Sve je veći broj onih koji riskiraju život zbog dobrog kadra dokaz je da smo još poneku granicu prešli
Zbog čim uzbudljivije fotografije i prikupljanja što većeg broja »lajkova« ljudi se penju na vrhove zgrada, vodopade, drveća, planine, stoje pred jurećim vlakovima, poziraju s bikovima i čegrtušama... I, sve češće, ginu
Vijest je od prije neki dan. Dvije djevojke, jedna od 18, a druga od 17 godina, provele su popodne na hipodromu, a zatim otišle na avionsku pistu ne bi li snimile nekoliko selfija. U tekstu se kaže da vjerojatno od buke nisu čule da dolazi avion. »Krilo sportskog aviona udarilo je obje djevojke u glave tako silovito da su umrle na mjestu«, stoji u članku garniranom fotografijama dviju djevojaka, vijest je što su je prenijele valjda sve svjetske agencije.
»Trojica muškaraca su se utopila, a za još pet se traga nakon prevrtanja njihovog čamca u rijeci u centralnoj Indiji, dok su snimali selfije i videoklipove za društvene mreže«, prenosi prije koji dan N1. Zbog selfija previše ih je stalo na jednu stranu čamca, čamac se prevrnuo i troje ih je zbog poziranja preminulo. Tako je to u svijetu, recimo u Indiji gdje su u pojedinim gradovima lani proglašene i »zone bez selfija«. Navodno je u 2015. godini više ljudi u svijetu poginulo od selfija nego od napada morskih pasa. Zbog čim uzbudljivije fotografije i što više »lajkova« ljudi se penju na vrhove zgrada, vodopade, drveća, planine, stoje pred jurećim vlakovima, poziraju s bikovima i čegrtušama… I, sve češće, ginu. Mahom mladost.
Nova pošast odnosi živote
– Moram priznati da su meni ti selfiji nekako strani. Govori to možda i o mojim godinama, no to nekako nije moj stil funkcioniranja. Međutim, pitam se je li ljudima kada traže te pozicije dovodeći u opasnost čak i život ne bi li se slikali u toj nekoj panorami, ili događaju, pažnja usredotočena samo na to kako će ispasti fotografija, dok im sam taj doživljaj zapravo pobjegne kroz prste!? Oni u tom trenutku ne dožive ni ljepotu, ni uzbuđenje koje im situacija pruža, jer je sve usmjereno na to da slika bude jako dobra i da je pogleda 100, 200, 5000 poznanika, prijatelja ili kako to već ide preko društvenih mreža – kazuje nam psihologinja Mirjana Nazor.
Prijeđena granica
No, što se to s nama dogodilo kada ni smrtna opasnost nije jača od potrebe za fotografijom koju ćemo podijeliti naokolo znanima i neznanima!?
– Čini mi se da to i opet govori o toj istoj čudnoj potrebi, kao da vrijednost ima samo ono što je na neki način objektivizirano, nešto što smo stavili u neku sliku. A ono što nam je u duši ostalo, doživljaj, naše raspoloženje koje je u tom trenutku bilo, ono se ne može slikom uhvatiti. To što se nama dogodilo, što nas je učinilo sretnim i zadovoljnim u određenom trenutku, kao da nam je nevažno. Bitno nam je samo da to gdje smo bili vide drugi ljudi. Ne znam, čini mi se da smo se previše okrenuli prema van i da je važno sve zabilježiti nekom kamerom, jer u protivnom valjda nismo dovoljno vrijedni ili nas, ne znam, neće okolina dovoljno poštovati ako sve ostane samo na tome »ja bila, ja doživjela, meni bilo krasno, a za vas me baš briga« – kazuje Nazor.
Istini za volju, fotografirali su se ljudi i prije, ali za albume koji bi trajali godinama i desetljećima, ako ne i stoljećima kao vrijedna uspomena. Danas tog elementa u selfijima i nema, jer teško da će se u ostavštinu, po ladicama starih ormara, ostavljati kartice mobitela. Doduše, nekad su filmovi fotografskih aparata brojali 36 snimaka i, kako kaže Nazor, radila se selekcija slika koje su primarno bile vezane uz ljude. Jer, fotografirali smo se najčešće zajedno s prijateljima, s rodbinom.
– Bilo je bitno uhvatiti trenutke zajedništva, a to gdje smo taj tren bili bilo je manje važno, osim recimo za putopisce. Međutim, danas nam tehnika pruža mogućnost da napravimo sto slika bez problema, nema više filma već nam je dala tehnika slobodu da slikamo sve i svašta i da nam te slike, osim u trenutku kada smo ih napravili, bojim se malo tko i pogleda osim ako ih se ne stavlja na Fejs. Sve to sliči na ono – važno mi je da drugi vide! Sve radimo zbog drugih, a ne zbog sebe. A nekada su fotografije imale drugu vrijednost i bile primarno uspomena, da se sjetite djedova i baka, a ne da ih pola svijeta mora vidjeti. Mislim da nas ta potreba da sve ide prema vani, užasno osiromašuje – ističe Nazor.
Sve je, međutim, veći broj onih koji riskiraju život zbog dobrog kadra dokaz je da smo još poneku granicu prešli. Odnosno, ako je prije i bilo uobičajeno da ljudi prvenstveno vode računa o svom životu i sigurnosti, danas je čini se taj oblik promišljenosti opasno ugrožen i od selfija.
