Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
15. studenoga 2019.
Iz druge perspektive Drage Kraljevića

Komentar Rat u Siriji mijenja globalni poredak?

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 27. listopad 2019. u 14:11 2019-10-27T14:11:02+01:00

Ako se SAD, kao što pokazuje primjer Sirije, odrekao uloge vođe Zapada, ubrzo će se postaviti pitanje čemu postojeći NATO i je li Trump spreman promijeniti stav i prema EU

Rat u Siriji još od samih početaka prepoznajemo kao građanski rat u koji su izravno upletene velike sile i koji ujedno predstavlja sukob između muslimanskih šiita i sunita. Posljednjih tjedana ovaj sukob postupno ulazi u fazu neočekivanih promjena koje navješćuju bitne pomake i na razini globalnih odnosa. U prvome redu riječ je o povlačenju američkih snaga iz Sirije, čime su Amerikanci izdali svoje dojučerašnje dugogodišnje saveznike – Kurde.

​Donald Trump je s tim u vezi nedavno izjavio: »Nakon tri godine, došlo je vrijeme da se povučemo iz ovih smiješnih i beskrajnih ratova i vratimo naše vojnike kući«. ​Amerikanci su Kurde, nekad saveznike u borbi protiv ISIS-a, bez ikakvih problema napustili, jer nisu htjeli sukob s Turskom, članicom NATO-a, na čijem se teritoriju nalaze američke vojne baze s nuklearnim naoružanjem usmjerenim prema Rusiji i Iranu. Rat protiv ISIS-a, Amerikance nije koštao niti jedne ljudske žrtve, ali su zato Kurdi – ratujući za američke interese, imali više od 11 tisuća poginulih.

​Da se kratko prisjetimo. Nakon što je propala tzv. »Slobodna sirijska vojska«, SAD je počeo financirati sirijske kurdske milicije koje su vremenom postale »Sirijske demokratske snage«. Nakon povlačenja američke vojske, sirijski Kurdi našli su se u velikoj opasnosti za svoj opstanak. Izabrali su manje zlo; pristali su na sporazum s Assadovim snagama s ciljem pružanja otpora turskoj invaziji na teritorij suverene sirijske države.

Sve to dodatno komplicira položaj Kurda na tim prostorima. Kada je o njima riječ, nije zgorega prisjetiti se da su Kurdi jedan od najstarijih naroda na tim prostorima. Danas broje oko 30 milijuna pripadnika, a još uvijek nemaju svoju državu. Često se u javnim priopćenjima koristi riječ Kurdistan (zemlja Kurda) koja se rasprostire na području koje obuhvaća dio današnje Turske, Iraka i Sirije.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Kurdi su se nadali da će konačno moći ostvariti pravo na svoju suverenu i neovisnu državu. Na žalost, na konferenciji u Lozani (1923. godine), kada se raspravljalo o budućnosti ovih prostora nakon raspada Otomanskog carstva, najprije su namirile svoje apetite zapadne imperije koje su uspostavile svoje protektorate, ali nisu dopustile da Kurdi dobiju svoju državu.

​Gdje su danas države članice EU-a, koje već desetljećima gromoglasno ističu važnost principa samoodređenja i prava naroda na svoju državu? Među njima ima onih koje imaju daleko manji broj stanovnika od kurdskog naroda. Zašto nisu spremne braniti isto načelo i za druge koje na to imaju pravo?

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Kurdi su u Republici Turskoj postali turski državljani, uključeni zajedno s ostalim etničkim skupinama u tursku naciju. Ostali žive u Iraku, Siriji, Afganistanu... Većina Kurda (oko 70 posto) su muslimani suniti, 15 posto su aleviti, dok u Iranu i Iraku žive i šiitski Kurdi. Prostor koji sada ostavljaju američke snage i njihovi saveznici u neuspjelom pokušaju rušenja Asada, postupno popunjavaju Rusija, Turska, Sirija, Kurdi i Iran.

Putin može sa svima njima voditi uspješne razgovore i pregovore iz nekoliko bitnih razloga. Premda je Turska članica NATO-a, ona je u međuvremenu uspostavila prijateljske odnose s Rusijom. Od nje osigurava većinu svojih energetskih potreba, a dugoročno računa da će uz pomoć Rusije postati važan koridor za prijenos plina u EU-u. U međuvremenu, suprotno stavovima SAD-a, Turska je otkupila od Rusije antiraketne sustave S-400. Nekada je Turska 50-ih godina bila izabrana od strane Zapada da bude protivnik SSSR-u. Danas se Erdogan suprotstavlja NATO-u i SAD-u, ucjenjuje EU s izbjeglicama i želi postati ozbiljan lider u regiji.

