Državnica na odlasku

POLITIČKA IKONA EUROPE Put Angele Merkel od najmoćnije žene svijeta do poražene liderice

Boris Pavelić

Foto Reuters

Foto Reuters

Imamo li na umu epohalne promjene što na kontinentu upravo traju, zajedno s atmosferom zebnje što je širi jačanje ekstremne desnice u svijetu, neće biti čudno bude li se svijet jednoga dana Angele Merkel sjećao kao posljednje političke ikone poslijeratne Europe, kontinenta mira, suradnje, kompromisa i odgovornosti



Samo pet godina trebalo je Angeli Merkel da prijeđe put od najmoćnije žene svijeta do premijerke na odlasku. Prije pet godina, na vrhuncu krize eura i bankrota Grčke koji je izbjegnut u posljednji čas, svjetski su mediji Angelu Merkel jednodušno doživljavali lidericom Europe i najmoćnijom ženom u svjetskoj politici, bilo to za dobro, bilo za zlo; danas, pritisnuta posljedicama neuspjeha vlastite političke vizije otvorene i odgovorne Europe, Merkel je sama najavila kraj političke karijere.


I, kako sada stvari stoje, neće biti čudno budu li mediji u Europi i svijetu za nekoliko godina tu samozatajnu, ali zato ne manje karizmatičnu njemačku državnicu nazivali posljednjom političkom ikonom Europe sazdane na viziji mira, otvorenosti i nacionalne odgovornosti, u apsolutnoj opreci prema apokalipsi Drugoga svjetskog rata.


Premda rođena poslije Drugoga svjetskog rata, Merkel je i osobno, premda posredno, osjetila posljedice najveće katastrofe u europskoj povijesti. Rođena je 1954. u Hamburgu, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, ali je obitelj Kasner – djevojačko prezime Angele Merkel – odselila u Istočnu Njemačku kada je kći imala samo mjesec i pol, jer je njezin otac, luteranski pastor, dobio premještaj u crkvu u gradiću Templinu, sat vožnje od Berlina.


Suprotno od ostalih




Bio je to, podsjećaju biografi, suprotan pravac od onoga kojem je većina Nijemaca u to vrijeme težila: umjesto sa zapada na istok, većina je žudjela uputiti se u suprotnome smjeru, na slobodni Zapad.


Premda je Angelin otac, kao svećenik, uživao nešto više slobode – smio je, na primjer, putovati u Zapadnu Njemačku – policijski nadzor nije bio ništa manji, naročito nad obitelji koja je doselila sa Zapada. Biografi tvrde da je baš to državno i sustavno narušavanje privatnosti pridonijelo njezinu oprezu i pažljivome čuvanju privatnosti, osobinama po kojima će buduća njemačka kancelarka postati znamenita.


Sjajna učenica, najbolja u razredu, izvrsna studentica, u Leipzigu je studirala fiziku. Ondje se udala za Ulricha Merkela, kolegu studenta fizike, s kojim se razišla za pet godina, ali je zadržala prezime. Potom je otišla u Berlin, na Njemačku akademiju znanosti, gdje je doktorirala kemiju. I tu se, u podijeljenoj i umrtvljenoj njemačkoj metropoli, prilično neočekivano dogodio njezin nagli obrat prema politici.


Kohlova miljenica


Druga polovina osamdesetih pripremala je vrtoglavu političku promjenu u Europi. I mladu znanstvenicu zahvaća politička groznica toga vremena te počinje istraživati različite političke mogućnosti; pridružuje se stranci »Demokratsko buđenje« koja će se, nakon neuspješnog starta, pretopiti u moćnu Kršćansku demokratsku uniju, (CDU), s kojom će Merkel ostvariti jedinstven politički i osobni uspjeh. Počela je posve nepolitički: učeći kolege u »Demokratskom buđenju« kako da se služe kompjutorima.


Ali, strelovito je napredovala, postavši prvo glasnogovornica stranke, a potom i, nakon što je na izborima 1990. izabrana za parlamenatrnu zastupnicu u Bundestag, zemjenica glasnogovornika kratkotrajne, prve i jedine demokratski izabrane istočnonjemačke vlade koja je pripremala ujedinjenje zemlje. Iz tog vremena, otprilike, potječe i njezino poznanstvo s ujediniteljskim kancelarom Helmutom Kohlom. On će je ubuduće zvati »moja djevojčica«.


