kako po teritoriju, tako i po broju stanovnika. No, ta je Rusija usprkos tome bila drugorazredna sila. Zaostajala je za tada najrazvijenijim zemljama svijeta poput Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke, Francuske. Lenjin je bio svjestan tog zaostajanja u razvoju. Bio je i svjestan toga da će sovjetska Rusija/SSSR biti prvorazredna velesila samo ako bude drugačiji od tadašnjih velesila, a ta je razlikovnost bila utjelovljena u njegovom drugačijem društvenom poretku. U jednom od svojih posljednjih spisa Lenjin, zagovornik svjetske revolucije, napisao je da će sovjetska Rusija, nakon pobjede revolucije u svijetu, ponovno biti drugorazredna sila. Dakle, Amerika i Engleska kao zemlje proleterske bile bi nadmoćne Rusiji kao takvoj zemlji, baš kao što su te zemlje, kao zemlje kapitalističke, bile nadmoćne kapitalističkoj Rusiji.
Usprkos tome Lenjin je zagovarao svjetsku revoluciju, a rasprave o svjetskoj revoluciji proletera također spadaju u ostavštinu Oktobarske revolucije. Dok ju je Lenjin zagovarao, baš kao što ju je zagovarao i Trocki, od nje je nakon Lenjinove smrti odustao Staljin. On je odlučio promijeniti paradigmu i od teze o svjetskoj revoluciji (koja je zapravo propala neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata propašću revolucije u Njemačkoj) priklonio se tezi o socijalizmu u jednoj zemlji. Time je napravio golemu promjenu u svjetskom radničkom pokretu, tada uvelike pod kontrolom Sovjetskog Saveza i komunističkih partija pod kontrolom Kominterne.
Oktobarska revolucija imala je golem utjecaj na zbivanja u 20. stoljeću, a taj utjecaj nije jednoznačan. Ona je prije svega imala golem utjecaj na radnički pokret. Stvorena je druga (nakon kratkotrajne Pariške komune) država u kojoj su ljevičari (bez obzira o kojoj vrsti ljevičara iz tog razgranatog stabla govorili) bili na vlasti i prva u kojoj su se na vlasti uspjeli održati. U revoluciji su na vlast došli boljševici, dakle oni koji su u doba revolucije bili politička manjina i koji su se zalagali za siromašne i obespravljene.
To je bila prva pouka Oktobarske revolucije – da oni koji su jaki, koji imaju i kontroliraju vojsku, policiju, tajnu policiju, ekonomiju i banke, mogu biti zbačeni s vlasti, te da na vlast mogu doći oni koji nemaju niti jednu od tih poluga vlasti i moći. Takav utjecaj Oktobarske revolucije vidljiv je i iz, primjerice, zidnih novina 19. brigade talijanskih partizana »Eusebio Gambione« iz 1944. godine u kojima stoji da je »poslije Francuske revolucije u Europi bila podignuta i Ruska revolucija, a ona je još jednom naučila svijet da čak i najjači osvajači mogu biti odbačeni, kada se sudbina domovine istinski povjeri siromašnima, skromnima, proleterima, radnom narodu«.
Tom je promjenom bitno izmijenjena uloga članova komunističkih partija izvan SSSR-a. One i njihovi članovi više se nisu zalagali za svjetsku revoluciju, nego za obranu socijalizma u jedinoj zemlji u kojoj je on ostvaren (odnosno u kojoj vlada socijalistički poredak) i njihov zadatak više nije bilo širenje revolucije, nego obrana SSSR-a kao jedine socijalističke države na svijetu, svojevrsnog svjetionika socijalizma. Staljin je, kada mu se nakon Drugog svjetskog rata ukazala prilika, donekle promijenio tu svoju doktrinu i socijalistički je poredak uspostavio u nizu europskih zemalja, ali i te su zemlje imale primarnu zadaću da SSSR doživljavaju i tretiraju kao svjetionik socijalizma kojega trebaju (i) braniti i to je bio jedan od razloga zbog kojega su funkcionirale kao tek djelomično samostalne države.
Lenjinova je boljševička revolucija pobijedila i na vlast došla u ime »malog čovjeka«, u ime potlačenih, a mnogi od njih u sljedećim su desetljećima bili žrtve tog poretka. U vrijeme Staljinove vladavine stvoren je totalitarni poredak i staljinizam je vremenom nanio golemu štetu radničkom pokretu i u zapadnim zemljama. U vrijeme Staljinova terora u SSSR-u je stradalo oko 20 milijuna ljudi. Poredak stvoren u ime radnika i seljaka masovno je likvidirao radnike, i posebno seljake. U vrijeme Staljinove vladavine nitko nije bio siguran za svoj život – od najviših dužnosnika države, partije i vojske, do golemog broja seljaka, primjerice u Ukrajini, koji su stradali u vrijeme Staljinove vladavine i njegovih društvenih eksperimenata.