Pritom ne smijemo zaboraviti da je ponašanje Turske prema Siriji donedavno bilo sukladno direktivama SAD-a i EU-a, koje su svim sredstvima podržavale svrgavanje legalno izabrane sirijske vlade. Sada EU tvrdi da je turska intervencija na sjeveru Sirije povreda teritorijalnog integriteta suverene države i povreda međunarodnog prava. Kako to da se tog načela nije sjetila mnogo ranije?

Posebice kada su pojedine njezine članice bile izravno involvirane u vojne intervencije na Irak, Libiju i građanski rat u Siriji? Upravo iz tih razloga reakcija EU-a na vojnu akciju Turske na sirijskom teritoriju, mlaka je i nevjerodostojna.

​Mora se priznati da je turski predsjednik do sada uspio dobro odigrati svoju ulogu regionalnog lidera, stvorivši stanovitu ‘ravnotežu’ između SAD-a i Rusije. Irački stručnjak za sigurnost, nedavno je otkrio da Washington sada pokušava prebaciti 3.000 pripadnika terorističke grupe ISIS iz Sirije u Irak. To je potvrdio i Hafez Al-Basharah izjavivši na vijestima, da SAD, koje su posljednjih godina stvorile i podržavale teroriste ISIS-a, planiraju za njih osigurati sigurno područje na prostoru Iraka.

Turska danas raspolaže s jednom od najmoćnijih armija u sklopu NATO saveza. Pritom ostvaruje potpuni suverenitet nad Bosporom i Dardanelima, što Rusiji omogućuje pristup Sredozemlju iz svojih crnomorskih luka. Hoće li Putin uspjeti uvjeriti Tursku da napusti NATO savez? Možda je takva opcija sada postala moguća, nakon što je SAD zaprijetio sankcijama Turskoj? Ili zato što je Erdogan prije nekoliko dana uspio sklopiti, kako je izjavio, »povijesni sporazum« s Putinom u vezi oslobađanja prostora u »slobodnoj zoni« na sjeveru Sirije.

Tim Sporazumom žele se ostvariti sljedeći ciljevi koji će počivati na ovim načelima: nastaviti »borbu protiv terorizma«, »ispoštovati teritorijalni integritet i suverenitet države Sirije« te omogućiti »povratak izbjeglica«. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pristao je zajamčiti sigurnost Kurda sve dok oni budu dio snaga nacionalne sigurnosti. Kurdi nisu predložili nikakav drugi uvjet. Damask je obećao da neće biti osvete protiv Kurda koji su godinama djelovali kao ljudski štit kako bi zaštitili američke okupacijske snage u Siriji. Prema ovome Sporazumu, naglasio je turski predsjednik,«na sirijskom teritoriju nećemo dopustiti stvaranje bilo kakvog separatističkog pokreta«. S obzirom na to da implementacija takve vrste Sporazuma nije moguća bez suglasnosti Sirije, to znači da će sada Assad morati unijeti stanovite promjene u svoj Ustav.

Putin je oko toga jasan: »Teroristi ne smiju iskoristiti tursku operaciju na sjeveru Sirije, a Sirija se mora osloboditi od ilegalne strane prisutnosti«. Sada temeljem rusko-turskog i rusko-kurdskog sporazuma, vraćaju se svi energetski izvori (plina i nafte) snagama koje kontrolira sirijska vlada. Ti su izvori energije vitalni za sirijsku vladu, koja je pretrpjela teške sankcije od SAD-a i EU-a.

​Takav tijek događaja na Srednjem istoku, neminovno otvara više pitanja na globalnoj razini. Ako se SAD, kao što sada pokazuje primjer Sirije, odrekao svoje uloge vođe Zapada, ubrzo će se postaviti pitanje čemu služi tako organiziran NATO? Jer Trump je najavio povlačenje svojih snaga iz Sirije bez obavještenja svojih saveznika. Drugim riječima, partnerstvo SAD-EU na ovome području se doslovce raspalo. Nakon što se Trump olako - preko noći, odrekao Kurda, vidimo da je spreman radikalno promijeniti svoje stavove i prema EU-u. U razgovoru koji je svojedobno tajno snimljen u New Yorku sa sirijskim »aktivistima«, John Kerry (bivši državni tajnik SAD-a) priznao je da se ISIS svojedobno koristio za vršenje pritiska na Siriju.

