Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1n
Sutra: 7° 7° 1n
15. studenoga 2018.
Ljudska nesreća

Posjetili smo izbjegličke kampove u Kladuši i Bihaću i uvjerili se: Psi u azilu žive bolje od tih ljudi

Foto Kristina Štedul Fabac / PIXSELL
Foto Kristina Štedul Fabac / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 5. studeni 2018. u 7:09 2018-11-05T07:09:30+01:00

Za zbrinjavanje izbjeglica EU je BiH dodijelila više od osam milijuna eura. Pitamo se, je li i euro tog novca dospio do ledine na rubu Velike Kladuše, na kojoj raste jedan od najneljudskijih izbjegličkih kampova što ih je potpisani novinar vidio otkako već četvrt stoljeća obilazi slična mjesta ljudske nesreće

Ako možete zamisliti što znači živjeti u šatoru improviziranom od najlonskih vreća, na otvorenom polju po kojemu cijeli dan lije hladna kasnojesenska kiša, tada razumijete kako žive izbjeglice – ne tako daleko, 160 kilometara od Rijeke, odmah preko granice, u Velikoj Kladuši.

Ako možete pojmiti kako je iz dana u dan buditi se mokar i promrzao, pod razmočenim najlonima, u blatu, bez ikoga svog, sa sviješću da ne možete nikamo – ni kući, svom domu, tisućama kilometara daleko na istok, ali ni naprijed, na zapad, u tu zemlju o kojoj ne znate ništa osim da – navodno – krije neko neodređeno blagostanje, tada razumijete kako je izbjeglicama u Velikoj Kladuši. Ako možete vjerovati da psi u obližnjem azilu žive bolje od tih ljudi, jer su im kućice sagrađene od opeke, dok izbjeglice tavore pod najlonima koji ne štite od kiše – tada možete vjerovati da se u Velikoj Kladuši, i toliko sličnih mjesta po Bosni i Hercegovini, upravo odvija ljudska drama dostojna, ni više ne manje, nego mračnoga srednjeg vijeka. A ono što najviše obeshrabruje jest činjenica da se ta ljudska katastrofa ne poboljšava, nego pogoršava, bez izgleda da bi uskoro mogla biti okončana.

Šuplja zakloništa 

Naš list vratio se u Veliku Kladušu i Bihać pet mjeseci nakon reportaže iz lipnja, u tjednu u kojem je hrvatska vlada omogućila postavljanje prepreka na ceste duž granice, a predsjednica Republike bez objašnjenja opozvala najavu da će sudjelovati na potpisivanju UN-ova globalnog sporazuma o migracijama. Ni tada, ljetos, nismo oklijevali situaciju nazvati »kataklizmom« – ali sada je sve mnogo gore, premda je Europska unija u međuvremenu Bosni i Hercegovini za zbrinjavanje izbjeglica dodijelila više od osam milijuna eura. Pitamo se, međutim, je li i euro tog novca dospio do ledine na rubu Velike Kladuše, na kojoj neprestano raste jedan od najneljudskijih izbjegličkih kampova što ih je potpisani novinar vidio otkako već četvrt stoljeća obilazi slična mjesta ljudske nesreće.

Foto Boris Pavelić

Nema na toj ledini ničeg osim najlona razapetih u jadna improvizirana zakloništa, dva prijenosna WC-a, gomile razbacanog smeća i mršavih pasa lutalica koji proždiru sve čega se dočepaju. I, pod tim šupljim zakloništima, stotine izmoždenih muškaraca, koji su jučer, kada smo stigli baš u času kada je počinjala uporna dosadna kiša, sjedili oko vatri i pekli tradicionalne azijske beskvasne pogače, pa nas njima, u razgovoru, i ponudili. Kampom nas je proveo Ćako, dobroćudni radnik kladuške gradske uprave kojega smo na istome mjestu upoznali još ljetos, kada nas je ganuo suosjećanjem prema nesreći tih ljudi. Danas, Ćako je postao sumnjičav: »Ma«, odmahuje rukom. »Ima tu svakakvih. Ima dobrih ljudi, naravno, kojima treba pomoć. Ali brate, ima i kriminalaca... Ima sigurno i ISIL-ovaca! Pa kako to, otkud njima pravo da blokiraju granicu?«, ljutito govori. Izbjeglice ga zovu »Babu«, što je na urduu – jeziku kojim u Pakistanu i Indiji govori više od sto milijuna ljudi – izraz poštovanje prema starijemu.

