Susjedna Slovenija, koja je na ovim prostorima uvijek prednjačila, sljedećih bi dana trebala postati prva postjugoslavenska republika koja će iskusiti još jedan politički eksperiment: manjinsku vladu. Na čelu takve vlade bit će Marjan Šarec, bivši profesionalni komičar i aktualni gradonačelnik gradića Kamnika, čovjek sa skromnim političkim iskustvom i baš nikakvim iskustvom u tzv. visokoj politici.

Bit će to, dakle, prva »prava« manjinska vlada na ovim prostorima, premda ne i prva manjinska vlada uopće. I sama Slovenija je, naime, dvaput imala manjinske vlade, prvi put devedesetih kada je jedna vlada pokojnog Janeza Drnovšeka ostala bez većinske potpore, i drugi put početkom ovog desetljeća, kada su tadašnju vladu Boruta Pahora potkraj prijevremeno prekinutog mandata napustili koalicijski partneri. Međutim, vlada Marjana Šarca bit će prva manjinska vlada koja počinje svoj mandat bez formalne većine, što će za slovensku politiku biti prvorazredan politički izazov i test političke kulture, s obzirom na to da manjinske vlade u pravilu funkcioniraju samo u onim društvima u kojima se kompromis i dogovor u politici ne doživljavaju isključivo kao politički poraz.

Projektna suradnja

U mnogim europskim zemljama to je uobičajeno. U nekima od njih, primjerice u Njemačkoj, već desetljećima djeluje tzv. konsenzualna demokracija, koja se temelji na kompromisu i dogovoru. Trenutačno su u čak 11 europskih zemalja na vlasti manjinske vlade. Aktualni primjer Portugala čak je usporediv sa Slovenijom. U toj zemlji, koja je, baš kao i Slovenija, prebrodila tešku financijsku krizu, na vlasti je manjinska lijeva vlada, koja dobro funkcionira i ostvaruje unaprijed dogovorene projekte.

Buduću vladu popularnog slovenskog komičara, kojeg Slovenci uglavnom pamte po imitiranju slovenskih političara – ali i pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojeg je Šarec također odlično »skinuo« – u Državnom zboru, slovenskom parlamentu, podržavat će peteročlana vladajuća koalicija. Ta »petorka«, koja okuplja stranke centra i lijevog centra, međutim, nema potrebnu većinu od 46 mandata, nego samo 43 mandata.

Marjan Šarec / Reuters

Parlamentarnu većinu, barem je tako obećala, novoj bi vladi trebala bi osigurati Ljevica, stranka nove ljevice koja je izrasla na nezadovoljstvu slovenskih birača SD-om, tradicionalnom socijaldemokratskom strankom. Ljevica, što nije bilo neočekivano, odbila je ući u vladajuću koaliciju, ali je pristala na tzv. projektnu suradnju s budućom vladom. To je, zapravo, logična odluka Ljevice i mladog Luke Meseca, koordinatora stranke. Kao stranka koja se zauzima za participativnu demokraciju, demokratski socijalizam i društveno upravljanje poduzećima, Ljevica nema klasičnog predsjednika, nego koordinatora.

Ljevica se zauzima i za referendum o slovenskom izlasku iz NATO-a, kao i za povlačenje planova o novim ulaganjima u slovensku vojsku, teških više od milijardu eura, uz istodobno za povećanje mirovina i minimalne plaće. Kako se Ljevica usto protivi nastavku privatizacije državnih tvrtki, jasno je da tu stranku i ostale stranke buduće vladajuće većine dijeli pravi politički i vrijednosni ponor. Ljevica na europskoj razini surađuje s grčkom Sirizom, francuskim Lijevim frontom, njemačkom Ljevicom i španjolskim Podemosom. Dakako da su u toj mladoj stranci, za koju poznati slovenski filozof Slavoj Žižek kaže da je jedini »tračak nade« u slovenskom parlamentu, svjesni da bi ulazak u novu koaliciju, koju čine stranke centra i lijevog centra, doveo u pitanje njihova temeljna načela, zahvaljujući kojima je stranka na prošlim izborima ostvarila neočekivan uspjeh osvojivši čak devet zastupničkih mandata. Toliki broj mandata osvojio je i SD, stranka »stare« socijaldemokracije, zbog čega je čelnik SD-a Dejan Židan proteklih tjedana gorljivo zagovarao i formalan ulazak Ljevice u klub vladajućih, znajući da će vlast i kompromisi narušiti sadašnji imidž navodno neporočne čelnike Ljevice. Mesec i drugovi su se takvom scenariju grčevito odupirali, zbog čega su naposljetku, barem formalno, ostali izvan vladajuće koalicije. Premda tvrdi da formalno nije dio vladajućeg bloka, Ljevica je pristala na tzv. projektnu suradnju s budućom vladom, po formuli 5+1, što znači da će zastupnici Ljevice podržavati vladu, ali na precizno dogovorenim projektima, koji ne bi smjeli ugroziti integritet i vjerodostojnost Ljevice.

Nedostatak kohezije

No to je samo jedan, i to ne najveći, izazov aktualnog slovenskog političkog eksperimenta. Glavni problem buduće manjinske vlade vjerojatno će biti kohezija odnosno njezin nedostatak unutar same vlade i vladajuće koalicije, koju će činiti uglavnom međusobno suprotstavljene i nekompatibilne stranke. Taj je problem rušio i neke prošle slovenske vlade, premda su bile sastavljene od puno manje stranaka od ove koju sastavlja Šarec.