Foto Reuters


Foto Reuters



Mlada i ambiciozna, ali odmjerena i promišljena, Angela Merkel brzo će postati Kohlovom političkom miljenicom. Štoviše, kao žena i porijeklom protestantkinja, bila je odlična protuteža svijetu muški, i uglavnom katolički, dominantne demokršćanske politike CDU-a, pa ju je Kohl, sastavljajući 1991. prvu vladu poslije ujedinjenja zemlje, postavio za federalnu ministricu za žene i mlade; Merkel će ostati ministricom i u sljedećoj Kohlovoj vladi iz 1994., ovaj put kao ministrica okoliša, zaštite prirode i nuklearne sigurnosti. No bliska suradnja, pa i osobno prijateljstvo s karizmatičnim kancelarom koji je ujedinio Njemačku, Angelu Merkel neće spriječiti da krene dalje, kada shvati da je došlo vrijeme.


Angela Merkel, tada već godinu dana glavna tajnica CDU-a, 1999. šokirala je politički establishment prijedlogom da stranka krene dalje od kancelara Kohla. Tim odvažnim zahtjevom otvorila je sebi put: na prijelazu tisućljeća počinje niz u kojemu će skromna i samozatajna žena iz komunističke diktature na nekoliko područja postati »prvom«: 2000. Merkel postaje prva žena u povijesti na položaju predsjednice CDU-a; pet godina kasnije, prvom njemačkom kancelarkom uopće, i državnicom koja će Nijemcima – premda, istini za volju, ne i svim Europljanima – za gotovo dva desetljeća donijeti osjećaj stabilnosti i kakvog-takvog prosperiteta u svijetu koji se, sama je to nedavno kazala, »brzo mijenja«.


Nepoznati suprug


Otvorenost različitim mišljenjima, spremnost da posluša sva mišljenja, strpljenje i blaga duhovitost, pažljivo odvagivanje i oprez, sve do optužbi za oportunizam – to je politički stil Angele Merkel. Nesklona je grandioznim vizijama, što analitičari pripisuju tradicionalnome njemačkom poslijeratnom zazoru prema pokušajima brze provedbe monumentalnih političkih zamisli.


Osobno, više je nego samozatajna: njezin drugi suprug Joachim Sauer, za kojega se udala 1998., u javnosti je posve nepoznat i nikada nije dao intervju, a o privatnome životu tog para bez djece ne zna se, doslovno, ništa. Angela Merkel, naprosto, vodi zemlju, i taj joj posao ne služi ni za kakve osobne probitke: sama odlazi u kupovinu i živi u berlinskome stanu u kojem je živjela i prije nego što je postala važna političarka.


Foto Reuters


Foto Reuters



Mirnoća njezina privatnog života, međutim, nije imala pandana i na političkoj sceni. Dva sudbonosna događaja odredila su ne samo njezina četiri mandata na položaju njemačke kancelarke, nego i cijelu političku osobnost Angele Merkel: ekonomska kriza 2008. i kriza eura koja je uslijedila, te globalni potres migrantske krize, u kojemu je Merkel, možda i mimo vlastite volje, postala ikonom »poniženih i uvrijeđenih« ovoga svijeta.


Te dvije krize, za koje je jasno da će imati dalekosežan utjecaj, pokazale su i svu paradoksalnost političke uloge kancelarke gospodarski najmoćnije zemlje Europe: reakcije i na jedan i na drugi, priskrbile su Merkel žestoko oprečne ocjene, od optužaba, ni manje ni više, za hitleristički odnos prema rubnim europskim zemljama – kako su je grčki mediji napadali kada je zahtijevala fiskalnu odgovornost grčke države – do adoracija kojoj su je upućivali izbjeglice iz arapskih zemalja kada je, 2015., uvjeravala sugrađane da Njemačka može primiti i integrirati stotine tisuća, pa i milijune došljaka s bliskog Istoka.


