Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 2
Sutra: 17° 24° 1
20. travnja 2018.
Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu

Intervju Nerzuk Ćurak o učincima 'Daytona': Možda smo na korak od stavljanja traka na rukave

Nerzuk Ćurak
Nerzuk Ćurak
Autor:
Objavljeno: 13. prosinac 2015. u 15:24 2015-12-13T15:24:00+01:00

U BiH implicitno svi ljudi, bez obzira na svoje svjetonazore i interpretaciju svijeta, moraju glasati za naciju za koju se pretpostavlja da joj pripadaju. Bilo bi zaista poželjno da se unutar regije promijeni i intelektualna i politička debata, da Zagreb i Beograd  konačno napuste negacionističku politiku

Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak već godinama slovi kao jedan od najboljih poznavatelja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. U svojim političkim analizama i javnim istupima on ustrajno upozorava na ograničenja koja su susjednoj zemlji nametnuta daytonskim mirovnim sporazumom. Bosni i Hercegovini, reći će jednom prilikom, u Daytonu je navučena luđačka košulja. Povodom dvadesete godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma, s Nerzukom Ćurkom razgovarali smo o aktualnom trenutku Bosne i Hercegovine, s naglaskom na učinke mirovnog sporazuma službeno potpisanog 14. prosinca 1995. godine u Elizejskoj palači u Parizu.

Za početak, primijetili smo da su je u vrijeme potpisivanja sporazuma srpska politika u BiH Dayton smatrala svojim najvećim porazom, da bi u minulih deset godina upravo Republika Srpska insistirala na njegovoj nepromjenjivosti, čak i u trenucima kad je bilo jasno da sporazum onemogućuje normalno funkcioniranje zemlje.

– To ste dobro primijetili i to je vrlo indikativno, da je politika koja je nakon parafiranja Daytonskog mirovnog ugovora bila ogorčeno protiv tog ugovora i njegovih aneksa danas, 20 godina kasnije, navodno je najzainteresiranija da on opstane kao konačni oblik egzistencije Bosne i Hercegovine i da BiH na taj način bude kažnjena kao jedina zemlja svijeta kojoj nije dozvoljeno da se iznutra mijenja. Na pojavnoj ravni, dakle, čini se da je točan taj sud o srpskoj politici kao najvećem branitelju Daytonskog sporazuma. Međutim, kad zagrebemo ispod površine to možda i nije tako. Pogledamo li aktualne procese u BiH, vezane za najnoviju odluku Ustavnog suda o danu entiteta Republika Srpska - a odlukom suda Srpskoj je naloženo da prilagodi praznik entiteta i drugim narodima, odnosno da to ne može biti 9. siječanj kao krsna slava - mi se suočavamo s radikalnim zahtjevima srpske politike da se promijeni struktura Ustavnog suda, da umjesto tri strana suca u sastav suda uđu još tri domaća suca. Time je otvorena promjena Daytonskog sporazuma, odnosno ustava Bosne i Hercegovine, koji je zapravo aneks IV mirovnog ugovora. Ako vi zahtijevate promjenu konstitucije Ustavnog suda, vi ste započeli promjenu ugovora kojeg 20 godina navodno držite kao neku konstantu koja se ne smije mijenjati. Također, Narodna skupština Republike Srpske izglasala je odluku, odnosno Zakon o održavanju referenduma o radu suda i tužiteljstva BiH.

Već tom političkom odlukom entitet Republika Srpska je de facto napustio »Dayton«. Dvadeset godina nakon potpisivanja mirovnog ugovora za BiH, ona strana koja se posljednju deceniju prikazivala kao najveći branitelj tog ugovora započela je, dakle, napuštanje njegovih ključnih postavki. Ja bih to, da budem malo provokativan, čitao u pozitivnom ključu, u smislu da su stvorene pretpostavke da međunarodne politike i domaća politika započnu zbiljsku transformaciju Bosne i Hercegovine u samoodrživu političku zajednicu, što je i bila intencija Daytonskog sporazuma. Taj sporazum zamišljen je kao inicijalna norma za izgradnju države, a ne kao inicijalna norma za razgradnju države, što je na žalost bio ključni proces prethodnih godina.

Korak po korak

Bosna i Hercegovina je kroz povijest često bila mjesto gdje su se sukobljavali interesi velikih sila. Koliko je danas, uz novu i znatno ozbiljniju ulogu Rusije na svjetskoj vanjsko-političkoj pozornici, moguće očekivati dogovor međunarodnih sila o promjeni Daytonskog sporazuma?