Foto Boris Pavelić

Beznadna svakodnevica 

Taj izbjeglički kamp na ledini, za koji će vam lokalni ljudi navesti nekoliko različitih imena, najteže je mjesto za izbjeglice u Velikoj Kladuši. Ondje su samo muškarci, djece i žena nema: možda i spomenutim europskim novcem, za njih je u međuvremenu otvoren improvizirani izbjeglički smještaj u hali pogona Miral, na izlasku iz Velike Kladuše prema Bihaću. Stigli smo u petak onamo oko podneva, ali nas loše raspoloženi policajac nije pustio unutra. »Novinari? Ne može. Samo vas vlasnik može pustiti. Gdje je? Otišao u Zagreb. Ne, nemam njegov broj«, gotovo da se otresao naš ovlašteni predstavnik države, zavaljen u vozačko sjedalo starog policijskog Golfa. U dvorištu pogona koji smo uspjeli vidjeti, uobičajena slika: deseci izbjeglica muvaju se ovamo-onamo, u svakodnevnoj potrazi za kolikim-tolikim poboljšanjem te beznadne svakodnevice.

Prema posljednjim službenim podacima, od početka godine u BiH je stiglo oko dvadeset tisuća izbjeglica. Novi neprestano pristižu. Ministrica za ljudska prava i izbjeglice Semiha Borovac proteklog je utorka precizirala kako je najveći broj tih ljudi trenutno na području Bihaća i Velike Kladuše, ističući kako je među njima oko petsto djece, od kojih šezdeset bez roditelja. Izrazila je »veliku zabrinutost«, jer je važno »spriječiti zaraze trbušnim tifusom i hepatitisom«. U cijeloj BiH dosad je otvoreno devet prihvatnih centara za izbjeglice, od kojih nekoliko u Bihaću i Kladuši: osim spomenutoga Mirala, u Bihaću su izbjeglice smještene u bivšoj »Bihaćkoj industriji rashladnih aparata« BIRA, te u bivšem hotelu Sedra, u istoimenome selu nadomak Bihaća na cesti prema Kladuši.

Osmi krug pakla 

Zašto je ministrica zabrinuta za zdravlje tih ljudi, razabrali smo u Đačkome domu u Bihaću, spaljenoj zgradi u dijelu grada koji se, po borovima što su tu nekad posađeni, zove Borići. Golema zgrada s nekoliko katova u ratu je spaljena, a potom i napuštena, pa je takva stajala dok se u nju ove godine nisu uselile prvi očajnici u potrazi za srećom na drugome kraju svijeta. Kada smo Đački dom posjetili u lipnju, ondje je bihaćki Crveni križ upravo bio uveo struju, postavio prijenosne WC-e i dva higijenska kontejnera za kupanje – jedan za žene i djecu, drugi za muškarce – pa počeo svakoga dana dijeliti šestotinjak skuhanih obroka, u velikoj, spaljenoj prostoriji u prizemlju zgrade, s debelim slojem ustajale prašine i prljavštine na podu.

