Kako od velesile napraviti drugoredaša i praktički ga izgurati iz geopolitički tako važnog područja kao što je Bliski istok demonstrirao je posljednjih tjedana američki predsjednik Donald Trump (pri čemu valja biti pošten i napisati da je prelazak u drugi red kada je riječ o tom dijelu svijeta i Sjedinjenim Državama započeo u vrijeme kada je predsjednik bio Barack Hussein Obama), a kako se kao velesila ponovno uglaviti u prostoru u kojem je njegova zemlja desetljećima bila drugoredaš demonstrirao je u tjednu za nama ruski predsjednik Vladimir Putin.

Trumpova odluka o preseljenju američkog veleposlanstva u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem izazvala je burne reakcije, Hamas je proglasio treću intifadu, položaj SAD-a u regiji, ali i među islamskim zemljama uopće, dodatno je oslabljen, i ta zemlja jedva da još može utjecati na političke procese, uključujući i mirovni proces u regiji, a Organizacija za islamsku suradnju na izvanrednom sastanku na vrhu održanom u srijedu u Istanbulu priznala je palestinsku državu i istočni Jeruzalem njenim glavnim gradom. Trumpovu odluku Organizacija za islamsku suradnju smatra ništavnom i nevažećom, dapače i neodgovornom, nelegalnom, jednostranom. U taj prostor kojega prazni jedna velesila – Sjedinjene Države, snažnim koracima ulazi druga velesila – Rusija. I dok su Sjedinjene Države, i dalje vojno, politički i ekonomski najsnažnija država svijeta u opadanju, Rusija je posljednjih godina, sankcijama i niskoj cijeni energenata usprkos, u usponu.

Obamine greške

Obama je svojom politikom prema Siriji (malo bi bombardirao Assada, malo ne bi, pa na koncu ne napravi ništa) oslabio poziciju SAD-a među zaraćenim frakcijama u toj zemlji i svojom neodlučnošću olakšao je Putinu da čvrstim korakom umaršira u Siriju i pomogne svom savezniku predsjedniku Bašaru al-Asadu. U tjednu za nama Putin je otputovao u nenajavljen posjet Siriji i tamo raspoređenoj ruskoj vojsci čije je povlačenje najavio. Bilo je to za Putina pobjedničko putovanje, borba protiv Islamske države (kao kakve-takve teritorijalne cjeline, ne kao terorističke organizacije) je završena, njegov saveznik Asad je uz njegovu golemu vojnu pomoć pobijedio u sirijskom građanskom ratu.

Obama je griješio i prema Egiptu, ključnom američkom savezniku na Bliskom istoku i državi koja je od 2011. godine pogođena nizom nestabilnosti – od Arapskog proljeća da stanja de facto građanskog rata na Sinaju protiv tamošnje organizacije Islamske države. Obama je svojim potezom, povučenim iz načelno dobrih razloga, oslabio poziciju SAD-a u Egiptu. Nakon vojnog udara 2013. godine kojim je na vlast došao general Abdel Fatah al-Sisi svrgavši čelnika Muslimanskog bratstva Muhameda Morsija, a taj je vojni udar bio praćen krvavim represalijama u kojima je ubijeno možda i više od tisuću političkih protivnika, Obama je suspendirao paket vojne pomoći Egiptu za 2013. godinu. Sisi je otputovao u Moskvu i dogovorio kupnju nadzvučnih borbenih zrakoplova, helikoptera i raketnih sustava vrijednih 3,5 milijarde dolara.

To povlačenje SAD iz Egipta nastavljeno je i u vrijeme Trumpa, a to posljedično znači da je intenzivirano snaženje ruske pozicije u toj arapskoj zemlji. Potvrđeno je to i ovoga tjedna za vrijeme Putinova posjeta Kairu. Rusija od 1973. godine nije bila toliko snažna u Egiptu. Tada je, nakon Listopadskog rata, tadašnji predsjednik Anvar al-Sadat protjerao sovjetske vojne savjetnike iz države i u vanjskopolitički dramatičnom zaokretu zemlju je preusmjerio prema Washingtonu. Nakon Listopadskog rata, i još jednog poraza arapskih zemalja u sukobu s Izraelom, ključnu je ulogu odigrao tadašnji američki državni tajnik i savjetnik predsjednika Richarda Nixona za vanjsku politiku Henry Kissinger.

On je poručio Sadatu da mu sovjeti mogu nadoknaditi sve zrakoplove i tenkove koje su izgubili u ratu, ali samo Amerikanci Egiptu mogu vratiti Sinaj. To se i dogodilo, Izrael i Egipat sklopili su mirovni sporazum, uspostavili su diplomatske odnose, Izrael je Sinaj vratio Egiptu, a ta je zemlja postala i desetljećima bila jedan od najvažnijih američkih saveznika i drugi najveći (poslije Izraela) primatelj američke vojne pomoći. U više od četiri desetljeća Egipat je od SAD-a primio pomoć vrijednu više od 70 milijardi dolara (ove godine više od 1,3 milijarde, ali je ove godine ukinuta ili suspendirana pomoć u iznosu od 290 milijuna dolara), a osim savezništva, Egipat je kao protuuslugu osiguravao pravo korištenja egipatskog zračnog prostora i baza za američku vojsku.

Atomska elektrana

Ubrzo bi to pravo moglo uživati i rusko ratno zrakoplovstvo. Koncem studenoga Rusija i Egipat postigli su preliminarni dogovor koji bi dopustio ruskim borbenim zrakoplovima pravo korištenja zračnog prostora i baza u Egiptu. To bi znatno osnažilo rusku poziciju na Sredozemlju gdje Rusija ima pomorsku bazu u sirijskom Tartusu. Snažno pozicioniranje Rusije potvrđeno je ovotjednim potpisivanjem konačnog ugovora o izgradnji prve egipatske atomske elektrane. Ugovor je potpisan u prisutnosti al-Sisija i Putina, trebala bi biti izgrađena četiri reaktora, svaki po 1,2 gigavata instalirane snage, a investicija je procijenjena na najmanje 21 milijardu dolara (prema nekim i okruglih 30 milijardi).

Rusija nastoji poboljšati svoj položaj i u drugim važnim državama regije i islamskog svijeta, a u kojima je u posljednje vrijeme američki utjecaj u opadanju. Niti dvije godine nakon što su rusko-turski odnosi pali na najnižu razinu od propasti SSSR-a uslijed turskog rušenja ruskog suhoja, te dvije države odlično surađuju. U rujnu je Turska odlučila kupiti ruski strateški protuzračni sustav S-400 u vrijednosti od dvije milijarde dolara, a u turskoj se javnosti sve češće propituje smisao članstva te zemlje u NATO-u. U listopadu je Rusija prodaju istog sustava dogovorila i sa Saudijskom Arabijom, samo što je ugovor milijardu dolara vredniji nego li u slučaju Turske.

Za to vrijeme američka diplomacija u regiji je nadomak raspadnog stanja, što je također posljedica Trumpovog predsjednikovanja. Sjedinjene Države trenutačno nemaju pomoćnika državnog tajnika za bliskoistočne poslove, a nemaju ni veleposlanike u Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Jordanu, Egiptu i Kataru.