Rat optužbama i prijetnjama Ankare s vladama Nizozemske, Njemačke i Austrije / Foto Reuters
Erdogan je odustao od Europske unije, najavio je obnovu kalifata i traži ulazak u Organizaciju šangajske suradnje, smatra Vedran Obućina
Ustavotvorni referendum zakazan u Turskoj za 16. travnja izazvao je oluju u odnosima te države i niza zapadnih zemalja, posebno Nizozemske. Lakih riječi nema, politički čelnici Turske predvođeni predsjednikom Tayyipom Recepom Erdoganom optužuju Nizozemsku za zločine protiv čovječnosti, tvrde da su nizozemske vlasti »ostaci nacista i fašista«, a u utorak je Erdogan okrivio Nizozemsku za masakr počinjen nad bosanskim muslimanima u Srebrenici.
– Nizozemsku i Nizozemce poznajemo po masakru u Srebrenici, poručio je Erdogan iz Ankare. Bura koja se ubrzo prometnula u oluju započela je u subotu kada su nizozemske vlasti zabranile slijetanje zrakoplovu turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua. On se u Rotterdamu htio obratiti tamošnjim turskim državljanima, govoriti o ustavnoj reformi i o tome zašto novi ustav na referendumu treba podržati. Erdogan je odmah reagirao, Nizozemcima poručio da »ne znaju ni što je politika, niti što je međunarodna diplomacija« i usput ih titulirao ostacima nacista i fašista.
Istoga dana nizozemska policija spriječila je turskoj ministrici za obitelj Fatmi Betul Sayan Kayi ulazak u turski konzulat u Rotterdamu što je krizu ubrzalo i zaoštrilo.
I odnosi s Njemačkoj, i inače daleko od idiličnih, zaoštreni su zbog ustavotvornog referenduma. Ni Njemačka ne dozvoljava turskim političarima da vode kampanju u stranoj zemlji.
U Njemačku dolazi petnaestak bivših ministara
Njemačke su vlasti već zabranile niz skupova koristeći se raznim izgovorima: od sigurnosnog rizika pa do toga da u blizini mjesta na kojem bi se trebao održati miting nema dovoljno parkirnih mjesta. Do kraja mjeseca može se očekivati ubrzano zaoštravanje odnosa s Njemačkom. Erdogan je najavio da će do konca mjeseca poslati petnaestak bivših ministara, zastupnika, visokopozicioniranih članova vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) kako bi motivirali 1,4 milijun turskih birača koji žive u Njemačkoj da izađu na referendum i podrže ustavne promjene. Erdogan ne štedi ni kancelarku Angelu Merkel i malo više od mjesec dana nakon njihova susreta u Ankari poručio joj je da štiti teroriste Kurdske radničke stranke. Predreferendumske skupove nije dozvolila ni Austrija, a niti Danska čiji je premijer Lars Lokke Rasmussen u nedjelju pozvao turskog kolegu Binali Yildirim da odgodi posjet planiran za drugu polovicu ožujka.
Turska je najavila da će tužiti Nizozemsku UN-u, OESS-u i Vijeću Europe i to zbog, kako tvrde, kršenja Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. Ankara je uvela diplomatske sankcije Nizozemskoj (ekonomske za sada ne) i zabranila je nizozemskom veleposlaniku povratak u Ankaru, a zrakoplovima kojima lete visoki nizozemski dužnosnici neće biti dopušteno prelijetanje nad Turskom.
Iznimka je Francuska gdje su vlasti dopustile predreferendumski miting u Metzu prošle nedjelje, ali ni to nije prošlo bez snažnog odjeka u javnosti – francuski predsjednički kandidati oštro su kritizirali tu odluku.
Odluku niza europskih država da zabrane mitinge kritizirao je i čelnik najveće turske oporbene stranke, kemalističke Republikanske narodne stranke Kemal Kiliçdaroglu.
