Pitanje opremanja vojski, a pogotovo zrakoplovnih sustava, posljednjih tjedana podignulo je veliku prašinu na relacijama službenog Beograda i Zagreba. Izjave koje su se na trenutak mogle shvatiti i zveckanjem oružjem ponajprije su lansirane od strane službene administracije Srbije, iako ni iz Hrvatske nisu nedostajali glasni tonovi. Doduše, najviši hrvatski politički krugovi izbjegavali su, za razliku od srpskog premijera Borisa Vučića, nabavke nove vojne tehnike dovoditi u kontekst zbivanja iz prve polovice devedesetih godina. Vučić je tako ponavljao kako nikad se više neće dozvoljavati egzodusi srpskog stanovništva, a uredno je MiG-ove 29 volio uspoređivati s »hrvatskim kantama«, MiG-ovima 21.

Većina analitičara u obe države ovakvu retoriku pojasnit će tradicionalnom stvari na ovim prostorima – izborima. Srbiji se bliže predsjednički izbori, a takva vremena uvijek potiču Srpsku naprednu stranku da dodatno zvecka oružjem. Tim prije što za ove izbore nakana Vojislava Šešelja da sudjeluje na njima komplicira situaciju SNS-u. Slična praksa se bilježi i u Hrvatskoj, gdje se pred izbore uvijek HDZ uspije pokačiti sa srpskim strukturama. Zbog te sad već prepoznatljive navade, analitičari drže kako stvarne opasnosti od kakvog rata – nema.

No, nabavke aviona svakako su veliki koraci u obrambenim strukturama obje države, jer se radi o skupim zahvatima, pri čemu će vojni analitičari, koje možete i pročitati u daljnjem tekstu, drže kako se radi u konačnici o pametnim ulaganjima. Koji bi, uz pametnu politiku, trebali donijeti pluseve kako vojnim sustavima, tako i cjelokupnom društvu.

Igor Tabak: Uz financije Srbije i Hrvatske, teško je govoriti o utrci u naoružanju

Igor Tabak je vojni analitičar specijaliziranog portala Obris.org, jedan od rijetkih stručnjaka koji zbilja može pojasniti trenutačnu situaciju s avionima, Hrvatskom i Srbijom.

Traje li zapravo tiha utrka u naoružanju Hrvatske i Srbije? Koliko se tu radi o političkoj predstavi, a koliko o stvarnosti?

– »Utrka u naoružanju« o kojoj mediji učestalo pričaju posljednjih mjeseci uvelike je rezultat zabluda o činjenicama u obrambenim sektorima Hrvatske i pojedinih susjednih država. U trenutku kada Hrvatska jedva uspijeva nanovo dostići obrambeni proračun iz 2015. godine – koji uopće nije bio bogat ili raskošan za Hrvatsku vojsku – i kada Srbija jedva održava razinu obrambenog proračuna za 100 milijuna eura manju od RH, teško je tu govoriti o ikakvoj utrci. Nažalost, protekla desetljeća su dovela do velikog sustavnog smanjivanja obrambenih proračuna i zaliha vojne opreme, no dok je to mnogima možda i promaklo, time su rashodi za obranu dovedeni na razine održive iz redovitih državnih prihoda. Ipak, time je došlo i do situacije u kojoj je veliki dio glavnih oružnih sustava OS RH jako zastario, te je teško u stanju osiguravati osnovne razine nacionalne sigurnosti. Modernizacije o kojima tu pričamo su prilično suštinske, materijalno ograničene na minimalne količine potrebnih sredstava, a ciljaju na obnovu resursa koja bi današnje probleme riješila za nekoliko nadolazećih desetljeća. Slična je situacija i u Srbiji, gdje se doduše te stvari zadnje vrijeme zaogrće dizanjem tenzija i bombastičnim frazama pred skore predsjedničke izbore.

Male brojke

Koliku ulogu nabavke aviona imaju u tom odnosu vojnih i političkih snaga u regiji? Znače li nadzvučna zrakoplovstva zbilja nešto više u geostrateškoj slici?

– Vojno gledano, sve spominjane brojke nadzvučnih borbenih zrakoplova su zapravo iznimno male. One bi na političke odnose mogle utjecati bitno više nego na vojne, iako bi takve nabave i za Hrvatsku i za Srbiju prvenstveno značile održavanje postojećih sustava ratnih zrakoplovstava – što su komplicirani i skupi državni sustavi koje bi bilo praktično nemoguće obnavljati ako jednom budu pušteni da propadnu. Gledano geopolitički, riječ je o naprednim sposobnostima koje većina ozbiljnih država ima – Slovenija i Baltičke države su rijetki primjeri zemalja koje su u trenucima svoje uspostave odlučile kako su im te sposobnosti preskupe, i koje su se sa saveznicima i partnerima dogovorile o rješavanju negativnih posljedica takve odluke. Pa ipak, bilo bi teško naći primjer ozbiljne države koja je takve organizacijske i tehnološke dosege imala, pa ih se onda lako odrekla – budući da oni i u našim krajevima zorno razlikuju sređene i uspješne države od onih koje to nisu.

