Amazonija gori, po svemu sudeći više nego ikad u pisanoj povijesti, a brazilski predsjednik Jair Bolsonaro se svađa s manje-više cijelim svijetom, svakako onim dijelom svijeta koji želi pomoći u gašenju požara u području koje je iznimno važno za održavanje postojeće, iako je i postojeće promjenljivo, klime na Zemlji. Posljednjih dana požari u Amazoniji bili su u središtu svjetskih zbivanja. Nisu u to središte došli samo zato što je ove godine zabilježeno 83 posto požara u Amazoniji više nego u istom razdoblju lani (a uobičajena požarna sezona u tom dijelu svijeta tek je započela, vrhunac je u rujnu i listopadu), nego i zato što je francuski predsjednik Emmanuel Macron to pitanje postavio kao jedno od važnih pitanja sastanka na vrhu skupine G7 kojoj je upravo on, u francuskom Biarritzu, bio domaćin.

Bolsonaro je odbio pomoć G7, iza koje je stajao Macron, vrijednu 20 milijuna eura, u gašenju katastrofalnih požara koji razaraju područje koje se naziva i plućima planeta. Bolsonaro, inače tvrdi desni konzervativac, je prigodno izvrijeđao francuskog predsjednika, optužio ga je da se miješa u unutarnje poslove Brazila, napao ga je zbog njegove supruge Brigitte i dobne razlike između njih dvoje. Nakon svega, Bolsonaro je kazao da će se čelnici južnoameričkih država sastati kako bi odredili zajedničku politiku zaštite amazonske prašume, a ujedno je prihvatio ponudu Čilea za pomoć u borbi protiv požara u Amazoniji. Čile je ponudio četiri protupožarna zrakoplova.

Klimatske promjene

U svom obračunu s Macronom Bolsonaro je djelovao kao nacionalist koji ne razumije ekološke probleme. Naime, ekološki problemi nadrastaju granice država i ne mare za njih. Ako je, primjerice, neka rijeka zagađena, ona će svoje zagađenje nositi svojim tokom bez obzira na granice država i bez obzira na to kroz koliko država protječe. Rijeke, i ekološka zagađenja uopće, ne znaju za granice država, ne znaju je li neka država članica Europske unije ili nije, ne znaju tko je u Schengenu, a tko ne.

Ovotjedne političke akcije Bolsonara loše su utjecale na međunarodni ugled Brazila. Bivši brazilski ministar zaštite okoliša i financija Rubens Ricupero kazao je da je ono što je stvorio Bolsonaro “najgora kriza za ugled Brazila u 50 godina”, a amazonska kriza je “najgora katastrofa u povijesti brazilske diplomacije zadnjih desetljeća” komentirao je za dnevni list Folha iz Sao Paula.

Međutim, požari u brazilskom dijelu amazonske prašume nisu nešto što se tiče samo Brazila i nisu nešto što se tiče samo njegove politike i ugleda u svijetu. Amazonija je područje od oko sedam milijuna četvornih kilometara (što odgovara području SAD-a bez Aljaske), a oko 5,5 milijuna četvornih kilometara otpada na prašumu. Amazonija zauzima oko trećine Južne Amerike, a područje je najveće svjetske bioraznolikosti. Procjenjuje se da je u Amazoniji oko 390 milijardi stabala, oko 16.000 biljnih vrsta samo stabala. Amazonija se rasprostire kroz devet država, najviše kroz Brazil (oko 60 posto), a prostire se i kroz Kolumbiju, Peru, Venezuelu, Ekvador, Boliviju, Gvajanu, Francusku Gvajanu i Surinam. Amazonija je iznimno važna za klimatsku stabilnost planete i promjene Amazonije utječu na klimatske promjene na Zemlji.

Deni Porej, biolog po struci, po profesiji direktor World Wildlife Funda Adria, svjetske organizacije za zaštitu prirode koja iz svog regionalnog ureda u Zagrebu, osim Hrvatske, pokriva i Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju i Srbiju, podsjeća da su veliki požari zabilježeni u Amazoniji i prijašnih godina, primjerice 2005. godine, pa zatim 2010., 2015. godine, godinu potom. Dakle, to što Amazonija gori nije od jučer, gorila je i prijašnjih godina, ali je “globalna panika”, bez obzira na sva prijašnja upozorenja, nastala ove godine.

