Poznati beogradski glumac Sergej Trifunović jedan je od pokretača beogradskih prosvjeda koji su, čini se, uzdrmali režim Aleksandra Vučića. I ove subote, četvrti put zaredom, Beograđani su bili na ulicama, a svake subote ih je sve više. Od nekoliko tisuća prosvjednika koji su šetali Beogradom na prosvjedu prve subote, do njih, kako se procjenjuje, više od 50 tisuća zadnje subote u ovoj godini. Prosvjedi su počeli pod nazivom »Stop krvavim košuljama«, nakon što je u Kruševcu prije više od mjesec dana brutalno pretučen Borislav Stefanović, jedan od opozicijskih lidera, no čini se da je taj događaj samo prelio čašu strpljenja.

Prosvjednici su zadnje subote hodali pod geslom »jedan od pet milijuna«, koja predstavlja odgovor na Vučićevu izjavu da ih se može skupiti i pet milijuna, a da im nijedan zahtjev neće ispuniti.

Vučić je građanske prosvjede pokušao poistovjetiti s opozicijom, čije je nepopularne čelnike nazivao lopovima, narkodilerima i sitnim kriminalcima, no organizatori subotnjih prosvjednih šetnji inzistiraju na njihovom građanskom, nestranačkom karakteru.

Vučićeva arogancija nije obeshrabrila prosvjednike, a prosvjedi su postali najozbiljniji izazov za autoritarnog i dosad neprikosnovenog gospodara Srbije, koji u svojim rukama i dalje čvrsto drži sve uzde vlasti.

Prosvjedi otvaraju pitanje što nakon Vučića?

– Isto pitanje postavilo se i krajem devedesetih: što nakon Miloševića? Čini se da je to pitanje bilo pogrešno formulirano, jer je najvažnije stvoriti sistem u kojem bismo dobili normalnu državu i sistem koji normalno funkcionira, u kojoj bismo onda mogli imati i normalnu vlast.

Je li onda ovdje riječ o pokušaju ispravljanja pogrešaka koje su se dogodile nakon velikih prosvjeda u listopadu 2000. godine, u kojima je srušena Miloševićeva vlast? Čini se da su upravo te pogreške omogućile povratak radikala i Miloševićevih suradnika iz devedesetih godina na vlast, zar ne?

– Upravo o tome se ovdje radi. Borimo se da nam ponovno svane 6. listopada. Ali ovog puta više nemamo pravo na pogrešku, pogotovo od strane opozicije, odnosno onih koji su i onda dopustili da se greške dogode.

S Trifunovićem smo razgovarali u subotu popodne, nekoliko sati uoči subotnjeg prosvjeda, najmasovnijeg dosad, o kojem su izvijestili skoro svi mediji u regiji i svijetu. Iako je on najprepoznatljivije lice beogradskih prosvjeda, ne smatra se vođom prosvjeda, a pogotovo ne njihovim organizatorom. O tome, kaže, nema pojma. Ne zna čak ni tko su uopće organizatori prosvjeda. »Nisam vam ja vođa prosvjeda, o tome nemam pojma, samo sam grlat«, kaže.

Izdajnik i ološ

Trifunović je posljednjih mjeseci bio izložen pravoj harangi od strane Vučićevog režima i njegovih servilnih tabloida, koji su ga doslovce razapinjali, proglašavali narkomanom, izdajnikom i ološem. Na jednoj su ga strani pokušavali uništiti moralno, dok su na drugoj strani protiv njegove fondacije Podrži život, koja brine o bolesnoj djeci koja ne dobivaju odgovarajuću skrb od strane države, pokrenuli istragu, pokušavajući Trifunoviću natovariti pronevjeru i zloupotrebu novca prikupljenog za bolesnu djecu.

Kako ste osobno doživjeli sve što vam se događalo posljednjih nekoliko mjeseci, od nebrojenih napada u tabloidima do pokušaja kriminalizacije vašeg humanitarnog rada?