Foto Boris Pavelić

I tada je taj Đački dom odavao dojam jezivoga mjesta – ali danas, svim naporima i poboljšanjima usprkos, to je osmi krug pakla – samo još otvoreno nasilje nedostaje, pa da zaključimo kako gorega mjesta od ovog teško da se može naći. Ta ocjena, potpuno smo svjesni, duboko je nepravedna prema požrtvovnim i marljivim ljudima iz bihaćkoga Crvenog križa i Međunarodne organizacije za migracije (OIM), koji se upravo aktivističkom humanošću polomiše da izbjeglicama koliko-toliko omoguće čovjeka dostojan život; ali njihovi su napori, premda vrijedni svakog divljenja, tek kap humanosti i pomoći u moru nesreće i ravnodušnosti što pritišće te tamnopute došljake. Trebalo bi, uistinu, sve te mrzitelje – od političara do anonimnog mrziteljskog taloga s društvenih mreža – dovesti ovamo bar na sat ili dva, pa da shvate o čemu, zapravo, tako zdušno šire neistine. Za razliku od ljeta, kada je Đački dom bio tek sura spaljena zgradurina, danas je postavljen dio prozora, a uskoro će i dio prostorija – preciznije, ono što je od njih ostalo – biti opremljen onim najosnovnijim, poput kreveta i posteljine; ti ljudi, naime, i danas spavaju na betonskim podovima. No danas je primjetno više izbjeglica nego ljetos: okoliš zgrade, nekada zasigurno idilična borova šuma, sada je načičkan improviziranim nadstrešnicama od najlona, koje nikoga ne mogu zaštititi od kiše, magle, studeni i vlage. Tu tavore ljudi: danima, tjednima, mjesecima...

Razgovarali smo s aktivistima koji brinu o tom skloništu: pretrpani su poslom, umorni i iscrpljeni, ali odlučni da ne odustanu, i dirljivo spremni pomoći ljudima koje nitko neće. No teško je: ljudi se sve nervozniji; postaje hladnije, kiše su učestale, na svakom koraku je blato, blatan je i cijeli Đački dom, dolazi zima, gužva je užasna, izbjeglice se boje ovdje dočekati zimu, strahuju od hladnoće i snijega, proteklih su dana zaredale i tuče, obračuni, i tko zna kako bi sve završilo, da bihaćka policije nije kakva jest, u svakom trenutku spremna priskočiti i spriječiti najgore...

Napetost u zraku 

Ljetos smo slobodno fotografirali, obišli cijeli dom i razgovarali s izbjeglicama; ovaj put, jedva su nas pustili do dvorišta. Postavljena je ograda i kapija, a pred njom kućica u kojoj sjede dva zaštitara. Imali smo dogovor sa Selamom Midžićem, dužnosnikom bihaćkog Crvenog križa za kojeg bismo bez oklijevanja ustvrdili da zaslužuje odlikovanje za humanost, jer iz dana u dan, od samoga početka, brine o izbjeglicama u Đačkom domu. Ali, zakasnili smo – kiša usporava promet na uskim i neodržavanim bosanskim cestama – pa su nas zaštitari pustili prema domu tek nakon što smo im pokazali SMS poruke Selama Midžića. Razgovarali smo s aktivistima koji brinu o smještaju, ali to je sve: bez fotografiranja, bez obilaska, bez razgovora s izbjeglicama. No i bez toga smo osjetili: napetost je u zraku.

Apsolutna neizvjesnost, užasni uvjeti života, hladnoća, siromaštvo, bolesti, gužva, neprestana vlaga, uzastopni neuspješni pokušaji prelaska hrvatske granice, nerijetko uz ozljede, potpuna besperspektivnost, kula babilonska različitih jezika, nacionalnosti, kultura i temperamenata što se stvorila u tom negostoljubivom, opasnom prostoru spaljenih zidova – sreća je, zaključili smo, da nema i istinskoga nasilja i krvi. Pritom, nažalost, kopni i gostoljubivost domaćih ljudi: iscrpljeni, pomalo čak i uplašeni tom novom situacijom za koju ne znaju kako će i kada završiti, postaju nepovjerljivi prema izbjeglicama, pa smo, za razliku od vremena prije šest mjeseci, u petak čuli i loših riječi na račun izbjeglica, sve do nedvojbenih teorija zavjere. Valja dakle znati: europska politika zatvorenih granica, koju Hrvatska provodi nesmiljenom poslušnošću, s istočne strane granice kod Karlovca upravo proizvodi eksplozivnu izbjegličku smjesu masovnoga siromaštva, beznađa, očaja i besperspektivnosti, ali i odlučnosti da se ona pod svaku cijenu prekine – svi će ti ljudi i dalje ulaziti u Hrvatsku, i nastojat će se dokopati Zapada. Jer i oni, bez ikakve sumnje, znaju ono što je humano i mudro primijetila jedna aktivistica: »Takav život nije ni za koga. Pa bio i ISIL-ovac.«