– Amazonija je sustav koji sam pravi svoju klimu. On sam pravi pola svoje kiše. Međutim, s obzirom na ovo što se s njime zbiva on može prijeći u stanje savane i to može biti točka preokreta, navodi Porej. Procijenjeno je da ako se Amazonija smanji za 25 posto od svoje izvorne veličine, nastupa točka preokreta prelaska u savanu. Do sada je izgubljeno oko 20 posto, dakle govorimo o još pet posto, kazao nam je Porej.

Sibirski permafrost

Pretvori li se Amazonija u savanu nastupit će goleme promjene. Naime, u tom trenutku, kaže Porej, Amazonija gubi sposobnost reguliranja vode, prestaje hladiti atmosferu koju hladi stvaranjem kiše, i u tom slučaju će ispuštati goleme količine ugljičnog dioksida u atmosferu. Radi se o ugljičnom dioksidu koji je sada pohranjen u stablima i drugoj biomasi koja postoji u Amazoniji. U tom slučaju biomasa postaje manja i ona ispušta goleme količine ugljičnog dioksida u atmosferu. Taj plin inače normalno egzistira u atmosferi i na planeti, dapače on je nužan za život na Zemlji, ali problem nastaje bude li ga previše i dođe li do njegova prenaglog otpuštanja. Za Poreja je u tome paralela s golemim požarima koji ovoga ljeta plamte i u Sibiru i otapaju permafrost (trajno zaleđeno tlo, u Sibiru duboko i do 1.500 metara u kojem su zarobljene goleme količine metana, također stakleničkog plina).

– Sibirski permafrost čuva ogromne količine organske materije zamrznute u tresetu. To su bombe ugljičnog dioksida i tokom ljeta se topi površinski sloj zbog čega nastaju močvare. Međutim, sada je to područje dovoljno suho da ono gori i u atmosferu vraća goleme količine ugljičnog dioksida, kazao je Porej.

Amazonija i Sibir dva su golema kopnena rezervoara ugljičnog dioksida. Najveći rezervoar su mora koja upijaju najveću količinu plinova, ali zato što ona upijaju povećanu količinu plinova koju su ljudi stvoriti svojim djelovanjem, ona postaju kiselija, a ako ta zakiseljena mora, u kombinaciji s Amazonijom i Sibirom u atmosferu otpuste golemu količinu ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova prebrzo, neće biti dovoljno vremena za reakciju. Za prilagodbu neće dovoljno vremena imati biljni i životinjski svijet, ali sasvim je lako moguće da dovoljno vremena neće imati ni ljudi, kazao je Porej.

Klimatske promjene su stalnost u povijesti Zemlje, ali sadašnje promjene čovjek je znatno ubrzao svojim djelovanjem i posljedica toga može biti nemogućnost adaptacije na novu klimu. Transformacija Amazonije u savanu ubrzava klimatske promjene, a to stvara probleme i samim ljudima. Porej je pojasnio da je današnji sistem proizvodnje hrane veoma osjetljiv, potrebno je prehraniti 7,6 milijardi ljudi, a neki sada plodni dijelovi mogu postati neplodni.

– Za današnju proizvodnju hrane potreban je stabilan sistem ekonomije, potrebne su vode, a ako klimatske promjene budu prebrze mi i sebi skraćujemo vrijeme za reakciju. Posljedica su problemi u ekonomiji, migracijski problemi, kazao je Porej.

Povećanje temperature

Danas se u svijetu govori o pokušaju zaustavljanja globalnog zatopljenja na razini 1,5 do dva stupnja Celzijusa do kraja stoljeća i to se smatra nečim održivim, odnosno nečim što ne bi izazvalo promjene koje ne bi bilo moguće kontrolirati. Klimatolog s Državnog hidrometeorološkog zavoda Krešo Pandžić također je upozorio na važnost držanja povećanja temperature pod kontrolom. Naime, ako bi se nastavilo s postojećim emisijama stakleničkih plinova izazvanih sagorijevanjem fosilnih goriva, ponajprije ugljena, upitno je bi li se povećanje moglo zadržati na razini od 1,5 do dva stupnja.

