Foto E. Prodan
Trst svoj razvoj i uopće svoju budućnost vidi kroz jačanje znanosti i privlačenje stranih studenata. Nas iz Hrvatske, posebno iz Rijeke i Istre koje su uistinu blizu, ima velik broj, no jednako je tako i sa Slovencima, Srbima kao i sa studentima iz udaljenijih država. Trst vrvi studentskom populacijom što mu daje posebni ugođaj, specifični šarm, kaže Riječanin Filip Popovic, student političkih znanosti na Universita' degli Studi di Trieste
Rifle, Carrera, Nutella. Corso Italia, Godina, Universaltehnica. Rovis, Bata, Ricordi. Lavoratore, Stefanel, Ponte Rosso. Upim, Caffe degli Specchi, Manuel. I tako gotovo u nedogled jer mogli bismo istaknuti i Mercato Coperto, Giuliu i Piazzu Unita, baš kao i Standu, Giovani, Coin. I ne, ne igramo se navijačke nabrajalice kao Dino Dvornik i Boris Novković u čijem su središtu umjesto likova iz novije hrvatske povijesti tršćanski pojmovi. Niti se referiramo na Predsjednicu i nedostatni izbor jogurta navodeći mjesta gdje je i njihovog izbora bilo u izobilju. Ne, samo, dok se spuštamo od Bazovice prema središtu Trsta, prebiremo po svom sjećanju tamo negdje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vremenu kad je odlazak u Trst najmanje jednom mjesečno bio – pravilo. I obaveza, ma i potreba. Prebiremo po sjećanju i onda kad se vozeći se od Bazovice prema Kozini mnogi sjećaju obližnjeg šumarka čije je tlo bilo prekriveno bezbrojnim vrećicama. Jer, prije granice i strogih pregleda jugoslavenskih carinika, kupljenu se robu moralo grupirati, skrivati, svakako manevrirati da bi ju se u cjelosti donijelo kući. I sasvim je sigurno kako su slojevito odijevanje upravo u ta dva desetljeća izmislili stanovnici šest republika i dvije pokrajine koje su se od najistočnijih granica Republike Italije rasprostirale prema Balkanu. Slojevitu do te mjere da je bilo mađioničara koji su na sebe znali navući i šest, sedam pari traperica. Na svake, broj veće. Pa tako i s majicama, da bi nakon svega, neprirodno mala i jednako toliko zajapurena glava virila iz golemih nogu i golemog torza.
Najbliže Rijeci
Veliki problemi
A mi se vraćamo nabrajalici s početka teksta što se raspala nakon sudara s Berlinskim zidom. Trst se početkom zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća našao u velikim problemima. Mnoga su radna mjesta nestala što je rezultiralo i iseljavanjem mlađe populacije. Broj stanovnika se u to vrijeme smanjio za tri posto što baš i nije malo. Grad je rapidno stario, prijetilo mu je ozbiljno urušavanje. No njegova je velika sreća da mu je tada na čelu bio karizmatični Riccardo Illy, političar širokih svjetonazora, čovjek koji čega se god dohvati – postiže uspjeh. Trst se pod njegovim vodstvom snažno okreće – znanosti. Iako u njemu djeca iz Hrvatske pretežito studiraju društvene znanosti, silno postaje važan i u fizici, posebno zahvaljujući izgradnji Sinchotrona nedaleko Bazovice koji ide u red značajnijih istraživačkih centara tog tipa u Italiji.
– Ma je, jako je u Trstu ugodno živjeti, pojašnjavao nam je Filip dok smo šetali od na rivi novosagrađene meke talijanske gastronomije Eatalya prema ulicama koje posebno voli mlađa populacija – Via Torino i Viale XX settembre.
– Sad je ovdje manje ljudi, ali na večer vam se traži mjesto više. Jako je puno mladih, a i turisti su u zadnje vrijeme otkrili Trst tako da sve zajedno ima jedno dobro multikulturno ozračje. Generalno, Trst svoj razvoj i uopće svoju budućnost vidi kroz jačanje znanosti i privlačenje stranih studenata. Ni meni ponekad nije jasno gdje im je u svemu tome računica, no kad znam da je primjerice moj studij političkih znanosti najbolji u Italiji, jasno mi je da na njega studirati dolaze domaći i strani studenti. Znate, nije mala stvar znati da čak 70 posto studenata s mog fakulteta u prvoj godini nakon diplome dobiva posao, ističe Filip kojem je cilj nakon studija završiti u – diplomaciji. I ne, nije to mladenačka želja već definitivna odluka da se nakon treće godine krene upravo u tom smjeru.
Nove perspektive
Općenito, šetnja Trstom otvara sasvim nove perspektive. Koliko se god to činilo nemogućom misijom, Trst se svega četvrt stoljeća, pa i manje uspio u cjelosti transformirati. Nakon pada 1991. godine, kasnije je bilježio rast broja stanovnika, baš kao i svih turističkih parametara. Jača silno i lučki promet, a na ulazu u luku šlepere je nemoguće izbrojiti. Velik ih je broj iz Turske, no ne zaostaju ni sve one brojne »austrougarske« registracije.
Odlične stipendije
A upravo ulazak na teritorij standarda otvorio nam je najnevjerojatnije poglavlje u razgovoru s mladim Riječaninom, mladićem s kojim smo prolazili i tranzicijsku priču nekadašnje trgovačke meke jugoslavenskih kupaca.
Koncentrirana povijest
A ovaj iz ovih godina u mnogo čemu, posebno gradovima poput Rijeke i Pule koje se desetljećima muče u labirintima propalih tranzicija, nam može poslužiti kao uzor. Naprosto, grad koji je radio, a ne samo se jadao.
Rastajemo se s Filipom Popovicem, u doglednoj budućnosti sasvim sigurno uglednim diplomatom, nedaleko njegovog stana. Blizu nas Ponte Rosso. Prazan, bez ikakvih znakova da se nekad na njemu okretalo valjda većinu bofl robe koja se pojavljivala u ovom dijelu Europe. Ne, nema tuge ni žalovanja za prošlošću. Trst se uspješno transformirao i živi svoj ugodni, ma baš nekako austrougarski način života.
A svi vi koji ste jurili Upimom i Coinom, i trpali u vrećice kile i kile Rovisove kave, navratite nekad. Kao najobičniji turisti. Prođite svim onim njegovim, brojnim pješačkim zonama. Ne, nećete imati što posebno gledati u izlozima jer to sada imate i doma, ali će vas sasvim sigurno oduševiti prisnost malih lokala bogate ponude i sasvim umjerenih – cijena. Nećete upasti ni u prometnu gužvu, a i parking ćete pronaći baš tamo gdje želite, pa čak i na nekoliko koraka od Piazze Unita.