Foto Boris Pavelić

Ne jenjavaju optužbe protiv hrvatskih policajaca, ali dokaza nema 

Opet smo se naslušali izbjegličkih optužaba za nasilje na račun hrvatskih policajaca. U kampu u Velikoj Kladuši migranti su nam pokazali mobitele na čijim se ekranima jasno razabire da su razbijeni s dva precizna udarca palicom, za koju vlasnici tvrde da su policijski pendreci. Doveli su i jednog mladića, vidno bolesnog i šepavog, za kojeg su ustvrdili da su ga policajci prebili po koljenima, pa jedva hoda.

Drugi jedan mladić, 24-godišnji Pakistanac koji se odbio fotografirati, tvrdio je kako je sa skupinom četiri dana lutao »in the jungle« – tako zovu šume oko granice – pa su se, gladni, žedni i iscrpljeni, predali policiji. »Najprije su nas tukli, a onda odvezli u policijsku stanicu, i tamo smo ispunili neke formulare. Tražili smo hranu i ponudili im novac za nju. Rekli su da će uzeti novac. Skupili smo tisuću eura. Policajci su uzeli sav taj novac, ali nam ga nisu vratili, niti su nam dali hranu. Razbili su nam mobitele i vratili nas preko granice. Ne mogu vam reći gdje je to bilo, jer nismo znali kamo nas voze. Vozili su nas u crnom kombiju. To je bilo 'in the jungle' – kada vas tuku, nitko ne može čuti«, ispričao nam je na engleskom taj mladi čovjek. Dokaza, međutim, nema. Žale se na ozljede, ali mi vidljivih rana nismo vidjeli. Izbjeglice opisuju da policajci im običavaju uzeti mobitele, pa skupinu izbjeglica poredati u krug, i mobitele im baciti u sredinu, pa im reći neka svatko traži svoj. No kad krenu, tvrde da ih stanu tući.

Naš sugovornik, koji svjedoči da je »sedam, osam puta« pokušao prijeći preko Hrvatske, tvrdi i da su ih jednom uhvatili, ugurali u kombi i pošpricali »sprejem od kojega ga je četiri dana silno peklo lice«. »Od tog spreja imao sam problema sa srcem. Žalio sam se policajcu, molio ga da nas ne šprica. Odgovorio je da ga nije briga.

'Umrite, ne tiče nas se. Možete slobodno umrijeti'«, prenosi naš sugovornik navodne riječi hrvatskog policajca. Dokaza, ponavljamo, nema. Međunarodna organizacija za migracije (IOM), koja upravlja Đačkim domom u Bihaću, i čiji ljudi svakoga dana slušaju slična svjedočanstva, odbija potvrditi da hrvatska policija zlostavlja izbjeglice. »Ne možemo to potvrditi. Istina je da gotovo svaki izbjeglica koji ne uspije prijeći Hrvatsku i vrati se ovamo, tvrdi da su ga hrvatski policajci zlostavljali i tukli. Ali, mi za to dokaza nemamo. Ne možemo znati jesu li ozljede od teškog puta po šumi, od nasilja ili međusobnih obračuna izbjeglica«, kazali su nam neslužbeno aktivisti IOM-a u Bihaću, tražeći da ostanu anonimni.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Odmor tik do skijaških staza
VALAMAR OBERTAUERN HOTEL 4*

Odmor tik do skijaških staza