Podsjetio je da Pariški sporazum o klimi, kojega podržavaju takorekuć sve države (iznimka su Sjedinjene Države koje su iz sporazuma istupile zahvaljujući predsjedniku Donaldu Trumpu) pokušava povećanje temperature do kraja stoljeća zadržati na toj razini. Međutim, mjerenja pokazuju da ako bi se nastavilo sa sadašnjim sagorijevanjem fosilnih goriva povećanje temperature bi moglo biti i dvostruko veće, tri do četiri stupnja, a u tom bi slučaju čovjek mogao “ublažiti možda 20 posto posljedica takvog povećanja” navodi Pandžić.

– U slučaju tolikog povećanja temperature rizici za opstanak sustava, uključujući i živi svijet, bili bi veći, ekstemne nepogodne izraženije, bioraznolikost bi bila narušena, neke žive vrste bi iščezle jer se ne bi tako brzo mogle prilagoditi promjeni. Bitna razlika je što su prijašnje klimatske promjene trajale mnogo dulje, pa se biljni i životinjski svijet tome prilagođavao, kazao je Pandžić.

Porej navodi da je moguće da se dođe do točke preokreta, do točke nakon koje nema povratka. U tom kontekstu valja sagledavati i požare u Amazoniji, ali i požare koji tope permafrost u Sibiru, pri čemu valja imati na umu da je permafrost neobnovljiv. Klimatske promjene mogle bi biti goleme.

– Moglo bi se dogoditi, a to se i događalo u prošlosti, da Golfska struje ne bi išla prema do sjevera Europe nego bi dolazila do Španjolske. U tom slučaju jug Europe zahvatili bi suhi vjetrovi i oni bi to područje u kojem mi živimo, posušili kao fenom, a u Velikoj Britaniji bi zime bile hladne. To su modeli, ali postoji konsenzus da se mi igramo tim točkama preokreta, kazao je Porej i dodao je period stabilne klime kakva je Zemljom vladala posljednjih desetak tisuća godina zapravo izniman.

Na tvrdnju da požari u Amazoniji ugrožavaju područje koje proizvodi 20 posto svjetskog kisika, što je dodatna ugroza, Porej je kazao da to je točno, ali valja znati čitati taj podatak. Naime, Amazonija stvara 20 posto kisika na tlu, mnogo više stvaraju mora i oceani, i dobro zvuči kada se kaže da je svaki peti udisaj čovjeka omogućila Amazonija. Međutim, stvari su po tom pitanju objektivno drugačije jer Amazonija i diše 20 posto svjetskog kisika, dakle koliko ga i proizvodi. Stvarna opasnost je u golemoj količini ugljika u Amazoniji.

Ekološki dug

Tri su glavna razloga za sječu Amazonije, navodi direktor WWF Adira. Prvi je proizvodnja govedine, drugi proizvodnja soje, a treći rudarstvo.

– Prvo se kroz Amazoniju naprave putevi, potom dolazi rudarstvo, za njima šumari koji šumu prorijede i prosuše i na koncu dođu krave. Tlo Amazonije je siromašno. Nije kao kod nas gdje kada posiječete lijepu bukovu šumu dobijete izvrsnu poljoprivrednu površinu prepunu humusa. Tijelo džungle je siromašno, sve vrijedno je u stabilma, ne u zemlji. Da bi se napravilo plodno tlo mora se ukloniti vegetacija, tlo se pali za uzgajanje soje ili govedarstvo, navodi Porej razloge za krčenje Amazonije. Prije se to područje samo obnavljalo, a sada se rade suha područja u centru Amazonije, gore dijelovi koji prije nisu bili opožareni i postoji direktna korelacija između toga gdje izbijaju požari i procesa otšumljavanja, slabljenja šuma ne bi li se područje pretvorilo u nešto drugo.

Klimatolog Pandžić je kazao da su u ovo doba godine požari kako u Amazoniji tako i u Sibiru učestaliji što ima veze sa sušnim razdobljem. Međutim, i klimatski je rizik povećan i ovoliki se broj požara može povezati i s time. U rasprave o namjernom krčenju i spaljivanju Pandžić se nije htio upuštati. No, pozvao se na podatke Brazilskog instituta za klimu koje je nedavno pročitao u “The Guardianu”, a koji ukazuju na produljenje sušnog razdoblja, a isto produljenje sušnog razdoblja bilježi se i u Sibiru, i to može biti jedan od razloga za povećanje broja požara. Porej je kazao da se ove godine, za sada, ne bilježi klimatska anomalija, godina nije posebno sušna, nije ni godina El Ninja, i to je ono, ima li se na umu broj požara posebno u Amazoniji, što brine. A ono što brine jest izgorena površina. Od početka ove godine u Amazoniji je opožarena površina koja odgovara površini Slovenije, ili, da se prebacimo na domaći teren, koja odgovara površini svih jadranskih županija – od Istarske do Dubrovačko-neretvanske.