– Naše su planine poprilično brutalne pogotovo ljeti. Na većini njih nema dovoljno hlada, nema izvora pitke vode, sunce prži odozdo, odozgo i sa stijena. Za uspon na Biokovo, recimo, treba vam minimalno pet sati i zato bi trebalo ponijeti tri do četiri litre vode po čovjeku. Ono što nam se zadnje vrijeme često događa je da ljudi počnu patiti od dehidracije, odnosno nedovoljnog unosa tekućine. Tad se počinju događati nus pojave; mučnine, glavobolje, grčevi u mišićima, panika. Tad samo jedna mala stvar kao što je voda dovodi do ogromnih problema. Ljudi su dezorijentirani, gube se, ne znaju pravovremeno reagirati, pozvati pomoć. Pokušavaju se sami izvući iz problema i tonu u pravilu sve dublje i dublje – pojašnjava Kapović.
Ističe kako je najbitnije na vrijeme prepoznati da je čovjek u problemu, jer pravovremeni poziv, kako veli, čuda radi.
– Imali smo u zadnje vrijeme dvije tri akcije gdje su ljudi stvarno u pravi trenutak prepoznali problem, ostali na mjestu, pozvali pomoć i na kraju smo ih spasili bez većih ozljeda. Dosta često ljudi krenu neopremljeni tako da nemaju adekvatne karte, ili ih ne znaju adekvatno koristiti ako ih imaju. Priprema je u principu najbitniji segment u bilo kojoj aktivnosti; dobra i adekvatna oprema, dovoljno vode i dovoljno informiranosti čak i u smislu da znaju koji broj treba pozvati u pomoć – poručuje Kapović.
– Jak je taj poriv da se pokažemo drugima i na neki način budemo jedinstveni, jer nitko to još nije napravio pa ću ja! Kao da se stalno natječemo s nekim i da stalno moramo biti u toj trci. Meni se to čini strašnim teretom, ako se mladi ponašaju na način da je jako bitno da njihovo bude prvo, nešto što nitko prije nije napravio. Mislim da je s tim jako teško živjeti, jer onda nužno tražiš sve veće i veće rizike i opasnosti, kad su sve drugo drugi već napravili – kaže Nazor.
Ima života i bez selfija
U Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja još su prošle godine, taman u ovo doba, detektirali da i od selfija stižu nevolje. Na svom Twitter profilu na kojem redovito HGSS moli građane i turiste da pokušaju biti malo oprezniji kako ih ne bi morali spašavati, na sebi su svojstven način spojili humorno i ozbiljno pa poručili: »Dragi turisti, poštujemo vas. Vrijeme je i da vi počnete poštovati sebe. Stoga prestanite raditi glupe i opasne selfije. Hvala« Odnosno: »Dear tourists, we respect you. It’s time for you to start respecting yourself. So, stop making stupid and dangerous selfies. Thank you.« Itekako su imali povoda za ovakavo upozorenje. Prisjeća se tako Jadran Kapović, dopročelnik Komisije za informiranje i analitiku HGSS-a i čovjek koji je uz kolegu mu Christiana Nikolića ponajviše zaslužan za sjajnu javnu kampanju što je ima HGSS, da se baš lani na Plitvičkim jezerima dogodilo, i to dvaput, da ljudi stradavaju zbog selfija. Spašavala je HGSS kineskog turista koji je prešao preko zaštitne ograde zbog dobra kadra i pao s visoka, dok je na žalost stariji bračni par stranih turista učinio isto, prešao ogradu zbog dobre fotografije nakon čega su i oboje poginuli. Ograda se prelazi i bukvalno i figurativno, po cijenu života.
Selfiji se, kaže Kapović, rade na na morskim predjelima i u planinama, na rubovima litica, a da se ne poznaju svi meteorološki i sigurnosni uvjeti.
– Recimo, na Velebitu, ako ste negdje na litici i puhne bura, otpuhat će vas k’o ništa. To se događalo i dobrim alpinistima i penjačima. Ta nekakva želja za dobrom fotografijom briše normalne granice opreza – veli Kapović.
Čini se, došlo je vrijeme kada će se naokolo morati vješati table na kojima se zabranjuje to »samoslikavanje«. Kapović podsjeća kako su baš na Plitvičkim jezerima prije godinu dana uveli gdjekoju blagu zabranu poput one da se ne može ići naokolo u neadekvatnoj obući, ili pak upozorenja da se ne može s jednom bočicom vode preći velika količina kilometara.
– Pokušalo se na normalan način upozoriti ljude da nije baš pametno u japankama prolaziti Plitvička jezera, jer je jednostavno nesigurno – kaže Kapović.
Pitamo ga, posve osobno, je li njemu ikad došla želja »opaliti« selfi na štetu vlastite sigurnosti.
– Inače sam penjač i nama nije strano da često dokumentiramo uspone dok visimo na konopima. Ali, mi smo za to obučeni i potpuno sigurni. Jedino što mi se može dogoditi je da mi ispadne mobitel. Ali nikada se zbog fotografije neću dovesti u rizičnu situaciju, jer tih par minuta više nitko ne može vratiti natrag – naglašava Kapović.
Stoga je savjet svima, što se selfija tiče, posve nalik onom od lani.
– Ono što uvijek ljudima govorimo kad idu u planine je da napune mobitele, ali ne zato da ispaljuju selfije već da ih lakše lociramo ako je potreba. I twitt smo pisali u kojem apeliramo na sve da paze na sebe, a slike pokazuju kada dođu doma – ističe i podsjeća Kapović.
Stoga, poštujte sebe. Ima života i bez selfija, pogotovo glupih i opasnih. U protivnom, put do stranica crne kronike je brz, a da više ni bizaran nije.
