Na skorom sastanku na Jahorini Tadić bi trebao Josipoviću objasniti kako se dogodilo da hrvatski građani u Novom Sadu budu izloženi razbojničkim napadima, zašto se zviždi hrvatskoj himni u središtu Beograda...
Kad se predsjednici Srbije i Hrvatske te članovi Predsjedništva BiH sastanu 3. veljače na Jahorini, teško će – što god protokol predviđao za ovaj trilateralni susret – izbjeći tek okončane sportske događaje koji su, posebice Srbiju, a dijelom i regiju, proteklog vikenda, digli na noge.
Treći grand slam Novaka Đokovića u Melbournu, zlato srpskih vaterpolista u Nizozemskoj i srebro na Europskom prvenstvu u rukometu, učinit će Borisa Tadića, bar u jednom dijelu susreta, jednako atraktivnim sugovornikom kao i Ivu Josipovića, koji na Jahorinu dolazi s viziranom članskom kartom Europske zajednice.
No, Tadić bi, mimo dnevnog reda, sudeći po dosadašnjim uzajamno dobrim odnosima i razumijevanju, mogao svom kolegi iz Zagreba objasniti što se to i kako dogodilo da hrvatski građani u Novom Sadu i okolini, budu izloženi razbojničkim napadima huligana, zašto se zviždi himni Hrvatske u centru Beograda…
Proizvedeno ozračje nesigurnosti
Dio tobožnjeg navijačkog folklora, a zapravo vandalizma par exellance, u pojedinim je trenucima prijetio da i rukometnu utakmicu Srbija-Hrvatska pretvori u sve drugo, samo ne vrhunski sportski događaj kakav je trebao biti.
Srbijanska je policija, efikasno – ali zakašnjelim (re)organiziranjem na sam dan utakmice uspjela stvari staviti pod kontrolu, ali dojam je mnogih i u Srbiji, da se huligane diskretnom policijskom akcijom moglo staviti »na kratak lanac« i prije utakmice. Tim prije jer se znalo da je svaki susret momčadi Srbije i Hrvatske, o kojem god da je sportu riječ, regionalni »vječiti derbi« s visokim rizikom.
Iz prvih priopćenja policije vidjelo se da su znali s kim imaju posla pa je u kratkom roku pobrojano koje su sve skupine i podskupine »navijača« sudjelovale u napadu na građane Hrvatske pri povratku iz Novog Sada. Te se navijačke ekipe i klanovi već mjesecima unazad, uključujući i ubojstvo francuskog navijača Bricea Tatona, u policijskim evidencijama tretiraju kao kriminalne grupe, a uz rame su im i neki ekstremistički, ultradesničarski i pa i otvoreno fašistički pokreti.
Nema izravnih dokaza, ali je otvorena sumnja da su huligani, zapravo, uoči utakmice s Hrvatskom »instrumentalizirano« odigrali ulogu u mraku novosadskog pregrađa, a da su napadnuti građani Hrvatske trebali biti samo kolateralna šteta svojevrsnog pritiska koji je imao za cilj stvoriti ozračje nesigurnosti za sve one koji su planirali doći u Beograd i bodriti »kockaste« u polufinalu s favoriziranim domaćinom.
Policijski spin
Policija je, dodatno spinujući kritičnost situacije izjavama ministra Ivice Dačića (»nemojte se ponašati kao oni«), vrlo brzo i profesionalno ipak sve stavila na svoje mjesto – dvadesetak huligana-organizatora i batinaša iza brave, a specijalce i žandarmeriju – od granice do tribina »Arene«. I polufinale se igralo u relativno regularnim uvjetima, izuzme li se zviždanje hrvatskoj himni i brzo spriječeni pokušaj grupe srpskih navijača da se na tribinama obračunaju s hrvatskim navijačima.
No, rukometaši obje ekipe na terenu pokazali su da oni međusobno, osim rezultata – nemaju drugih problema. Euforija se nastavila zvižducima nakon osvajanja bronce, kad su kockasti zapjevali »Zovi, samo zovi…« , a potom i izlaskom po srebrnu medalju rukometaša Srbije sa šajkačama. U dijelu hrvatske javnosti to je shvaćeno dodatnom provokacijom, ta gesta je iznenadila i mnoge u Srbiji, a u pojedinim medijima je direktno dovedena u vezu s ratnim zločincima, uz asocijaciju da je takvu kapu nosio i Ratko Mladić
Dueli između Hrvatske i Srbije na bilo kojem sportskom polju su, nažalost, postali stvar ne samo sportskog već iracionalnog prestiža koji se bazira na kvazipatriotizmu i primitivizmu, što pogoduje raspirivanju najnižih strasti. Pokazujemo, nažalost, da smo skloniji prošlosti nego budućnosti, nego promoviranju nečeg što danas imamo, a što je vrijedno pažnje. Šajkače jesu dio nacionalne nošnje i povijesti Srbije, ali mislim da bi se i naši stari bunili što ih danas neki zloupotrebljavaju. To je dio jedne opće konfuzije, kad ne znamo šta ćemo sa sobom. Tako vidim i gestu rukometaša na dodjeli medalje. To jest euforija, ali i inat, a inat je loš zanat. Mislim da tako pravimo tri koraka nazad umjesto jedan naprijed, ne razmišljajući šta činimo i sebi i drugima. Mi nemamo kulturu dostojanstvenog sjećanja – to je suština, komentira posljednje događaje za “Novi list” Ratko Božović, sociolog kulture.
