Jedna od najupečatljivijih epizoda iz Djela apostolskih jest obraćenje svetog Pavla apostola na putu iz Izraela u Damask, događaj koji inače  katolička Crkva  slavi 25. siječnja. Uklapa se u  neveselu priču bliskoistočnog Božića koja svjedoči o progresivnom egzodusu kršćana  iz njihove kolijevke, tolikom progonu koji prijeti njihovim potpunim nestankom iz postojbine kršćanstva o tome da oni doslovno iz dana u dan u svojoj postojbini postaju »ostatak ostataka«. Sveti Pavao, jedan od najslavnijih apostola rođen je kao Savao u Tarzu  5. godine, a umro mučeničkom smrću u Rimu  65. godine jest svetac štovan u svim kršćanskim crkvama, apostol i misionar u Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu, napisao je više poslanica Novoga Zavjeta, te ga se smatra prvim kršćanskim teologom. 

Savao, potom Pavao je bio progonitelj kršćana. Na putu u Damask gdje je namjeravao ponovno progoniti, privoditi sljedbenike  Isusa Krista dogodilo se međutim njegovo obraćenje. Spominjanje  Damaska dovoljno govori kako je za Pavlova doba u tom sirijskom  gradu intenzivno živjela kršćanska zajednica. Sve se to  održalo do danas, a sada u Siriji i na Bliskom istoku općenito iz raznih razloga, ponajviše nasilnih, prijeti čupanje kršćanstva iz tla u kojem mu je korijenje više od dvije tisuće godina. Božić stoga iz bliskoistočnog kuta djeluje sasvim drugačije, ima  izbjegličku notu. Ispada da su tamošnji kršćani i u tome sljedbenici svoga Učitelja koji je kao malo dijete bio izbjeglica. 

Dosad odoljevali, ali…

Bliski istok će ostati bez kršćana – to je poruka koju nažalost ne možemo pripisati dežurnim »zlogukim prorocima« već prognoza koja se nameće kao zaključak, reakcija na ono što se događa. U dva milenija njihova postojanja na tom  trusnom tlu kršćani su odoljeli pokušajima prevođenja na druge religije,  izdržali su nasilja i invazije i Arapa i Mongola kao i ona Otomanskog carstva.  Činili su oko 10 posto stanovništva u Siriji, 3,5 posto u Iraku.  Kada su nakon sukoba 1948. Židovi bili protjerani s tih teritorija, kršćani su stali uz arapski nacionalizam. U Iraku i u Siriji su, pod vlašću stranke Baas  desetljećima živjeli zaštićeni u režimima koji su željeli malo laiciteta i bili su nekakva kočnica agresivnom islamizmu. Uostalom, Michael Aflag, koji je 1947. osnovao spomenutu stranku, bio je pravoslavni kršćanin.  Kršćani su u ovim zemljama radili za arapsku stvar, sve kako se ona ne bi identificirala s islamom, bojeći se religiozne države. Imali su itekako istaknutih političara, dovoljno je istaknuti vrlo eksponiranog Tareqa Aziza, dobro znanog Saddamova ministra vanjskih poslova.  

Sada se događa nešto novo. Žalosnih epizoda je čitav niz. Takva je ona kad je u noći sa 6. na 7. kolovoza prošle godine 120 tisuća kršćana pobjeglo iz nizine Ninive sklanjajući se pred neprijateljskom ofanzivom. To je dio tragičnog mozaika u koma ih agresivni islamizam i besperpektivnost tjeraju u zemlje Zapada.  Situacija je sada takva da ljudi bježe kako znaju i gdje mogu. Život im u Bagdadu primjerice, postaje nemoguć. Ide su u Kurdistan, u Jordan ili u Libanon u kojem međutim nije bajno kao u neka davna vremena.  Islamisti i na tu zemlju hoće proširiti bojno bolje, što je vidljivo po nedavnim atentatima na šiite.

Različite su brojke o nestajanju kršćana s njihovih povijesnih terena ovisno o izvorima. Svi se međutim slažu da je ovih »tamo daleko« sve manje i manje, uostalom tko bi ih i prebrojio u rijekama izbjeglica što teku iz tih napaćenih zemalja. Recimo   »Newsweek« od ožujka ove godine piše:

Četiri puta manje

 – Od početka 20. stoljeća kada je u regiji bilo 20 posto kršćana, stiglo se na 5 posto u proteklim godinama. Prema izvješću »Center for American Progress« neke od najstarijih kršćanskih zajednica u svijetu nestaju iz zemalja na kojima je njihova vjera nastala i pustila korijen«. Egzodus  kršćana i drugih vjerskih manjina pred islamskim integralistima je ogromnih dimenzija.Prema podacima  Europskog Parlamenta iz Sirije je izbjeglo  700.000 kršćana. U Iraku ih je od američke invazije  2003.  do sada ostalo između 260  i 350  tisuća. Libanon,  Jordan ili Izrael, zemlje u kojima kršćani nisu meta nasilja i diskriminacije već sudjeluju u političkom životu su rijetki izuzeci, podsjeća   »Newsweek«. Od   2001. s Arapskim proljećem raste progon kršćana na Bliskom istoku. Političke tranzicije u arapskom svijetu uglavnom su propale. Simtomatičan je sirijski slučaj, gdje su kršćansku zajednicu štitili i  Hafez al-Asad i sin mu i Bašar, a onda su je od 2011.  islamisti počeli progoniti.

 Spomenuti   »Center for American Progress« je upozorio:  Bude li jedna od najstarijih religijskih zajednica na svijetu kao što je ova kršćanska, natjerana napustiti Bliski istok, to će imati dramatične reperkusije za budućnost kada je riječ o pluralizmu, toleranciji  i mogućnošću za one što žive u toj regiji, da ostanu povezani s ostatkom svijeta.  Hoće li se ostvariti crni scenariji nestanka jedne višemilenijske kulture s tih prostora, što ujedno znači rušenje tako duge međureligijske i međuljudske ravnoteže u ovom sada uništenom dijelu planeta? Nažalost hoće – rekli bi pesimisti, a  realni promatrači se boje da su ovi prvi u pravu.