– Reći ću ovo jasno i glasno. Te vlade definitivno podržavaju »za« na referendumu. Kako možete poslati nazad avion u kojem je ministar vanjskih poslova? To je učinjeno da bi se stvorio nered. Oni ne mogu pronaći unutarnjeg neprijatelja, pa sada stvaraju vanjskog neprijatelja – izjavio je Kiliçdaroglu za turski privatni Star TV. Referendumska kampanja koju je Erdogan htio voditi i u Nizozemskoj vremenski koincidira sa završetkom predizborne kampanje u toj državi. Sama kampanja bila je jedan od motiva za zabranu mitinga. Vlasti su strahovale da bi dopuštanjem mitinga pogodovali Geertu Wildersu i njegovoj nacionalističkoj i ksenofobnoj Stranci slobode te da bi Wilders, koji je uz ostalo izjavio i da će zabraniti Kuran, zahvaljujući tim mitinzima dodatno mobilizirao svoje potencijalne birače.
Erdoganu zamjeraju način obračuna s pučistima
Iz turske vizure ovotjedno pogoršanje odnosa samo je nastavak nešto dužeg trenda koji je ubrzan nakon gušenja pokušaja državnog udara od 15. srpnja. Zapadne zemlje Erdoganu zamjeraju način obračuna s pučistima (i onima koje Erdogan smatra takvima), uhićenja tisuća ljudi, otpuštanja više desetaka tisuća ljudi i čistki koje provodi u vojsci, policiji, sigurnosnom aparatu, obrazovanju, sudstvu, upravi, a na snažnom su udaru i takorekuć svi mediji neskloni Erdoganu.
Za Vedrana Obućinu, pročelnik Odjela za Tursku i Bliski istok Instituta za europske i globalizacijske studije, zaoštravanje sa zapadnim zemljama je poruka turskim biračima.
– Ono nije primarno usmjereno prema Zapadu, a to je i mogućnost da blokira oporbu uoči referenduma – smatra Obućina. Ustvrdio je da žestokom antizapadnom retorikom Erdogan nastoji neutralizirati svečešće napade islamista na njega i njegovu stranku. U posljednja dva do tri mjeseca Erdogan se obrušio na islamiste, iako je i sama njegova stranka AKP izvorno islamistička, »ali od 2013. ta je stranka erdoganistička, a ne islamistička i u njoj mogu biti svi koji prihvaćaju Erdogana kao neprikosnovenog vođu i oca države«. Obućina tvrdi i da su islamisti nezadovoljni predloženim ustavnim promjenama kojih se – boje.
– Razočarani su jer ustavne promjene ne idu za stvaranjem jače islamske države, a strahuju i da će Erdogan imati golemu moć u svojim rukama. Osim toga, nezadovoljni su i napuštenjem islamističkog koncepta koji je Turska zagovarala u Siriji, a sada je od njega odustala. Samo u posljednjih desetak dana Erdogan je dao tri potpuno različite izjave o Siriji – navodi Obućina.
Prihvate li birači predložene promjene ustava, politički sustav u Turskoj će se promijeniti i ona više neće biti određena parlamentarnim, nego predsjedničkim sustavom. Prijedlog novog ustava predsjedniku daje goleme ovlasti, a ovlasti parlamenta bitno smanjuje. Predsjednik je definiran kao šef države i vlade, pa će prema tome imenovati i smjenjivati ministre. Uvodi se funkcija potpredsjednika republike. Predsjednik će moći raspustiti parlament i raspisati izbore, a moći će i proglasiti izvanredno stanje u kojem će ukaze moći donositi bez ograničenja. Predsjedničke ovlasti šire se i na pravosuđe. Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja imat će 13 članova (sada ih je 22), a četvoricu će imenovati predsjednik. Praktično će imenovati i petoga, budući da će predsjednik Vrhovnog vijeća biti ministar pravosuđa, a njega imenuje predsjednik. Sedam članova birat će se u parlamentu, pa će o njima odlučivati većina koja bi mogla biti sklona predsjedniku, a zamjenik predsjedavajućeg bit će stalni član.