Nas u Hrvatskoj buduća slovenska koalicija mogla bi podsjetiti na kompliciranu »šestorku«, koja je nakon smrti Franje Tuđmana, pod premijerskom palicom neodlučnog Ivice Račana, preuzela vlast početkom tisućljeća. Unatoč povijesnoj prilici i nizu važnih odluka koje je donijela, radilo se o jednoj od najkomliciranijih i najnefunkcionalnijih vladajućih većina u povijesti hrvatske demokracije. »Šestorka« je teško donosila odluke, a njezini čelnici često su izgledali poput rogova u vreći. Naposljetku je »šestorka« kod Račana ubila svaku volju za vladanjem, tako da je na izborima 2003. godine de facto predao vlast Ivi Sanaderu.

No dok je Račanova »šestorka« imala vladajuću većinu, vlada neiskusnog Šarca tu većinu nema. U ključnim trenucima ovisit će o glasovima Ljevice, koja formalno neće biti dio vladajuće većine. Valja skrenuti pozornost i na još nekoliko otežavajućih činjenica. Najveća stranka nove vlade je Lista Marjana Šarca, koja ima samo 13 parlamentarnih mandata, skoro dvostruko manje od broja mandata relativne pobjednice parlamentarnih izbora, Slovenske demokratske stranke Janeza Janše. Kada je shvatio da neće moći okupiti većinu, Janša se morao zahvaliti predsjedniku države Borutu Pahoru na ponuđenom mandatu, ali to ne znači da je odustao od premijerske dužnosti. Od stjecanja neovisnosti nikada vladajuća stranka u Sloveniji nije uživala tako malu potporu birača, niti je na čelnom mjestu izvršne vlasti bio političar s tako skromnim političkim iskustvom, što dovodi u pitanje učinkovitost buduće slovenske vlade.

Drugi problem za budućeg premijera proizlazi iz činjenice da su sljedeće dvije stranke po broju mandata jako blizu formalno vladajućoj stranci, i da su na njihovom čelu, za razliku od Šarca, iskusni političari. Riječ je o Židanovim socijaldemokratima i Stranci modernog centra dosadašnjeg premijera Mire Cerara, koje imaju po 10 mandata, a u istom kontekstu valja spomenuti i preostale dvije stranke vladajuće koalicije, Stranku umirovljenika dosadašnjeg šefa diplomacije Karla Erjavca i stranku bivše premijerke Alenke Bratušek, koje imaju po pet mandata. Broj mandata u ovom slučaju ne mora biti razmjeran apetitima njihovih čelnika odnosno čelnica, pogotovo u situaciji kada o njihovim mandatima ovisi ionako krhka i nesigurna većina. Vođenje tako sastavljene vlade predstavljalo bi ozbiljan problem i za iskusnijeg političara od budućeg slovenskog premijera.

Upitni rok trajanja

Za ovakvu slovensku vladu, manjinsku, heterogenu i vrlo kompliciranu, s upitnim rokom trajanja, nije, međutim, najzaslužniji ambiciozni Šarec, nego upravo Janša, kontroverzni političar kojeg ovakav rasplet slovenske postizborne trakavice iz izbornog pobjednika pretvara u izbornog gubitnika. Političar koji je radikalizacijom svojih stavova i neukusnim koketiranjem s rasizmom i populizmom, čime se posljednjih nekoliko godina sve više udaljavao od centra i desnog centra, odbivši skoro sve potencijalne koalicijske partnere, a sam je dobio potporu samo četvrtine birača koji su početkom lipnja izašli na birališta, sam je najodgovorniji za situaciju u kojoj se našao.

Njegova politička isključivost polarizirala je političku scenu, koja se podijelila na stranke koje su prije izbora tvrdile da neće u koaliciju s Janšom, koje su na izborima ostale u većini, i stranke koje su spremne na suradnju s Janšom, a koje su u manjini. (Ne)suradnja s Janšom postala je ključno pitanje postizbornog preslagivanja na slovenskoj političkoj sceni. I kao što vidimo, sve stranke koje su obećale da neće s Janšom zasad su svoje obećanje i održale. Spremnost na koaliranje s relativnim izbornim pobjednikom zasad su iskazali samo kršćanski demokrati (NSi) i ultranacionalisti Zmage Jelinčiča (SNS). Zato je i nastala ova neobična koalicija, premda o njezinoj sudbini neće odlučivati Janša, nego njezina uspješnost. Premda će ovaj neuspjeh u formiranju vlade sigurno negativno utjecati na njegovu dugu političku karijeru, Janša će i dalje vrebati iz prikrajka, čekajući prve posrtaje Šarca i njegovih koalicijskih partnera, kako bi i po treći put preuzeo vladu. To bi se moglo dogoditi u novom postizbornom preslagivanju, kao što je to Janši već jednom pošlo za rukom 2012. godine, nakon što tadašnji izborni pobjednik Zoran Janković nije uspio formirati vladu, a možda i nakon novih prijevremenih izbora, na kojima Janša već sada proglašava pobjedu.