– Osobno sam sve to doživio kao veliku radost. Bez zezanja. Iz iskustva sam znao da takvi postupci samo mogu pojačati otpor. Čak mi je i moj brat (Branislav Trifunović, koji je također na čelu beogradskih prosvjeda) u jednom trenutku kada je ovo počelo rekao da moli boga da me uhapse. Jer je znao da bi to izvelo još više ljudi na ulice. U mojoj fondaciji bila je ne obična policija, nego policija za organizirani kriminal. Ako ništa, onda sam jedini glumac na ovim prostorima koji je optužen za organizirani kriminal.

Što se to ovih dana događa u Beogradu? Što je tolike ljude potaknulo da izađu na ulice?

– Na različitim se jezicima taj osjećaj opisuje različitim izrazima, ali on uvijek znači isto. Ljudima je jednostavno dozlogrdilo i osjećaju da više nemaju izgovora. Ovo je proces koji sazrijeva već dulje vrijeme. Ovdje svjedočimo o silovanju naroda, koji je zajahala jedna kriminogena skupina, koja je na sve moguće načine uzurpirala državu, tretirajući je kao vlastitu imovinu. Još prije dvije godine registrirao sam 200 laži Aleksandra Vučića, a samo možete zamisliti što se sve dogodilo u međuvremenu.

Međutim, sve su to uzroci, a konkretan povod za prosvjede bilo je prebijanje Borka Stefanovića, lidera jedne male ljevičarske stranke u Srbiji, Ljevice Srbije, koja je i članica opozicijskog Saveza za Srbiju. On je trebao održati političku tribinu u Kruševcu, ali ga je presrela grupa maskiranih batinaša, koja ga je namlatila metalnom šipkom, nanijevši mu teške ozljede. Taj događaj svjedoči o stanju današnje Srbije, u kojoj se političke konkurente prebija i batina na ulici. A čim ti političke konkurente prebijaš na ulici, onda je to i dovoljan razlog i povod da se izađe na te iste ulice.

Što su vaši ključni zahtjevi?

– Naši ključni zahtjevi još su u fazi formuliranja. Zahtjevi se određuju i sve ih je više. Spominjao se i zahtjev za ostavkom ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića, a za njegovu ostavku postoji već milijun razloga, a rušenje u Savamali samo je jedan od njih. Taj slučaj dvije godine nije riješen, iako nam je obećano da će biti riješen odmah. Tu je i ubojstvo Olivera Ivanovića, koje još nije rasvijetljeno, niti su otkriveni njegovi počinitelji i nalogodavci. Sumnja se da se osumnjičeni krije, i da ga krije Vučićeva vlast. U Srbiji je Vučić uzurpirao politiku, ekonomiju, ali i sve ostalo. Budući da je Vučić doslovno okupirao sve televizije i sve medije – u Srbiji danas vlada potpuni medijski mrak – opozicija zahtijeva pet minuta prostora u televizijskom dnevniku na RTS-u za opoziciju svaki dan.

Policijska represija

Je li vaš cilj i rušenje Aleksandra Vučića?

– Apsolutno. Tu nema nikakvih tajni: on to zna, kao što i mi to znamo. I naš cilj nije rušenje samo Vučića, nego i odlazak cijele njegove klike, u kojoj je i Ivica Dačić (današnji šef srpske diplomacije, bivši premijer i nekadašnji bliski suradnik Slobodana Miloševića), a koja je devedesetih godina surađivala s radikalima, Vojislavom Šešeljem, i koja je bila uz režim Slobodana Miloševića. Cijela ta ekipa ponovno jaše. Jahači apokalipse ponovno su na sceni, na kojoj za njih više nema mjesta. Dakle, lustracija je naš apsolutni cilj. Zahtijevamo da se tim ljudima doživotno onemogući bavljenje politikom. Oni će, naravno, zgrabiti svoje fotelje i borit će se do posljednje kapi naše krvi, kako to već obično biva. Ali bože moj, pao je i Milošević, koji je ipak bio malo jači igrač od ove klike, pa će pasti i ova bagra.