Parlament neće imati praktično nikakvih ovlasti nad vladom, a zastupnici neće moći podnositi interpelacije o njenom radu. Za zastupnike će moći biti izabrani 18-godišnjaci (sada je dobna granica 25 godina), a broj zastupnika poveća se s 550 na 600.
Naravno, turski predsjednik koristi protuzapadnu retoriku i kako bi dodatno mobilizirao glasače u svoju korist.
Drže lekcije iz demokracije, a vidimo kakvu su
– Tradicionalno pobožni Turci ionako ne vjeruju Europi, a sada im je Erdogan dao dodatan argument za to jer »oni nama drže lekcije iz demokracije, a vidimo i sami kakvu su oni«, izjavio je Obućina. Zapadne zemlje svojom su politikom zabrane predreferendumskih mitinga zapravo pomogle Erdoganu, a činjenica da on namjerava voditi agresivnu kampanju među turskim državljanima u inozemstvu ukazuje i na njegov osjećaj nesigurnosti, bojazan da mu referendum možda neće uspjeti. Obućina navodi i da europske države nisu htjele dopustiti Erdoganu i njegovu režima da na njihovom terenu vodi lov na güleniste, sljedbenike klerika Fethullaha Gülena kojega je Ankara proglasila glavnim organizatorom puča od 15. srpnja.
Erdoganova politika u posljednje vrijeme, barem od normalizacije odnosa s Rusijom sredinom prošle godine, otvara niz pitanja o smjeru kojim ide Turska. Za Obućinu je realno pitanja je li Turska članica NATO-a u punom značenju tog članstva. Ne samo da je s jednom članicom NATO-a, Nizozemskom, na rubu prekida diplomatskih odnosa, s drugom, Njemačkom, joj se politički odnosi ubrzano kvare, a ni odnosi sa SAD-om ni izbliza nisu tako dobri kao što su tradicionalno bili, nego je Turska u posljednjih devet mjeseci napravila snažan zaokret k Rusiji. Moskva i Ankara, Vladimir Putin i Tayyip Recep Erdogan glavni su partneri u pokušaju zaustavljanja građanskog rata u Siriji, ekonomska i politička suradnja između dvije države naglo je živnula.
Foto Reuters
Drugo je veliko pitanje Turska i njen odnos s Europskom unijom. Turski pregovori o članstvu su spori, a kako stvari stoje, niti EU iskreno i ozbiljno želi Tursku za svoju članicu, niti Turska želi biti članicom.
– Priča o ulasku Turske u EU nije potpuno gotova, ali je Erdogan od toga odustao kao od velikog cilja. U ovom trenutku njemu odgovara sadašnje stanje. On, zbog velikog broja izbjeglica u Turskoj, diktira Europskoj uniji, a ne ona njemu. Zašto bi inzistiranjem na pregovorima takav odnos mijenjao, zapitao se Obućina. Erdogan ima dva važnija vanjskopolitička cilja. Prvi je ulazak Turske u Organizaciju šangajske suradnje koju trenutačno tvore Kina i pet srednjoazijskih republika nastalih raspadom Sovjetskog Saveza, a u pristupnoj su joj fazi Indija i Pakistan. Turska trenutačno kao »dijaloški partner« ima treću razinu sudjelovanja u radu Organizacije. Drugi cilj je položaj Turske u islamskom svijetu. U travnju prošle godine na sastanku na vrhu Organizacije islamske suradnje (OIC) u Istanbulu Erdogan je pozvao na jedinstvo svih muslimana i zazvao uspostavu kalifata. Obućina tvrdi da se iza najave o obnovi kalifata, a Erdogan je sebe ponudio za vođu, krije želja da Turska bude vodeća zemlja islama, a ako to nije moguće, onda među dvije ili tri vodeće.
– U Organizaciji šangajske suradnje i OIC-u su zemlje koje Erdogan dobro razumije. To su države koje su po stilu vladavine slične Turskoj kako je on zamišlja, a to znači i da mu te zemlje, za razliku od članica EU-a, neće postavljati pitanja o ljudskim pravima – zaključio je Obućina.