– Od toga nema ništa. Ono što je intencija ključnih aktera involviranih u Bosnu i Hercegovinu je politika »korak po korak«, pri čemu bi se pokušali zadovoljiti uvjeti koji će omogućiti ulazak BiH u Europsku uniju u nekom razumnom razdoblju. Pritom, međunarodni akteri htjeli bi da sve to prođe bez velikog napora međunarodne zajednice, da oni malo to sekundiraju i da se to dogodi kao očekivani proces. To jest jedna vrsta organizirane naivnosti, koja bi u lošem razvoju regionalnih i globalnih geopolitičkih konteksta mogla izazvati neželjene posljedice u BiH. Generalno, mislim da je cilj međunarodne zajednice da se BiH postepeno postavi na zapadne tračnice, ali da je najvažnije da ne dođe do obnove nasilja. Takav redukcionistički pristup je vrlo neodgovoran, jer BiH ne zaslužuje da zaostaje na bilo koji način u odnosu na druge zemlje, u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu. A ona mora zaostajati uz jedan hendikepirajući, degradirajući ugovor, koji sadrži i diskriminatorski ustav, tako koncipiran da svim političkim akterima omogućuje da ga tumače onako kako im odgovara.

Upravo zbog toga što je naš ustav neka vrsta neobavezujuće obaveznosti, u smislu da omogućuje svima da koriste samo ono što im odgovara, mi se nalazimo u jednoj vrsti kvadrature kruga, u zarobljenoj geometriji koja nam onemogućuje da idemo dalje. Vrlo je indikativno: prije nekoliko dana imali smo skup u organizaciji Amerikanaca upravo o reformama i euro-atlantskom putu BiH i da se primijetiti da je Amerika frustrirana činjenicom da je »Dayton«, iza kojega su SAD stale s ciljem da on bude sila integracije zemlje, postao zapravo sila dezintegracije. Ono što međunarodna zajednica, a naročito Europska unija ne primjećuje – jer je njoj više stalo da se postigne neki kompromis i konsenzus u zemlji pa makar taj konsenzus svjedočio o potpunoj nesposobnosti etnonacionalnih elita da konstituiraju političku zajednicu -  ona više inzistira na kompromisu pa makar taj kompromis bio potpuno negativan, nego na izgradnji zemlje.
Recimo, trenutno se za BiH, kao jedan od dva ključna kriterija na putu za Europsku uniju, postavlja reformska agenda. Traži se da se započnu zbiljski procesi tržišne liberalizacije, privatizacije i gubitka monopola političkih stranaka na mjesta u javnim firmama. Drugi je kriterij famozni element koordinacije, izmišljeno zlatno tele, koja će navodno omogućiti da BiH započne zbiljski proces približavanja Europskoj uniji.

Taj mehanizam koordinacije takav je da entiteti i kantoni zahtijevaju da budu predstavljeni u punom kapacitetu pri donošenju odluka koje su pitanje vanjske politike, što odnos s Europskom unijom jeste. A vanjska politika je, kao što znamo, državno pitanje par excellence. Mi sad imamo situaciju da entiteti, koji su već predstavljeni na državnoj razini  - a ova je država država najviše entiteta i njihova moć je na razini državne vlasti potpuna – sada žele biti još jednom zastupljeni u mehanizmu koordinacije na državnoj razini. Ponavljam, daytonska država je apsolutno država entiteta i nižih razina vlasti. Zamislite sad da predsjednik Obama zove gradonačelnika Memphisa i pita ga slaže li se s promjenom vanjske politike SAD-a prema Iranu. Želim doći do ključne poante: to što je omogućeno Miloradu Dodiku, predsjedniku entiteta Srpska, da već cijelo desetljeće tumači »Dayton« u dezintegracijskom ključu najgora je moguća stvar. To je dovelo do toga da i drugi akteri, kao što je HDZ, čitaju mirovni ugovor u dezintegracijskom ključu i da na tragu te Dodikove interpretacije nastave daljnju, vrlo opasnu priču o unutarnjoj prekompoziciji zemlje, koja se tiče samo jednog entiteta. Iako, i to ću ponoviti, odlukama Republike Srpske, koje sam na početku spomenuo, stvoreni su uvjeti da se krene u transformaciju cijele zemlje.

Grobari vlastitih nacija

Nedavno je Mate Granić, koji je u vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma bio ministar vanjskih poslova Hrvatske, povodom dvadeset godina Daytona napisao tekst u kojem tvrdi da je u Federaciji BiH glavni problem majorizacija Hrvata na svim razinama vlasti. Napisao je da je sporazum donesen na štetu hrvatskog naroda. Smatrate li i to dijelom priče o tumačenju Daytona kroz dezintegracijski ključ?