Zašto su Hrvatskoj, odnosno Srbiji, potrebni ti nadzvučni avioni?

– Nekoliko je osnovnih razloga zašto nacija treba nadzvučno zrakoplovstvo. Kao prvo, riječ je o tehnološkom dosegu kojeg usvoji pojedino društvo. U zemlji kao Hrvatska, u kojoj su jedini nadzvučni zrakoplovi baš ti u okviru Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, njihovo bi otpisivanje istim potezom ujedno i smanjilo ukupnu tehnološku razinu društva. Svođenjem zrakoplovstva samo na helikoptersku komponentu, postalo bi teško održati i postojeće programe obrazovanja na području aeronautike, čime bi postupno nestao i izvor pilota za vatrogasno zrakoplovstvo pri OS RH, kao i za civilni sektor (u kojem se na kraju skrasi jedan nezanemarivi dio vojnih letača). Jednako tako, ukidanjem tih sposobnosti bi u pitanje došlo i čuvanje zračnoga prostora RH, tzv. air policing, o kojem među ostalim ovise i premije rizika naplative civilnom prometu iznad Hrvatske – a njihovim bi porastom opet došlo od smanjivanja zračnog prometa našim nebom, što automatski znače i manje prihoda iz tog izvora za Hrvatsku. Na kraju, održavanjem ovakvih kapaciteta bi Republika Hrvatska spriječila i širenje ionako zabrinjavajuće regionalne zone izostanka konzistentne senzorske slike te efikasne kontrole zraka iznad Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore i Makedonije.

Podijeljeni pogledi

Kakav je dojam šire javnosti u Hrvatskoj po pitanju nabave nadzvučni aviona i hoće li takav projekt predstavljati politički teret vlasti?

– Na prvi pogled su stavovi hrvatske javnosti tu podijeljeni. Dok se dio javnosti zalaže za uštede i demilitarizaciju društva, brojni su i oni koji u opstanku sposobnosti nadzvučnoga letenja vide ključan element nacionalne sigurnosti i neovisnosti. Brojni su još i oni koji se sjećaju Domovinskoga rata te perioda prije uspostave djelatnog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – kada su brojni napadi iz zraka i proglašenja zračne opasnosti bitno ometali normalan život u Hrvatskoj. No, istini za volju, do sada praktično pa nisu provođena ikakva ozbiljnija istraživanja javnoga mnijenja na ovu temu – tako da je tu zapravo teško ozbiljno govoriti o pravome bilu javnosti na ovu temu. Pa ipak, jasno je da se tu radi o velikoj političkoj temi, čija cijena i moguće posljedice itekako muče niz Vlada RH tijekom protekla gotovo dva desetljeća.

Što bi najavljena potencijalna nabava aviona značila za obrambeni proračun Hrvatske, bi li se trebao znatnije povećavati, ukoliko se želi imati normalno održavanje i oružne sustave?

– Budući da takve zrakoplove ne nabavlja samo Ministarstvo obrane, već su oni od nacionalnoga značenja, i njihovo bi financiranje trebalo biti obavljeno s razine ukupnosti proračuna, ili iz stavki direktno pri Ministarstvu financija. Naime, posljednjih je godina obrambeni proračun bio radikalno smanjivan – od 2008. do kraja 2016. za preko 25 posto – što nije bilo tipično ni za jedan drugi državni resor. Takav obrambeni proračun jedva podnosi i postojeće manje projekte modernizacije, uz koje treba osigurati i redovito funkcioniranje resora – tako da stvarno nije realno tu uključiti i jedan toliko velik te kompliciran posao iznimno dugog trajanja.

Kolika je uopće spremnost zrakoplovstva za prihvat novih aviona, hoće li potencijalna preobuka predstavljati probleme, ima li dovoljno pilota za normalnu upotrebu istih?

– Nije sporno da će tehnološka obnova koja donosi nekoliko generacija naprednije letjelice od postojećih biti veliki izazov. Takva nabava, u čijem će okviru biti rješavana i obuka ljudstva te materijalno održavanje operativnosti novih letjelica bit će proces kakav Republika Hrvatska radi jednom u nekoliko desetljeća. Svako doba sa sobom nosi svoje izazove – pa dok se svi u nas itekako još sjećaju ratnih izazova od prije 20 godina, današnji je izazov modernizacija obrambenoga sustava države i savladavanje suvremene opreme kojom će se Hrvatska braniti u nadolazećim godinama. I ne – to ne predstavlja ništa manji ili skromniji izazov opstojnosti RH od onih iz doba raspada SFRJ te Domovinskoga rata.

