Zapadni Balkan ponovno gubi korak za ostatkom Europe, a razvojni zaostatak za EU-om udaljava zapadnobalkanske zemlje od članstva u EU-u
Europska balkanska politika suočena je s paradoksom koji je teško, a vjerojatno i nemoguće prevladati. Premda je Europska unija prije nekoliko godina suspendirala nastavak proširenja EU, jasno poručivši da novog proširenja u mandatu sadašnje Europske komisije neće biti, europski čelnici u šest zapadnobalkanskih zemalja koje su izvan EU pokušavaju održati uvjerenje da je europska perspektiva i punopravno članstvo u EU za njih realan i dohvatljiv cilj.
Taj je paradoks osobito došao do izražaja na ovotjednom četvrtom summitu tzv. Berlinske inicijative, održanom upravo u Trstu, gradu koji je desetljećima balkanskim narodima predstavljao prozor prema zapadnom svijetu. Premda su europski čelnici u Trstu ponovno jasno potvrdili europsku perspektivu zapadnog Balkana, riječi i deklaracije kao da više nisu dovoljne. Samo obećanje europskog članstva u dalekoj perspektivi nije više dostatno da bi se situacija u zapadnobalkanskim zemljama mijenjala nabolje, a napredak je ionako mršav i neuvjerljiv. Zapadni Balkan ponovno gubi korak za ostatkom Europe, a razvojni zaostatak za EU udaljava zapadnobalkanske zemlje od članstva u EU.
A upravo zbog smanjenja tog razvojnog zaostatka njemačka kancelarka Angela Merkel pokrenula je 2014. godine Berlinski proces, nakon što je sudjelovala na jednom sastanku slovensko-hrvatske inicijative za zapadni Balkan Brdo-Brijuni. Njemačka kancelarka kao vodeća europska političarka preuzela je inicijativu u politici prema zapuštenoj i zaboravljenoj regiji, koja je u međuvremenu ponovno postala poprište odmjeravanja snaga velikih sila i regionalnih igrača, kao što su Rusija, SAD i Turska. Čini se da je upravo neutralizacija utjecaja tih velikih igrača na Balkanu, osobito Rusije, glavni cilj nove politike kancelarke Merkel na Balkanu, kojom pokušava održati politiku proširenja EU na životu.
Poruka europskih čelnika
Berlinski proces okuplja šest zapadnobalkanskih zemalja – Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Albaniju i Kosovo – dok s »europske« strane stola sjede Njemačka, Francuska, Italija, Austrija, Slovenija, Hrvatska, a od zadnjeg sastanka na vrhu i Velika Britanija, koja se pridružila europskoj inicijativi za Balkan unatoč skorom odlasku Britanije iz EU. Europski čelnici pokušavaju svoje zapadnobalkanske kolege uvjeriti da Berlinski proces nije alternativa punopravnom članstvu u EU, te da carinska i transportna unija, o kojima se razgovaralo u Trstu, kao i energetsko povezivanje zemalja u regiji, što bi trebalo rezultirati stvaranjem regionalnog gospodarskog saveza, nisu put prema uspostavi neke nove Jugoslavije, što u ovom okolnostima nije nimalo jednostavan posao, s obzirom na to da je svima jasno da je nastavak proširenja EU, ako ga uopće i bude i ako se EU prije toga ne raspadne, stvar ne baš bliske budućnosti. Premda bi nastavak proširenja za Europsku uniju u vrijeme Brexita sigurno predstavljao važan signal da europska ideja nije izgubila svoju moć i privlačnost, proširenje EU nezamislivo je prije konsolidacije i razrješenja ključnog pitanja povezanog s pravcem kojim će nakon Brexita krenuti europska integracija. Vrata Europske unije stoga će najvjerojatnije ostati zatvorena još godinama, bez obzira na uvjeravanja europskih čelnika zapadnobalkanskim zemljama da europska perspektiva nije nedostižan cilj.
Berlinski proces nadovezuje se na tzv. Solunsku agendu, koja je 2003. godine postala formalan okvir za nastavak europskog proširenja, no taj se mehanizam ubrzo iscrpio i nasukao na brojne bilateralne sporove i neriješena pitanja zaostala iz ratnih devedesetih godina i vremena raspada bivše države. Tako je od pet država zapadnog Balkana koje su ušle u solunski proces samo Hrvatska, nakon mukotrpnih i iscrpljujućih pregovora, uspjela ostvariti konačan cilj i ući u EU. Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Srbija (koja je u trenutku usvajanja Solunske agende još bila u državnoj zajednici s Crnom Gorom), zaostale su na europskom putu, pri čemu je jedino Crna Gora ostvarila značajan napredak, o čemu svjedoči ohrabrujući ulazak Crne Gore u NATO, ali i podatak da je Podgorica dosad otvorila 28 od ukupno 33 poglavlja svojih pristupnih pregovora s EU. Srbija je i dalje na samom početku teškog pregovaračkog procesa, opterećenog neriješenim odnosom Beograda i Prištine, dok ostale balkanske zemlje u proteklo desetljeće i pol nisu uspjele ni toliko.