– Ja sam inače nesretan što je veliki broj liječnika u politici, jer profesija oblikuje ljude, a onda oni svoj scenarij, koji je zasnovan na nekim determinističkim postulatima, prenose u svijet politike i tako prave probleme. Drugi dio mog odgovora je da i ovo vaše pitanje implicira da smo svi uvučeni u interpretaciju Daytona koju je usvojila srpska nacionalistička politika. Svi smo ušli u zamku debate dezintegracijskog tumačenja Daytona. Iako je predsjedavajući Predsjedništva BiH predsjednik HDZ-a BiH, govori se o majorizaciji. Kako se iz te činjenice može izvesti princip majorizacije? Problem Bosne i Hercegovine nije majorizacija, nego politička kultura, jedna parohijalna, anakrona, nacionalistička, plemenska, etnoklerikalna politička kultura, u kojoj – kako sebi vole tepati - »predstavnici nacija« žele ostvariti »povijesne težnje svoga naroda« pa da po tome ostanu zapisani u povijesti kao velike nacionalne vrijednosti, a ne znaju da su grobari vlastitih nacija.

Što se Granića tiče, on je nedavno i na HTV-u govorio da je strašno opasno da BiH ima jednog predsjednika, a pritom je zaboravio da je 2006. godine gotovo bio postignut konsenzus o tome da BiH ima predsjednika. Na žalost, tad su to srušili u najvećoj mjeri Haris Silajdžić i Božo Ljubić. Da je tada bio dogovoren taj takozvani »aprilski paket« mi bismo danas imali bolju političku zajednicu. Simbolički kapacitet činjenice da BiH ima jednog predsjednika porodio bi integrativnu dimenziju u BiH. To je izostalo i od tada teče priča da se svako nacionalno pitanje mora riješiti na način na koji je to sad zamislio HDZ.

U konačnici, radi se o tome da u BiH implicitno svi ljudi, bez obzira na svoje svjetonazore i interpretaciju svijeta, moraju glasati za naciju za koju se pretpostavlja da joj pripadaju. Možda smo korak od nekih traka na rukama. Bilo bi zaista poželjno da se unutar regije promijeni i intelektualna i politička debata. Zagreb i Beograd nisu nikakvi svjedoci mirovnog sporazuma, oni su mirovnim ugovorom obavezani da zbog negativne politike u ratu protiv BiH sada u mirnodopskoj izgradnji konačno napuste tu negacionističku politiku, da se operu zbog svoje ratne politike i daju snažan doprinos izgradnji Bosne i Hercegovine kao države koja može funkcionirati.  

Je li moguće da Hrvatska, a govorimo samo o Hrvatskoj jer je to naša država, uzme takvu ulogu, s obzirom na to da ona svoju ratnu politiku prema BiH uopće ne priznaje? Naime, Sabor je donio deklaraciju prema kojoj Hrvatska vojska nikad nije nastupala u Bosni i Hercegovini, iako postoje stotine pa i tisuće ljudi koji pouzdano mogu svjedočiti suprotno.

– Kao što je Bosna i Hercegovina dualna država, u kojoj su ključni suvereniteti na nivou entiteta, tako je i politika Hrvatske prema ratu u BiH bila dualna. To je bila politika u kojoj ste imali elemente iskrenog savezništva između napadnutih strana, Hrvatske u BiH, a istovremeno i drugu politiku, koja je zaista radila na zbiljskom uništenju BiH kao političkog entiteta. O tome ima toliko dokaza da je svaka negacija besmislena. Mislim da bi i za Hrvatsku bilo najbolje da se malo probudi kad je u pitanju BiH. Još od Račana je započeo taj proces smanjenja interesa za BiH, na sličan način kao što je Stanko Lasić rekao da ga srpska književnost zanima koliko i bugarska.

Na sličan način se i Hrvatska prema BiH odnosila kao prema nekoj dalekoj, orijentalnoj zemlji, a ne kao prema svom najvažnijem vanjsko-političkom pitanju. Sarajevo je, s druge strane, također pravilo greške, jer se vrlo često pored otvorenih vrata prema Zagrebu išlo kroz zatvoren prozor. Sjećate li se antihrvatske epizode bivšeg predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije, koji je zatvorio vrata intenzivnijim relacijama sa Zagrebom? Mislim da je ključno to da bi se trebala probuditi jedna vrsta razumijevanja BiH i njezinog značaja za Hrvatsku, razumijevanja koje neće biti samo pod utjecajem određenih nacionalističkih struktura u BiH ili aktualne debate o terorizmu. Hrvatska bi o BiH trebala razmišljati kao o ozbiljnom geostrateškom, geopolitičkom, geoekonomskom i geokulturnom interesu.

U temelje Daytonskog sporazuma ugrađena je i diskriminacija, što je pokazala presuda Sejdić – Finci. Zar je moguće da pri takvoj očitosti nitko ne želi pristupiti izmjenama sporazuma?

–  Debata o Sejdić Finciju se svela na debatu o konstitutivnim narodima. Nigdje ni Sejdića ni Fincija. Tu odmah vidite deficit demokratske kulture kod ključnih donositelja odluka.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S Lidlom do odmora iz snova
Moj apartman s 5 zvjezdica

S Lidlom do odmora iz snova