Reuters
Geostrateški analitičari uglavnom smatraju kako je ovo više predstava za Zapad nego stvarna potreba u Siriji. U svoje dvije baze Rusi imaju sasvim dovoljno vatrene moći za nositi se sa sadašnjim neprijateljima
Vladimir Putin nastavlja s pokušajima da prikaže Rusiju bitnom vojnom silom. Tako je ovaj tjedan najavio kako će Rusija u Mediteranu imati stalnu flotu brodova naoružanih krstarećim projektilima Kalibr, »zbog suzbijanja terorističke prijetnje u Siriji«. No, istaknuo je kako će se samo raditi o površinskim brodovima, ne i podmornicama koje su također sposobne lansirati ove projektile.
Geostrateški analitičari uglavnom smatraju kako je ovo više predstava za Zapad nego stvarna potreba u Siriji. U svoje dvije baze Rusi imaju sasvim dovoljno vatrene moći za nositi se sa sadašnjim neprijateljima u Siriji, a ukoliko bi se i stvorila potreba za krstarećim raketama, Kaspijska flota je u dometu Sirije. Uostalom, 20. studenog 2015. Rusi su na taj način, Kalibrima iz Kaspijskog mora izveli prvi pravi napad na mete u Siriji. Stoga se ovakva javna objava mora više gledati u svjetlu nove hladnoratvoske podjele u Sredozemlju.
Od 2015. Rusi stalno pojačavaju svoju prisutnost u Siriji, no ovo je prvi put da se napetost s povećanjem brodovolja prenosi i na more. Rusi tradicionlano, još od vremena Sovjetskog Saveza, nikad nisu mogli mornarički parirati Zapadu, stoga su i izbjegavali direktne konfrontacije. Zapravo se u 45 godina postojanja istočnog i zapadnog bloka Moskva samo dva puta odlučila mornarički postaviti prema Amerikancima ofanzivno. Najprije su u igri »Tko će prvi popustiti« prilikom Kubanske krize ipak odlučili okrenuti brodove koji su putovali prema Castru, dok je ispred njih u Atlantiku stajala američka flota. Drugi put je do tenzija došlo prilikom Yom kuppurskog rata, kad su dvije flote jedna kraj druge baš u Mediteranu napeto promatrale razvoj vojnog sukoba Izraela i arapske alijanse. Iako sadašnja situacija vuče mnoge sličnosti s tim događajem, postoje ipak i bitne razlike.
Sovjetska flota
Prije svega, sovjetska flota tada je bila mnogo moćnija od sadašnje ruske, koja će se sastojati samo od fregata i pomoćnog brodovlja. I američka je slabija, jer je tada bila poduprta s dva nosača aviona, dok sad imaju »samo« jedan. No, vatrena moć jednog nosača danas je mnogo veća one od dva prije pedesetak godina. U konačnici, treba kazati da je ovo sad već viđeni manevar Rusa i Putina, koji se vole dokazivati do jedne granice, ali će pod svaku cijenu izbjeći konfrontaciju s Amerikancima i NATO-om, jer znaju da u takvom sukobu nemaju realne šanse za bilo kakvo ozbiljnije suprotstavljanje. Fregate u Sredozemlju su samo vizit-karta, dokaz da i oni mogu mornarički biti prisutni u tom djelu svijeta.
Amerikanci su na istok Mediterana nagurali čitavu borbenu skupinu nosača »Harry Truman«, a kao kontru sad će Rusi postaviti nekoliko fregata (jer su to brodovi koji su platforma za ispaljivanje Kalibra), pa s toliko brodova sposobnih za raketne udare i jednim koji nosi desetke borbenih lovaca, istočno Sredozemlje je zapravo postalo jedna opasna bara.
Da se radi o klasičnom hladnoratovskom okapanju govori i podatak da su rakete Kalibr posebno naglašene u Putinovoj objavi. Naime, iako su ti projektili prije svega klasični krstareći za uništavanje ciljeva na zemlji, postoje i podvarijante koje su namjenjene za napad na brodove. Dapače, one imaju posebnost da se u posljednjem dijelu leta ubrzavaju na nadzvučne brzine, kako bi smanjile mogućnost obrane plovila. Čime se ipak šalje poruka drugim brodovima u regiji. Jasno, za pretpostaviti je da će američki lovci s »Harry Trumana« brodovlje držati izvan dometa tih raketa, za svaki slučaj.
Igra oko S-300
Inače, proteklih dana Rusija je pokazala da kad je situacija došla do vrha napetosti da ipak popuste ventile. Naime, nakon što se već neko vrijeme spominjalo kako će Moskva snagama Bašara al Asada dostaviti protuzračne sustave S-300, prošli tjedan je došlo do velikog zaokreta. Odjednom je iz Rusije došla informacija da za takvim sustavom »nema potrebe u sirijskoj vojsci«. Slučajno ili ne, promjena stava poklopila se s posjetom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua Rusiji, a baš se Izrael najviše protivio takvom aranžmanu. Iz službene Moskve tvrde pak kako nikakve odluke o raketama nemaju veze s posjetom prvog čovjeka Izraela, a i hrabro su ustvrdili da nije došlo do nikakvog zaokreta u planovima o S-300 za Siriju. Unatoč svim izjavama od prije. No, u Rusiji novinarstvo nije na visokoj razini, pa se ni ne pita previše kako to misle da nije došlo do zaokreta.
Izraelci su već pokazali da se znaju nositi s ruskim protuzračnim sustavima, naime, u posljednjim zračnim obračunima s Asadovim snagama uništavali su u SEAD misijama (Suprresion of enemy air defense – suzbijanje protivničke zračne obrane) ruske Pantsir protuzračne sustave, koje posjeduje sirijska vojska. Stoga postoje tri pretpostavke za ruski zaokret s moćnijim dalekometnim zračnim sustavima. Prije svega, moguće je da ne žele da se pokaže da S-300 ima minuse i da ga je moguće uništiti, jer bi time bila nagrđena izuzetno dobra reputacija tog vojnog sustava. Druga je stvar da bi zasigurno sustav došao na metu izraelsko i/ili američkog špijuniranja, kako elektronskog, tako i ljudskog, a niti jedna država ne voli da im se strateški raketni sustavi špijuniraju. i treća, koja je zasigurno bila uključena kakvi god drugi razlozi bili: Putin, bez kojeg nije moguće donijeti ovakve odluke u Rusiji, zaključio je vjerojatno da trenutno nije oportuno direktno se konfrontirati Izraelu.