Prije nekoliko godina, gotovo iste riječi u odnosu na ISIS izgovorila je i tadašnja državna tajnica Hillary Clinton u jednom TV-intervjuu. Zahvaljujući sudskoj odluci o skidanju oznake tajnosti s mnogobrojnih e-mailova iz osobne korespondencije Hillary Clinton, bivše državne tajnice SAD-a, javnost je mogla steći neposredan uvid u pojedine događaje koji su prethodili vojnoj intervenciji Francuske i Velike Britanije (članice EU-a) u Libiji s ciljem rušenja legalno izabrane vlasti u toj suverenoj državi. Primjerice, francuska Vlada je, navodi se u pomenutom dopisu, organizirala pobunjenike, osigurala im velika financijska sredstva, preuzela njihovu obuku, uključujući i neke postrojbe bliske Al-Kaidi s ciljem ostvarivanja dominantnog utjecaja nad eksploatacijom naftnih resursa u toj zemlji.

​Postavlja se ozbiljno pitanje: je li to doista bila vanjska politika EU-a? U raspravama u Demokratskoj stranci SAD-a, Joe Biden je izjavio da je povlačenje američkih vojnika iz sjeverne Sirije »najsramotniji čin koji je predsjednik SAD-a učinio u modernoj povijesti na vanjskopolitičkom planu«. Joe Biden je svojedobno bio utjecajan zagovornik invazije na Irak 2003. godine. Kasnije je, kao potpredsjednik SAD-a, podržao nasilno rušenje libijske vlade. Obje su zemlje danas u totalnom rasulu i kaosu. A što, primjerice, danas rade pojedine tvrtke iz EU-a u Siriji? Kako prenosi The Guardian, francuski div Lafarge (proizvodnja cementa) nedavno je optužen za sudjelovanje u zločinima protiv čovječnosti i financiranje terorizma, zbog navodne isplate milijuna dolara džihadistima, uključujući ISIS.

Hoće li sirijski rat, nakon povlačenja Amerikanaca i ISIS-a, biti konačno završen? Primjerice, koliko će potrajati turska prisutnost u Siriji? Hoće li se ponoviti slučaj Cipra, ili će to pitanje biti na zadovoljavajući način riješeno Sporazumom između Erdogana i Putina, Putina i Kurda te Putina i Sirije? Arab News, prenosi, da se na sjeveru Sirije priprema »etnička zamjena«. Umjesto sirijskih Kurda i drugih manjina, Turska kani »sigurnu zonu« naseliti sunitskim sirijskim izbjeglicama (oko 2 milijuna). Time bi odmah krenuo i veliki plan obnove izgradnje gradova na tom području u iznosu od oko 27 milijardi dolara, što bi se izvrsno uklopilo u aktualnu krizu turskoga gospodarstva.

Rusija je sada spasila one iste Kurde koji su godinama naoružavali Amerikanci kako bi ratovali za njihove interese. Predsjednik Putin je u međuvremenu uspio uspostaviti dobre odnose s Iranom, Saudijskom Arabijom, Assadom, Izraelom, Hezbollahom i Turskom. Danas u Siriji ima puno pobjednika, uključujući Donalda Trumpa, koji je povlačenjem svojih oružanih snaga izbjegao nove ljudske žrtve (obećanje u izbornoj kampanji). U stvari, jedino su Kurdi pravi gubitnici jer su izgubili 11.000 ljudi.

​Sada se EU zbog svoje neprincipijenosti i nedosljednosti, ponovo našao u situaciji koja se već dugo ponavlja. U prošlosti su pojedine članice Unije sudjelovale u vojnim operacijama s ciljem rušenja suverenih vlada. Potom je Unija podržala Trumpovu politiku uvođenja sankcija Rusiji, Venezueli, Siriji....

Pružala je podršku stranim vojnim postrojbama na tlu Sirije itd. Upravo zato što Erdogan veoma dobro poznaje »principijelnost« europske politike, sada od nje traži punu potporu za ostvarivanje svojih planova u Siriji. Ako do nje eventualno neće doći, »morat ćemo ponovo otvoriti vrata za više od 3 milijuna izbjeglica prema Europi«, naglasio je nedavno turski predsjednik.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.