Sami ste spomenuli krv. Bojite li se da bi Vučić u jednom trenutku mogao policijskom represijom odgovoriti na prosvjede? Što bi se onda moglo dogoditi?

– Pa vidite, on policijsku represiju vježba svaki dan zato što je narod na ulicama, ali njegove su mogućnosti ograničene. Rumunji kojima smo se podsmjehivali održali su nam prije šest mjeseci lekciju iz demokracije. Kada je pola milijuna Rumunja izašlo na ulice, vlast je bila natjerana na uzmak, jer policija tolikom narodu nije mogla ništa. Kod nas je već sada kritična masa na ulicama. Na prvom prosvjedu okupilo se 15 tisuća ljudi, na drugom više od 20, a na trećem 50 tisuća, i to po izuzetno lošem vremenu. Ali za nas je svako vrijeme dobro vrijeme. Vučić zna da bi slanjem policije na narod samo ubrzao taj proces. Jer i tu vrijedi onaj zakon fizike: sila rađa otpor. Svaka primjena sile samo bi rezultirala većim otporom. Vučić je zato odgovorio sada već čuvenom rečenicom: »Pa da vas izađe pet milijuna neću ni jedan zahtjev da vam ispunim«. Time je sve rekao o sebi, jer kada kaže »neću da vam ispunim«, on zapravo kaže: država to sam ja. Vučić se zatim ipak malo predomislio, poručujući da ne želi razgovarati s opozicijom, ali da je spreman »čuti građane« kako bi doznao što radi pogrešno, što znači da ga je počela hvatati panika.

Stječe se dojam da ova situacija za Vučića zaista postaje ozbiljna…

– On je svjestan činjenice da više nema natrag i da se iz ovoga više ne može izvući čitav. I nije mu svejedno zbog toga. Svaka sljedeća gadost koju bi naredio ili napravio samo bi pogoršala njegovu situaciju. Pogledajte, kada je ubijen Oliver Ivanović, nitko nije reagirao, a ljudi su izašli na ulice tek kada je premlaćen Borko Stefanović, što je ipak puno manji zločin od Ivanovićevog ubojstva. Zamislite samo kako bi ljudi reagirali kada bi se opet tako nešto ponovilo. Tako da je svaki sljedeći problem zapravo negativni poen za njega.

Kontrola medija

Vučić najavljuje raspisivanje još jednih izvanrednih izbora na proljeće. Što će biti vaš odgovor?

– Ne mogu precizno odgovoriti na to pitanje. Postoji nekoliko mogućnosti. Jedna od njih je da se izbori bojkotiraju, s obzirom na to da će se opet raditi o još jednim ukradenim izborima. Opozicija u Srbiji nema ni temeljne uvjete za normalno političko djelovanje, a nema pristup glavnim medijima i osobito televizijama, koji su pod izravnim nadzorom Vučićevih naprednjaka. Druga mogućnost je da se izbori održe uz prisutnost nadzora izvana, premda je veliko pitanje koliko bi taj vanjski faktor bio legitiman, budući da je taj faktor Vučića i doveo na vlast u namjeri da Vučić konačno potpiše sporazum i prizna Kosovo. Vučić njima zato odgovara, iako se čini da oni polako gube strpljenje s njim, što ne čudi s obzirom na to da on pokušava istodobno sjediti na četiri stolice. To mu više ne ide baš najbolje, jer ne možeš istodobno zadovoljiti Vladimira Putina, Angelu Merkel, Donalda Trumpa i Johannesa Hahna, budući da svi oni imaju različite zahtjeve.

Međutim, Vučić ne izgleda kao netko tko bi pod bilo kakvim uvjetima pristao odstupiti.