Petar Vujinović: Zadržat će se balans snaga

Petar Vujinović osnivač je i urednik zrakoplovnog portala tangosix.rs, najcjenjenijeg u ovom dijelu Europe. Kako taj portal i inače bije glas da ima najsmislenije i najpreciznije tekstove o srpskoj avijaciji, logično je bilo baš njega priupitati o pogledima na trenutni razvoj stvari oko zrakoplovstava u ove dvije države.

Traje li zapravo tiha utrka u naoružanju Hrvatske i Srbije? Koliko se tu radi o političkoj predstavi, a koliko o stvarnosti?

– Za »trku u naoružanju« potrebna su novčana sredstva i stabilni, predvidivi resursi. Srbija je na putu ekonomskog oporavka, ali taj put će trajati godinama, ukoliko se politika bude mijenjala ili bude bila neodlučna, desetljećima. Trka u naoružanju podrazumijeva cilj, odlučnost da se igra na duge staze, a poželjno je i da se u tom procesu paralelno razvijaju sopstveni kapaciteti. Od svega što se trenutno dešava to me kao građanina ove zemlje i posmatrača industrije najviše i raduje – da Srbija razvija svoju industriju naoružanja i vojne opreme i da posljednje dvije priče, Eurocoptere i MiG-ove želi da postavi u širi kontekst industrijske suradnje. Vojne industrije obe zemlje mogu samo profitirati od histerije »trke u naoružanju«, jer jasno nam je da su u pitanju verbalne inercije za unutrašnje upotrebe.

Ekspedicijske snage

Koliku ulogu nabavke aviona imaju u tom odnosu vojnih i političkih snaga u regiji? Znače li nadzvučna zrakoplovstva zbilja nešto više u geostrateškoj slici?

– Ne znače ništa spektakularno, jer će srpski MiG-ovi biti defanzivno oružje, a hrvatski Gripeni, u najboljem slučaju po Hrvatsku, dio ekspedicijskih snaga neke združene »air policing« misije. Obje zemlje će zanoviti svoje najosnovnije potrebe na duži rok (Hrvatska na duži od Srbije) i to je odgovoran odnos politike obje zemlje prema njihovim ratnim vazduhoplovstvima. Održava se osnovni balans snaga, sistem civilne kontrole zračnog prostora je stabilniji, industrije obje zemlje dobijaju posredne koristi. Svi dobijaju.

Kako u Srbiji šira javnost gleda na nabavku MiG-ova, odnosno postoji li javni koncenzus oko toga?

– Građani se u obje zemlje efektivno ništa ne pitaju po ovom pitanju. Države ili imaju višak sredstava za nabavku ovako skupih borbenih sistema ili nemaju. Ta sredstva obično nisu dio vojnog budžeta već nacionalnog. Vlade zemalja ne ulaze u to ukoliko sredstava nema, a ulaze ako ih ima. Srbija je tu neubičajeno mudro postupila u početnoj postavci priče, nadam se da će tako biti i u drugom dijelu u vezi remonta i eventualne modernizacije. Moj savjet politici je uvek da nabavku ovih, skupih, sistema (dakle, nabavlja se i prateća oprema, ne samo avion, stoga »sistem«) javnosti plasiraju na realnim, neagresivnim osnovama i da se suzdrže od ratnih narativa. Ovakve priče se uvijek mogu iskreno predstaviti kao održavanje minimuma sposobnosti i opipljive posredne koristi industrijskom i tehnološkom razvoju zemlje.

Gripeni veći izazov

Što bi najavljena nabava aviona značila za obrambeni proračun Srbije, bi li se trebao znatnije povećavati, ukoliko se želi imati normalno održavanje i oružne sustave?

– Detalje koji su vezani za kasnije faze plana još ne znamo i ne bih ih komentirao. Predviđam da će vojni budžet Srbije stabilno rasti u narednim godinama ali većina stvari vezana za MiG-ove ga neće toliko opterećivati, jer on i dalje nije toliko »razvojni« koliko bi struka željela da bude.

Kolika je uopće spremnost avijacije za prihvat novih aviona, ima li dovoljno pilota za normalnu upotrebu istih?

– Spremnost za prihvat MiG-ova postoji, nije u pitanju novi tip i nova filozofija upotrebe, obuke i održavanja. Postojat će izazovi ali će oni sigurno biti manji nego u slučaju da se recimo nabavljaju Gripeni. Lovačka komponenta srpskog RV-a je u godini za nama napravila pomake u preobuci pilota, a dolazak još dva dvosjeda će to sigurno unaprijediti. Precizan broj pilota spremnih ili potrebnih nije javni podatak.