Nakon sedam provedenih dana u Damasku obreo sam se u Bejrutu koji i pored svih muka kako-tako uspijeva da sačuva svoju uspravnost mada mu se na leđa evo sve drskije zaskakuje bahato ambiciozni Erdogan kobajagi u ime odbrane od Kurda. I uvijek iznova sretan što dolazim u grad čudesnog miksa različitosti kojima nisu robovali već iz njih izvlačili najbolje. Ma kako čak i »usput« ratovali uglavnom zarad interesa i kalkulacija nekoga izvana. Ali, vazda je pobjeđivao stari trgovački i pragmatski Levant u njima. Miks lukavog orijenta i profitabilnog Zapada.

Prvi put, evo, ostao sam zatečen drugačijom duhovnom i mentalnom realnošću za koju sam vjerovao da se tamo ne može primiti koliko god se već udomaćila svuda okolo po svijetu: Gramzivost profiterstva nekada mudrijih Libanonaca izdigla se u Bejrutu iznad bivše jedinstvene duhovnosti, šarmante ležernosti svakojakih nadigravanja uz obavezna slatka sjećanja na glamuroznu prošlost. Od tih sjećanja i nostalgije za »onim« vremenima znali su napraviti i dobar posao. Po restoranima, malim radnjama sa umjetninama, po zidovima starih zdanja – jedinstvenim galerijama crteža i grafita, po modi i poguzlucima neviđenim…

Sjene hladnih nebodera

I odjednom, evo Bejruta u kojem su se namnožili na sve strane buldožeri i visoke dizalice što se razorno obračunavaju s rijetkim preostalim sjenovitim orijentalnim vilama iz »onih vremena« kako bi se očistili tereni za uske nebodere protegnute u nebo do neslućenih visina, malo je koji ispod tridesetak spratova. Na njima, gore u visinama, nema ni nekadašnjih balkona s džunglama zelenila i palmama od po nekoliko metara, nema šarenih zastora, s njih se ne čuje muzika…

Malo ko zna ko su sve novi milijarderi koji ruše staro i lijepo i grade novo, ravno i hladno, kojim novcima što pliva unaokolo mimo države jer države, mnogi se tamo ispotiha slažu, više i nema. Mnogi odande će kazati da je ima danas čak više u Siriji nego u Libanonu. Konačno, ko će se uopšte useljavati u te crne i staklene nebeske gujavice kada se dole, po ne tako davno već izgrađenim »normalnijim« građevinama množe istaknute pisane ponude za izdavanje prostora što zuje prazni.

Tako je i u nekada »zapadnom«, ranije nazivanom »muslimanskom« trgovačkom dijelu grada sa Hamrom kao žilom kucavicom, i u onim dijelovima grada prema sjeveru i brdima, prema Juniji, Biblosu i dalje Tripoliju, u kvartovima koji su pripadali mirnijem i bogatijem »kršćanskom Bejrutu«. U ratovima osamdesetih, sjećam se, među njima je bila striktna granična »zelena linija« koje odavno nema, kao što danas nema ni puno razlike u mentalitetu obilježenom strašću za rušenjem uspomena na zlatna vremena i za gradnjom neboderčina od stakla i betona.

Foto: Z. DIZDAREVIĆ

Nisu, naravno, tek nove građevine u Bejrutu same po sebi krive za nadolazeću uočljivu duhovnu hladnoću nekadašnjeg »Pariza u arapskom svijetu«. Ima tamo još uvijek i starih krčmi, sicilijanskih restorana, irskih pabova, francuskih bistroa…, ali sjena dileme do kada će još svi oni izdržati nadvila se nad grad. Razni »burgeri« iz produkcije Mcdonalds, KFC, Burger King, Wimpy, Pizza – ma koliko posustajali na drugim mjestima na orijentu pred povratkom tamošnje stare kultne hrane, humusa, tabulea, kofti, kebaba – protjeruju iz Bejruta ono što mu je bilo najljepše i što ga je razlikovalo od novokomponiranog imagea Zaljeva.

Eto zato ni čuveni Corniche sa pogledom na legendarnu stijenu Pigeon Rock i restorane uz more nije isti. Čak nekako više duhom nego pukim izgledom. Ni obližnji bistro »Etoil« na trgu sa cvjetnjakom u sredini iz kojeg se izdiže sat na visokoj kamenoj kuli nije ni po sastavu publike, ni po nasmijanosti i eleganciji konobara pa tako ni po atmosferi nije više što je nekada bio…

Foto: Z. DIZDAREVIĆ

Avion za prijenos »keša«

Tačno je da se okolo, prema moru, u davno obnovljenim glamuroznim i kapitalnim građevinama i »molovima« nekadašnjeg razorenog orijentalnog suka, trgovine utrkuju u luksuzu izloženoga i ekskluzivno ponuđenog. U svjetskim firmama i cijenama, naravno. Ali publike je sve manje. Za one najbogatije nije odavno »inn« kupovati kod pariških, londonskih i milanskih firmi u Bejrutu, već se po to ide njima tamo. Ostali vagaju, mjere i kalkuliraju povodom svake kupovine, uočljivo sve više.

