Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. listopada 2019.
Obećanja bez potpore

Nova europska strategija za Balkan prepuna je kontradikcija

Europa je preko noći zaboravila fraze kako je budućnost Balkana u EU i nigdje drugdje / Foto REUTERS
Europa je preko noći zaboravila fraze kako je budućnost Balkana u EU i nigdje drugdje / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 15. veljača 2018. u 7:07 2018-02-15T07:07:57+01:00

Unija suočena s ruskim i turskim aktivnostima u vlastitom dvorištu mora žurno djelovati na Balkanu, iako politika proširenja nema potporu većine članica EU-a. I to je jedan od najvećih hendikepa nove europske strategije za Balkan

Načelno govoreći, nova europska strategija za zapadni Balkan, koja balkanskim zemljama po prvi put pruža jasnu perspektivu članstva u Europskoj uniji, podjednako je važna i za Balkan i za EU. Još od Solunske agende kojom je Unija prvi put 2003. godine postavila formalan okvir za nastavak europskog proširenja na balkanske zemlje, situacija na Balkanu nije bila ovako loša. Iako su vrata EU za balkanske zemlje bila otvorena, tu je priliku uspjela iskoristiti samo Hrvatska.

Ostatak zapadnobalkanskih zemalja ostao je izvan integracije, sve dok Jean-Claude Juncker na početku svog mandata 2014. godine nije obznanio kako u ovom mandatu neće biti širenja Unije. Iako je Junckerova izjava bila ponajprije odraz europskog zamora od proširenja, kao i europske preokupiranosti krizama s kojima se u tom trenutku suočavala Unija, ta je izjava prouzročila golemu štetu balkanskim zemljama i njihovoj europskoj perspektivi, ali i Uniji u cjelini.

Europa je preko noći zaboravila fraze kako je budućnost Balkana u EU i nigdje drugdje. Nekoć se govorilo da Europa neće biti cjelovita dok u njoj ne budu i sve zemlje balkanske regije, koja ne smije ostati europska »crna rupa«. Proces proširenja, iako je u to vrijeme smatran jednom od najboljih i najuspješnijih europskih politika, bio je suspendiran na neodređen rok.

Sve od tog trenutka utjecaj EU na Balkanu naglo slabi, a to je područje sve više postajalo jedna od bojišnica u hladnoratovskom zaoštravanju odnosa između Zapada i Rusije, koja se pokušava nametnuti kao ključan akter na ovom području. Rusija je postajala sve aktivnija u svim balkanskim zemljama, a osobito u nestabilnim i krhkim postjugoslavenskim demokracijama, koje nisu članice Europske unije. Ruska ekspanzija, međutim, nije zaobišla ni članice EU, pogotovo Sloveniju, koja tradicionalno održava prijateljske odnose s Moskvom, ali i Hrvatsku, u kojoj je Rusija putem kapitala ruskih državnih banaka stekla utjecaj kakav na ovom području nije imala još od konca četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ovdje ne smijemo zanemariti ni utjecaj Turske, koja je proteklih godina također povećala prisutnost na Balkanu, zahvaljujući »otomanskoj« politici turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana.

Prioritetan status Srbije

Nova europska strategija za Balkan važna je i za Uniju. Ta strategija sugerira da je Unija prevladala krizu i da se više ne bavi isključivo sama sobom, što je bio jedan od glavnih indikatora višestruke krize s kojom se ujedinjena Europa suočavala proteklih godina. Podsjetimo, sve je počelo s institucionalnom krizom izazvanom francuskim i nizozemskim referendumskim odbijanjem nacrta novog europskog ustava sredinom prošlog desetljeća, a potom je uslijedila velika financijska kriza, koja se pretvorila u krizu eura. Onda se na gospodarsku i financijsku nadovezala sigurnosna kriza i izbjeglička kriza, koja je poljuljala same temelje ujedinjene Europe.

BiH i Kosovo su u najškakljivijem položaju

Dok Kosovo, kao i Makedonija, ima snažnu potporu SAD-a, BiH se zasad na svom europskom putu u EU može osloniti uglavnom na simboličnu podršku EU. Dok je BiH pretprošle godine uložila molbu za članstvo, Sarajevo još nije odgovorilo na upitnik EU, tako da formalno još nije kandidat, a Kosovo zasad s EU ima samo potpisan sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Najveći problem te zemlje je što Kosovo još nisu priznale sve članice EU, a to očito i glavni razlog zbog kojeg je obećana europska perspektiva za najmlađu europsku zemlju ujedno i najudaljenija.

Nova europska strategija za Balkan upućuje i na zaključak da se Unija konsolidirala nakon velikog proširenja sredinom prošlog desetljeća, ali i nakon po općoj ocjeni preuranjenog pridruživanja Rumunjske i Bugarske, koje 2007., kada su primljene, očito nisu bile spremne za punopravno članstvo. Čini se da je i Hrvatska, koja je kao kandidatkinja morala ispuniti vrlo stroge kriterije, ali je kao članica na mnoge od njih kao članica zaboravila, kod mnogih u EU pobudila dodatne sumnje u politiku proširenja. Nova strategija signalizira da su te sumnje ipak prevladane i da je Unija spremna na nove članice.

Na načelnoj razini, dakle, riječ je o važnoj i dalekosežnoj odluci, koja bi trebala donijeti preokret na turbulentnom Balkanu, vraćajući ga na put koji vodi u Uniju. Ova regija traži aktivniju ulogu EU, a obećanje članstva, u skladu s nekoć hvaljenom transformativnom moći Unije, trebalo bi ohrabriti reforme i potaknuti nužne promjene, koje su proteklih godina izostale, o čemu svjedoči urušavanje demokratskih standarda i političke krize u nizu balkanskih država.