Poruka europskih čelnika zemljama zapadnog Balkana – koji hrvatski političari u zadnje vrijeme radije nazivaju alternativnim i znatno nepreciznijim terminom jugoistočna Europa – ponovno se svodi na tezu da europska vrata ostaju otvorena. EU, poručuju optimistično iz Bruxellesa, želi ulazak novih članica, koje pak vrlo dobro znaju što za ostvarenje tog cilja trebaju napraviti i kakve reforme moraju provesti, ali i da nije najvažnije kad će se to dogoditi, nego je važno ispuniti kriterije za članstvo.
Plan njemačke kancelarke
Svoju balkansku inicijativu kancelarka Merkel pokrenula je u vrijeme najžešćih sukoba na istoku Ukrajine, zbog jasnih geopolitičkih razloga. Čini se da je Njemačka najbrže shvatila da bi upravo zaboravljeni Balkan mogao ponovno postati poprištem odmjeravanja snaga velikih sila, kao što je to bio puno puta u prošlosti. Ukrajinska kriza podsjetila je kolika opasnost prijeti Europi od zamrznutih sukoba, kojima Balkan obiluje, a koji su u prošlosti više puta pokazali da mogu imati razorne posljedice za cijelu Europu.
Plan njemačke kancelarke imao je više dimenzija. Na geopolitičkoj razini iskusna je političarka balkanske zemlje željela trajno usmjeriti prema EU i tako smanjiti utjecaj Rusije u regiji, dok se na provedbenoj razini njezin plan temeljio na poticanju gospodarske suradnje i zajedničkih infrastrukturnih projekata između balkanskih zemalja. Logika Berlinskog procesa, koji je od strane analitičara proglašen najuvjerljivijom europskom inicijativom za zapadni Balkan nakon Solunske agende – zbog čega su ga prozvali Marshallovim planom za Balkan – temelji se na ideji da je potrebno potaknuti investicijski ciklus i razvoj gospodarstva na zapadnobalkanskom području, ne bi li se u drugi plan stavili međusobni sporovi i potaknula suradnja, što bi trebalo zaustaviti masovno iseljavanje mladih, a zemlje regije pripremiti za život u Europskoj uniji.
Nakon četiri godine, međutim, nema previše razloga za optimizam. Europske milijarde za zapadni Balkan još nitko nije vidio, iako bi novac trebala osigurati Europska komisija. Još nema ni velikih obećanih infrastrukturnih projekata, koji bi trebali potaknuti gospodarski rast u regiji, iako iz EU stalno stižu uvjeravanja da je europski novac spreman.
Kancelarka Merkel pokušava održati iluziju da Europa ne nudi Balkanu samo prazna obećanja i zvučne fraze. Zato integracijski proces po njezinom planu mora biti potaknut prethodnom suradnjom na gospodarskim i infrastrukturnim projektima, kao što su ceste, željeznice, naftovodi, plinovodi. Sve bi to trebalo dovesti do bolje komunikacija među ljudima u ovoj regiji i smanjiti napetosti između njihovih političkih rukovodstava, a u konačnici i poboljšati život ljudi na ovom području. Riječ je, dakle, o istom onom konceptu koji se pokazao uspješnim u procesu poslijeratnog pomirenja u Europi, odnosno pomirenja Njemačke i Francuske. Njemačka kancelarka želi isti taj model sada primijeniti na Balkanu.
Taj pokušaj, međutim, zasad ne daje rezultate. Konflikti i tenzije među zapadnobalkanskim zemljama pretežu nad točkama suradnje. Situacija se posljednjih mjeseci pogoršava, a čak se i smanjuje potpora eurointegracijama među stanovništvom šest zapadnobalkanskih zemalja, koje žele u EU. U Trstu je potpisan sporazum o transportu, koji su potpisali i Srbija i Kosovo – premda Beograd i dalje ne priznaje neovisnost Kosova – no taj je uspjeh zasjenila činjenica da je izostao potpis Bosne i Hercegovine, jer je Republika Srpska odbila dati suglasnost.
Sumnja i nesigurnost
Na ovom mjestu valja podsjetiti na još jednu činjenicu. Beograd nikad nije bio iskreno spreman na regionalnu suradnju s ostalim republikama bivše Jugoslavije na potpuno ravnopravnoj osnovi, što je bio ključan razlog zbog kojeg je Srbija svojedobno odbila sudjelovati u slovensko-hrvatskoj regionalnoj inicijativi Brdo. Riječ je o inicijativi koju je 2010. pokrenuo Borut Pahor kao tadašnji slovenski premijer, s hrvatskom kolegicom Jadrankom Kosor, kako bi kapitalizirao uspjeh arbitražnog sporazuma i popravio narušen ugled Slovenije u regiji. Inicijativa je potom zamrla, jer tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, unatoč Pahorovom nagovaranju, nije želio sjesti za isti stol s predstavnicima Kosova, iako je stvarni problem za Beograd predstavljala upravo regionalna suradnja na ravnopravnoj osnovi, koja ne bi priznavala dominantan status Srbije na Balkanu. Sadašnja njemačka inicijativa za Balkan, međutim, o čemu svjedoči blizak i partnerski odnos kancelarke Merkel i na unutanjem planu sve autokratskijeg srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, neprijeporno priznaje vodeću ulogu Srbije u regionalnim procesima, što kod ostalih aktera ove inicijative u regiji ponovno potiče sumnju i nesigurnost.