Staljinizam je vremenom, nakon što su otkriveni i shvaćeni razmjeri zločina, nanio golemu štetu i lijevim pokretima u zapadnim zemljama koji su, i zbog nekritičkog veličanja Staljina još i pedesetih godina 20. stoljeća, djelomice sami sebe diskreditirali. Istodobno, postojanje Sovjetskog Saveza imalo je blagotvoran učinak na položaj radničke klase u zapadnim zemljama. Kako bi se otupila politička i eventualna revolucionarna oštrica lijevih stranaka i sindikata u zapadnim zemljama je položaj radničke klase poboljšavan i to u relativno dugom trajanju od nekoliko desetljeća. Poboljšanje položaja radnika, povećanje njihova standarda i prava, nije posljedica samo postojanja Sovjetskog Saveza, već i generalnog porasta blagostanja i smanjenja nejednakosti, ali je strah od širenja sovjetskog utjecaja u tome imao svoju ulogu.
Dekret o miru
Oktobarska revolucija izvorno je bila proturuska, ne u šovinističkom smislu, nego proturuska u smislu velikoruskog samodržavlja i ruske etničke nadmoći u sklopu carstva. Takvu su praksu boljševici odlučili dokončati, državu zasnovati na ravnopravnosti naroda, a, paradoksalno, tridesetak godina nakon nastanka Sovjetskog Saveza njime je, i to u vrijeme kada je na vlasti bio Gruzijac Staljin, ponovno dominirao velikoruski nacionalizam. Na koncu je ruski nacionalizam 1991. godine i doveo do formalnog raspada SSSR-a. Nakon što su se u rujnu te godine osamostalile Litva, Letonija i Estonija, predsjednik Rusije Boris Jeljcin bio je taj koji je inicirao Bjelovješki sporazum od 8. prosinca. Osim njega, potpisali su ga i tadašnji čelnicima Ukrajine Leonid Kravčuk i Bjelorusije Stanislav Šuškevič, a tim je sporazumom Sovjetski Savez efektivno prestao postojati što je svojim potpisom krajem prosinca potvrdio i predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov. Da Rusija, odnosno njen tadašnji čelnik Jeljcin, nije inzistirala na disoluciji SSSR-a upitno je bi li se on raspao.
Oktobarska revolucija i njen čelnik Lenjin u nečemu su zaslužni i za Hrvatsku i tim se dijelom Lenjinova učenja inspirirao i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Riječ je o Lenjinovoj doktrini o pravu naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje. Za razliku od drugih boljševika (pa i pripadnika drugih lijevih stranaka) Lenjin je relativno rano, već oko 1903. godine shvatio koliki se politički potencijal krije u neriješenom nacionalnom pitanju i okretanju prema narodima koji su se smatrali potlačenima.
Njegovo učenje o pravu naroda na samoopredjeljenje (koje je nakon njega u nešto drugačijem obliku početkom 1918. godine prihvatio američki predsjednik Woodrow Wilson) bilo je sredstvo kojim je nastojao privući prije svega neruske stanovnike Ruskog Carstva. Tu je doktrinu, koja je postavljena kao jedan od ciljeva boljševička revolucije (nazvana »mir narodima«) više puta ponovio i 1917. godine, a najveći je odjek zadobila u Dekretu o miru od 8. studenoga. To je Lenjinovo učenje nakon Oktobarske revolucije i oživotvoreno. Od Rusije su se osamostalile Finska, te Estonija, Litva i Letonija (koje je, pak, Staljin pripojio 1940. godine), a boljševici su vrlo brzo dokinuli kratkotrajnu ukrajinsku i gruzijsku državu. Jugoslavenski komunisti prigrlili su Lenjinovo učenje o pravu naroda na samoopredjeljenje.
Ono je bilo zapisano u svim ustavima socijalističke Jugoslavije (Ustav iz 1974. godine, nasuprot pogrešno raširenom vjerovanju, ne donosi nikakvih bitnih novosti u odnosu na ustave iz 1946. i 1963. godine). U članku 1. Ustava iz 1946. piše »Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda, koji su na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi«.