U pozadini svega, ispričana mi je priča minule sedmice od prijatelja koji znaju o čemu konkretno govore, kako se predsjednik Vlade Libana Hariri s ekipom zaduženom »za novac« upravo vratio s dvodnevnog puta u Emirate gdje je obnovljen kontakt nakon decenije duboke međudržavne šutnje nastale svojevremeno iz niza složenih unutar-arapskih i vanjsko-zapadnih razloga protegnutih na njih. U Bejrutu se ne baš ispotiha pominje kako je država, i inače na staklenim nogama, na ivici bankrota i da je de facto u minusu od oko stotinu milijardi dolara. Hitno, za razne dospjele otplate, od tamošnjeg emira zamoljena je milijarda u gotovini. Odande je ponuđeno tri – ali u projektima. Ovo drugo je bolje, ali je ovo prvo važnije, objašnjava mi prijatelj Libanac koji je upoznat s cijelom pričom. Epilog je, sprema se specijalni avion za prenos »keša«. Brzo, hladno i ispotiha.

Kakve se kombinacije iz ovoga izvode, možda će se saznati, a možda brzo i neće. Sigurno je jedno: Ako neko misli da i ovakvi potezi ni na kakav način nemaju veze s onim što se naziva ukupnom regionalnom situacijom, pa čak i ova najnovija s Erdoganom na sirijskoj granici, navodnim odlaskom Amerikanaca odatle, sankcijama, Iranom i Hezbollahom, Izraelom i Rusima, upravo kobajagi »čudnim« vetom Washingtona i Moskve u UN-u na osudu Turske – onda se grdno vara. Ništa tamo nikada nije bilo slučajno i tek onako. Naš je problem ovdje što smo konačno postigli ono što su nove »demokratske elite« željele – da postanemo toliko mali unutar svjetskih globalnih zbivanja da čak i ne znamo o čemu se u svemu tome radi. Znamo samo čiji smo, a čiji nismo.

Foto: Z. DIZDAREVIĆ

Roditeljski sastanak u Rijadu

U jednom po mnogo čemu posebnom dijelu Bejruta, onom južnom što se proteže na izlasku iz grada prema aerodromu, stanovništvo je svrstano u dvije političke grupacije čudnog ali dogovorenog uzajamnog odnosa: Šiiti Hezbollaha (Božje partije) sa Sayyed Hassan Nasrallahom na čelu, jedini su u složenom vjersko-političkom kolopletu izvan onoga što je bila ranije »država« koji su se izborili za vojnu i organizacionu samostalnost mada i unutar parlamentarnog sistema Libana.

Njihov, »prilog« sistemu je i Nabih Berri, lider druge šiitske partije Amal (Nada), koji je spiker libanskog Parlamenta još od 1992. godine. Zanimljivo je da je Hezbollah danas presudno značajni koalicioni partner u parlamentu s kršćanskom partijom Michela Aouna, nekada krvavog ratnog protivnika u građanskom ratu, a danas predsjednika Libana. Ova bi mu pozicija bila predaleko bez Hezbollaha kao partnera u borbi protiv političkih protivnika sunita i premijera Haririja, istovremeno i vjernog igrača interesa Saudijske Arabije i svih onih koji pripadaju tom bloku na Bliskom istoku.

Da bi sve bilo još kompliciranije ali ujedno i jasnije kada je riječ o »državotvornoj« poziciji današnjeg Hezbollaha u Libanu, valja se prisjetiti nedavne golgote premijera Haririja koji je bio pozvan na »roditeljski sastanak« u Rijad, kod tamošnjeg mlađahnog prestolonasljednika princa Mohammeda bin Salmana, jer nešto baš nije štimalo sa zadaćama koje je Rijad udijelio Haririju. Sjećamo se, tamo je bio još na aerodromu zarobljen i priveden na ispitivanje s kim treba, a u Bejrutu je upravo Hezbollah tada pomogao u podizanju na noge građana da u impresivnim demonstracijama, bez obzira na političku pripadnost, osnaže pritisak i na međunarodnu javnost i bin Salmana da Haririja pusti kući, umjesto što je namjeravao da ga na mjestu libanskog premijera zamijeni njegovim poslušnijim bratom koji živi u Rijadu.

Foto: Z. DIZDAREVIĆ

Ovu i ovakvu poziciju spram Libana i stanja u regionu, objašnjavao mi je minule srijede visoko pozicionirani predstavnik Hezbollaha i njihov prvi čovjek zadužen za vanjsku politiku i međunarodne odnose, u sjedištu organizacije u južnom Bejrutu. Nikada se prije nismo sreli, ali su mu njegovi suradnici očigledno pripremili sve neophodne podatke o tome kakva mi je »bliskoistočna biografija« i ono što sam i gdje napisao o aktualnim zbivanjima tamo. Logično je da su u fokusu razgovora bila zbivanja u Siriji i povodom te zemlje, uključujući posebno i ona doslovce iz sata u sat nova na tursko-sirijskoj granici.