– Nije izgledao ni Milošević. Štoviše, Milošević je još manje izgledao kao čovjek koji je spreman odstupiti. Izgledao je kao netko tko će se boriti do zadnje kapi krvi, a za razliku od Vučića, on se imao i čime boriti, jer je imao i vojsku i policiju.

Jeste li se obratili Europskoj uniji i međunarodnoj zajednici? Kako oni gledaju na prosvjede?

– Ne znam ništa o tome. To je pitanje za one likove kao što su Đilas i Jeremić (opozicijski čelnici Dragan Đilas i Vuk Jeremić, op. a.). Ali nemojmo se zavaravati da oni na zapadu ne znaju što se ovdje događa. Britanski Guardian ovih je dana objavio odličan članak o novogodišnjoj rasvjeti u Beogradu i pranju novca preko novogodišnje rasvjete, s preciznim brojkama koje čak ni mi nismo znali.

Zašto je srpska opozicija toliko slaba?

– I to se polako mijenja. Osim toga, opozicija uopće nije toliko slaba koliko se to čini kada se pogleda medije koje je zajahao Vučić. Pa gdje se to u današnjoj Srbiji može čuti glas opozicije? Opozicija za Dnevnik RTS-a ne postoji, a i Vučić stalno ponavlja da opozicija ne postoji, što uopće nije točno. I opozicija će večeras biti na beogradskim ulicama.

Međutim, umjesto što pokušava kapitalizirati prosvjede, uvjerljiva opozicija trebala bi koristiti i druga sredstva koja joj stoje na raspolaganju, poput parlamentarne borbe.

– Dakako da i opozicija mora izraziti svoj stav, ali ne znam jeste li ikad gledali kako izgleda parlamentarna borba srpske opozicije u srpskom parlamentu? Iako ih je tamo jako malo, u parlamentu svejedno nikad ne uspiju dobiti riječ. A i onda kada progovore, odmah ih isključuju i kažnjavaju. I to je nezabilježeno u našoj novijoj povijesti, jer tako nešto nije se događalo ni u Miloševićevo vrijeme.

Jasno je kako Vučić pokušava prosvjedima oduzeti njihov građanski karakter i povezati ih isključivo s opozicijskim liderima, zar ne? A opozicijski političari kod vas nisu baš popularni.

– Tako je. Oni nisu popularni i puno šetača koji su na ulicama ih ne voli.

Kako se nosite s tim? Opozicijski čelnici ipak su se uspjeli ukrcati na vaš vlak.

– Znate kako je rekao sv. Augustin, veliki katolički svetac: U onome što je nužno – jedinstvo, u onome u čemu su razlike – sloboda. Mi smo sada u onome što je nužno. I zato nema smisla da prebrojavamo tko koga voli i tko koga ne voli. U ovom trenutku svi mi imamo jednog zajedničkog, jasnog i jakog neprijatelja.

I pritom vas ne smeta što su na prosvjedima uz ljevičare i ljude koji marširaju s LGBT zastavama u duginim bojama i aktivisti ultranacionalističkih Dveri?

– Daleko od toga. To je najradosniji trenutak koji se mogao dogoditi u svemu ovome. Ponovit ću: u onome što je nužno – jedinstvo, u onome u čemu smo različiti – sloboda. Samo još čeznem vidjeti navijače Crvene zvezde i Partizana kako marširaju zajedno, i tada ćemo znati da se ovdje dogodilo nešto važno.

To pomalo podsjeća na ono što se upravo događa u Budimpešti, gdje protiv Viktora Orbana zajedno prosvjeduju i ljevičari i ultradesničari iz Jobbika.

– Naravno, to je odgovor na Orbanovu uzurpaciju vlasti u Mađarskoj. Smatram kako je riječ o važnom iskoraku u stupnju građanske svijesti. To što je netko desno i što sam ja lijevo ne znači da nas ne zanimaju iste stvari. I desnicu i ljevicu u Srbiji mora zanimati slobodna država, snažna kultura, obrazovanje, poljoprivreda…