No na sadržajnoj razini nova je strategija problematična zbog mnogo razloga, što potvrđuju i prve negativne reakcije što već stižu iz regije, budeći prve sumnje u njezin uspjeh. Jer kako objasniti činjenicu da nova strategija spominje jedino 2025. godinu kao rok do kojeg bi Srbija i Crna Gora mogle biti spremne za članstvo u EU, dok se za ostale zemlje nikakav rok ne spominje? Naravno da nije riječ o nikakvom roku u kojem će te dvije države sigurno postati članice, nego se, kako je to objasnio i Juncker u svom obraćanju Europskom parlamentu, radi o »indikativnom« roku, čije će ispunjenje ovisiti o nizu faktora, koje je pak u ovom trenutku nemoguće predvidjeti.

Pa ipak, riječ je o svojevrsnoj nagradi za Srbiju i Crnu Goru. Te su dvije zemlje nesumnjivo dosad najviše napredovale na putu u EU, iako je povijesna nepravda što će, primjerice, Srbija ući u EU prije BiH. No europska strategija ovakvim pristupom kandidatkinje i buduće kandidatkinje automatski svrstava u prvorazrednu i drugorazrednu skupinu, što je zapravo logična posljedica dosadašnje politike EU prema Srbiji, a djelomično i prema Crnoj Gori. EU, naime, već dugo favorizira Srbiju, dajući joj prioritetan status tijekom cijelog pristupnog procesa, što možemo objasniti strateškim razlozima i činjenicom da se Srbiju želi što prije otrgnuti iz ruskog zagrljaja, iako je to apsurdno ako imamo na umu krajnje destruktivnu ulogu Srbije u regiji. O tome svjedoče burni recentni događaji u Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu, koje možemo okarakterizirati kao pučističko miješanje Srbije u unutrašnje poslove tih zemalja.

Uvjeti najstroži dosad

Nejasno je i kako su se Srbija i Crna Gora u europskoj strategiji našle u istoj skupini – iako je riječ o povlaštenoj skupini koja je dobila »indikativan« datum – s obzirom na to da je Crna Gora dosad otvorila 30 od 35 pregovaračkih poglavlja, a zatvorila tri poglavlja, dok Srbija ima samo 12 otvorenih poglavlja, zatvorena dva poglavlja, a još čeka na otvaranje čak 23 poglavlja. Crna Gora je počela pregovore 2012., a Srbija dvije godine kasnije. Crna Gora je, dakle, kada je o pregovorima riječ, daleko ispred Srbije, osobito ako imamo na umu da Srbija najveći problem svojih pregovora – sveobuhvatnu normalizaciju odnosa s Kosovom – tek treba riješiti.

U strategiji je problematičan status i ostalih balkanskih kandidatkinja, ali i potencijalnih kandidatkinja, s obzirom na to da BiH i Kosovo još čekaju taj status. Makedonija je u krajnje delikatnoj poziciji, s obzirom na to da je ta balkanska zemlja kandidatkinja postala još sredinom prošlog desetljeća, kada i Hrvatska, no zbog grčke blokade (i poznatog spora oko makedonskog imena), još nije započela pregovore (kao što nije ušla ni u NATO, premda je članica trebala postati još koncem prošlog desetljeća, opet s Hrvatskom). Iako Europska komisija stalno izdaje preporuku za početak pregovora, da bi pregovori doista počeli o tome se moraju suglasiti članice, što se u slučaju Makedonije još nije dogodilo.

Valja imati na umu da su uvjeti što će ih balkanske kandidatkinje morati ispuniti najstroži dosad. Može se reći da će one platiti cijenu europskih pogrešaka s Bugarskom i Rumunjskom, pa i Hrvatskom. Buduće će članice morati dokazati ne samo da su u stanju implementirati europsko zakonodavstvo, nego i da poštuju i žive europske vrijednosti. Reforme na području pravne države i borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije moraju biti sveobuhvatne, održive i nepovratne, premda te kriterije danas ne ispunjavaju ni pojedine članice EU, što, dakako, predstavlja ozbiljan izazov za proces proširenja.

Posebna je priča u novoj strategiji obveza prema kojoj će kandidatkinje prije ulaska u EU morati riješiti svoje bilateralne sporove, koje Juncker ne želi »uvoziti u EU«. Junckerova poruka Srbiji, Crnoj Gori, BiH i ostalima da prije ulaska moraju riješiti svoje granične probleme – premda je Unija sama nemoćna u sličnim sporovima između svojih članica, ali i između članica i nečlanica, o čemu svjedoči dugogodišnji grčko-makedonski spor – odraz je europske nemoći i prebacivanja odgovornosti, što Hrvatsku kao članicu EU neprijeporno dovodi u povlaštenu poziciju, a susjedne države koje su u sporu s Hrvatskom u podređen položaj, što će neumitno voditi u nove sukobe i sporove.

I to, dakako, otvara pitanje europske iskrenosti kada je riječ o nastavku politike proširenja, s obzirom na deficit balkanskih država za dogovor i kompromis. Unija, naime, suočena s ruskim i turskim aktivnostima u vlastitom dvorištu, na jednoj strani mora žurno djelovati na Balkanu, u skladu sa strateškim interesima EU, dok istodobno politika proširenja nema potporu većine članica EU. I to je jedan od najvećih hendikepa nove europske strategije za Balkan, koja bi lako mogla ostati samo popis neispunjenih želja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.