Pandžić je u Hrvatskoj i kontakt-osoba UN-ovog Međuvladinog panela o klimatskim promjenama, a na posljednjoj sjednici taj je Međuvladin panel zadužen da hitno pripremi izvješće o gospodarenju zemljištem. Naveo je da poljoprivreda i šumarstvo sudjeluju s 22 posto u emisiji stakleničkih plinova koje stvara čovjek svojom djelatnošću. Procijenjeno je da smanjenje površina pod šumama sudjeluje s oko 10 posto u emisiji tih antropogenih stakleničkih plinova zbog čega je predloženo da se šume i površine pod šumama obnavljaju, ali za to treba vremena. Što se tiče globalnog zatopljenja Pandžić je kazao da se bilježi, otkako se posljednjih stoljeće i pol prikupljaju podatci, 30 godina zatopljenja, a u tih 30 posljednjih godina, ako se izuzme doprinos čovjeka, onda tog porasta nema, pokazuje većina modela, naveo je Pandžić.

Ti požari su, uvjeren je Porej, također posljedica ekološkog otiska. Taj pojam obuhvaća prirodnu mogućnost planete da samostalno obnavlja neke svoje resurse, a čovječanstvo od 1971. godine svake godine troši više resursa nego što ih Zemlja može obnoviti.

– Ove godine smo kao planeta 28. srpnja ušli u ekološki dug, dakle tog datuma smo globalno potrošili ono što Zemlja može samostalno obnoviti. Hrvatska je u taj dug ušla 1. lipnja, Slovenija u travnju, Srbija u srpnju, rekao je Porej i napomenuo da se taj podatak za Hrvatsku odnosi na nju bez turista.

Bogati i siromašni

Pojasnio je da to znači da bi, da na svijetu postoje samo Brazil i Hrvatska, Amazonija opet gorila jer u Hrvatskoj nema svega što joj treba i “odnekud trebaju ti resursi, ta dobra, govedina, soja i sve drugo”.

– Amazonija gori i zbog naše potrošnje, ne samo zbog Kine, Brazila, SAD-a, mi živimo u ekološkom dugu. Za održavanje našeg načina života treba nam više nego što stvaramo i kada pojedemo bananu iz Južne Amerike mi smo uvezli vodu iz Južne Amerike potrebnu za uzgoj te banane, a ta bi voda inače služila nečem drugom. Isto vrijedi i za govedinu i sve drugo, slikovito je pojasnio Porej.

Da bi se to promijenilo, pa i da bi se smanjila opasnost od požara u Amazoniji, potrebna je mentalna promjena, potrebna je svijest da smo građani svijeta i da nismo siromašni, tvrdi voditelj WWF Adria. Potrebno je, ponovno slikovito rečeno, da jedemo više jabuka i malina iz naših krajeva, a manje banana, manje mesa, posebno govedine, da kao potrošači budemo svjesniji i savjesniji, tvrdi Porej, a za to je ključna mlada generacija.

Na to globalno pitanje ne gleda kao na pitanje država nego kao na pitanje bogatih i siromašnih, bez obzira na države. Svi bogati, tvrdi on, bez obzira gdje žive, imaju sličan plan djelovanja. Uvjeren je da će jedan posto bogatih učiniti sve, na razne načine, da se i dalje bave svojim poslovima, da će preostalih 99 posto nastojati držati u uvjerenju da je još uvijek sve u redu i to će trajati dok ekološke posljedice ne izazovu masovne potrese, poput klimatskih izbjeglica, mogućih kriza hrane i drugoga, a tada će se taj jedan posto bogatih odvojiti takorekuć u svoj svijet. To se može dogoditi za stotinu godina, može i ranije.

Mogućnost izbjegavanja takvog scenarija Porej vidi u edukaciji i to doista brzoj i u tome da će mlađe generacije uzeti stvar u svoje ruke jer su ljudi srednje generacije, a i sebe ubraja među njih, po tom pitanju beskorisne i kontraproduktivne.