ZAGREB U Deklaraciji o zajedničkom jeziku, nastaloj nakon niza regionalnih konferencija projekta »Jezici i nacionalizmi« i predstavljenoj u četvrtak u Sarajevu, uz ostalo stoji da se u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji koristi zajednički, standardni jezik policentričnoga tipa« te da »korištenje četiri naziva za standardne varijante ne znači da su to i četiri različita jezika«.

»Riječ je o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi«, stoji u Deklaraciji.

Tu činjenicu, drže potpisnici Deklaracije, »potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost«, a »korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika«.

U Deklaraciji stoji kako »inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ‘prevođenja’ u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti«.

Potpisnici Deklaracije smatraju da »činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama« te da svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.

»Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika; policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika, a činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi«, stoji u Deklaraciji.

Dodaje se da između »standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama«.

Potpisnici Deklaracije pozivaju, uz ostalo, na ukidanje »svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama, zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika i prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti«.

Pozivaju i na izbjegavanje »nepotrebnih, besmislenih i skupih ‘prevođenja’» te na »slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti«.

Pozivajući na »jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima«, potpisnici pozivaju na »slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe« te na »slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika«.

Potpisnici navode da su deklaraciju donijeli »suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji«.

Deklaracija je dostupna na internetskoj stranici www.jezicinacionalizmi.com.