Ukratko, nije bila u tim momentima dovedena u pitanje ozbiljnost Erdoganovih namjera da učini ono što je najavljivao, ali i velika zabrinutost povodom »izvjesnosti da će cijela ta namjera i realizacija operacije, uz šutnju najvećih igrača okolo, dovesti do novih, nesagledivih posljedica za cijeli region. A cilj im je ne dopuštanje smirivanja i tako stabilizacije i normalne životne kolotečine ni u Siriji ni okolo…« Puno je detaljnih opservacija tim povodom bilo izneseno u dugom razgovoru. S današnje distance od evo svega nekoliko dana, većina kazanog već je potvrđena. I o ponašanju Amerikanaca i Rusa, Evrope, UN-a, itd.

Gadafijevo proročanstvo

Ono što je, međutim, bilo posebno zanimljivo u cijeloj ovoj priči, jeste nešto čime se i Balkan, i Evropa bave evo već nekoliko godina uz dosta nervoze, nesuglasica pa i nespremnosti da se realno sagleda šta je tu širi kontekst i cilj. Riječ je o storiji o Bliskom istoku i izbjeglicama tamo. Sugovornik je u fokus, normalno, stavio dio te priče koji se odnosi na Libanon, gdje je broj Sirijaca izbjeglica danas postao jednak broju trećine stanovnika ove danas ekonomski i organizacijski krajnje nestabilne države. I vrlo blizak onome broju izbjeglica kojim Erdogan ucjenjuje ovoga časa kompletnu Evropu, pa i šire, ako mu se ne udovolji planovima i ambicijama koje je i kako zamislio. Za razliku od »njegova« tri miliona sirijskih izbjeglica, o »libanonskim« Sirijcima niko bezmalo ništa i ne zna, ne želi da zna pa tako tim povodom ništa i ne radi. Svjesno ili slučajno? Tu, zapravo, i jeste »kvaka«, kaže sugovornik iz južnog Bejruta i usput, iz današnje perspektive, podsjeća na proročanske riječi Gadafija u časovima njegovog krvavog i planskog smaknuća u operaciji povodom koje je Hillary Clinton zapljeskala sretno rukama. Gadafi je tada Zapadu poručio: »Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, a milioni izbjeglica odavde nagrnut će u Evropu…«

Foto: Z. DIZDAREVIĆ

Ni onda, ni danas, nepunu deceniju kasnije, nisam mislio da je ta cijela operacija groteskno nazvana »Arapskim proljećem« bila ono što su htjeli da kažu cijelom svijetu – oslobodilačka za arapske mase i korisna za Evropu.

Odlazeći iz Bejruta ponio sam u sebi, uz niz drugačijih uspomena nego ranije, osjećaj da napuštam jedan grad koji nikada više neće biti toliko jedinstven, toliko nasmijan, toliko hedonistički na način na koji su bivali nekada samo veliki gradovi legende u Evropi. Tačno je da su tamo još uvijek neka mitska mjesta u kvartu Acshrafieh, neki ćoškovi koji odišu umjetnošću, čak i neki ljudi koji se sjećaju drugačijih zajedničkih noći nego ovih današnjih ali – čak ni mitski Bejrut uz sve ono oko njega poput Biblosa, Junie itd., nije i neće više biti isti.

Nostalgija i uspomene

Onaj drugi osjećaj jeste da »politički« Bejrut, prije svega sa svojom čudnom i ranije ne baš poznatom unutrašnjom stabilnošću između kršćana, sunita i šiita, uz sve njihove specifičnosti, interne organizacije i snage – ipak živi u jednom novom balansu. Ma koliko taj balans bio ovisan i o ogromnim pojedinačnim i klanovskim interesima, korupciji, političkim manipulacijama potpuno identičnim i prepoznavanim do groteske u BiH igrarijama političkih kartela, a u ime »naroda i vjere« – oni tamo kao da su pronašli svoj unutrašnji interes u održavanju mira i zajedničkih interesa. Bitno drugačije nego u histeriji vječitog provociranja sukoba i podupiranju teorija o uzajamnoj ugroženosti kao, recimo u BiH.

Iz tog ugla gledano, onoga čega više nema seli se u sjećanja, nostalgiju i uspomene, a brutalnost, hladnoća i profit knjiže se na novu svjetsku i regionalnu realnost koju valja živjeti i preživjeti. Otud i buldožeri i rušenja. I traženja po Bejrutu novih prostora za profitabilnu hladnoću i drugačije životne vizije. Pa i uz specijalne avione za milijarde u kešu izvana, dok to može da posluži za privremena premoštavanja debalansa između interesa, želja i mogućnosti. Inače, eto ponovo onakvih poziva iz Rijada, sutra možda i s drugih strana. Uključujući i nove izbjeglice čije će se sudbine svoditi samo na nečiji »novi biznis«. Pa i na vojske poput onih »istočno od Eufrata.«