Zagovarala euro


Zagovarala je euro, tvrdeći da zajednička valuta jamči opstanak Europske unije, ali je istodobno odbijala »denacionalizirati« i »europeizirati« dugove što su ih pojedine zemlje u eurozoni stvarale. Naprosto, tražila je odgovornost za kakvu je sposobna (samo?) Njemačka. Time je navukla gnjev u zemljama južne Europe, koje zaostaju i ne uspijevaju uhvatiti korak sa sjevernim članicama, kojima je euro donio blagostanje.


Premda je, međutim, kriza eura prije nekoliko godina izgledala kao mogući početak kraja velike mirnodopske vizije poslijeratne Europe, kojoj je Merkel zasigurno iskreno posvećena, ozbiljni problemi tek su slijedili: ratovi u Iraku, Libiji i Siriji, kao i višedesetljetne posljedice kaosa na cijelome bliskom Istoku i u Africi, početkom drugog desetljeća 21. stoljeća pokrenule su prema Europi milijune ljudi željnih mira, sigurnosti i blagostanja.


Foto Reuters


Foto Reuters



»U Europi brinu o pravima životinja: možete misliti kako se odnose prema ljudima«, prenijeli su mediji izjavu jednoga Iračanina, koji se u rujnu 2015., pridružio golemoj rijeci ljudi što je, preko Turske, bila krenula prema Europi. Tada je Merkel, konzervativka koja je samo pet godina ranije izjavila da je »multikulturalizam mrtav«, izrekla ono što će postati njezinom političkom presudom, ali i humanističkom ostavštinom za budućnost. »Wir haben so vieles geschafft – wir schaffen das«, izjavila je na konferenciji za novinare 31. kolovoza 2015, nakon što je posjetila smještaj za izbjeglice u Dresdenu:


»Toliko smo toga riješili – možemo i ovo«. Mediji su tu izjavu učas saželi u »Wir schaffen das«, krilaticu-simbol politike otvorenosti Merkel prema izbjeglicama: »Wir schaffen das«, »Možemo mi to«, postala je krilatica nade za stotine tisuća koje su preko Sredozemlja krenule prema Europi; ali, istodobno, i krilatica-oružje desnice na cijelome kontinentu.


Epohalne promjene


Nije dugo trebalo da Merkel shvati kako ni njezina zemlja, a Europa još i manje, nisu spremni za njezinu ozbiljnu i doslovnu primjenu temeljnih europskih vrijednosti. »Frazu ‘Wir schaffen das’ desnica je poput utega objesila o vrat Angele Merkel«, pisali su mediji. Desnica jača posvuda u Europi, a to nije uspio zaustaviti ni politički obrat što ga je i sama Merkel poduzela, poslušavši ultimativne zahtjeve svojih bavarskih koalicijskih partnera, Kršćanske socijalne unije (CSU), da zatvori granice za nekontrolirani ulazak migranata.


Premda je u ožujku ove godine dobila četvrti kancelarski mandat, samo sedam mjeseci godine kasnije, 21. listopada, pritisnuta uzastopnim izbornim porazima svoje stranke i koalicije na pokrajinskim izborima, bila je prisiljena najaviti da se više neće kandidirati za predsjednicu stranke.


Foto Reuters


Foto Reuters



Nije to još konkretna najava i njezina povlačenja iz visoke politike, te napuštanja kancelarskog položaja koji joj je zajamčen do 2021. ali, poslije te dramatične najave, jasno je kako se razdoblje Angele Merkel, jedno od najturbulentnijih u povijesti Europske unije, bliži svome kraju. Danas je još, dakako, rano za ozbiljnije procjene njezina gotovo dva desetljeća vođenja Njemačke i, u dobroj mjeri, cijele Europe.


Ali, imamo li na umu epohalne promjene što na kontinentu upravo traju, zajedno s atmosferom zebnje što je širi jačanje ekstremne desnice u cijelome svijetu, uključujući i cijelu Europu, neće biti čudno bude li se svijet jednoga dana Angele Merkel, ma koliko se danas mogla činiti kontroverznom, sjećao kao posljednje političke ikone poslijeratne Europe, kontinenta mira, suradnje, kompromisa i odgovornosti.