Ponovo hladnoratovsko zatezanje ima i jednu zapravo korisnu nuspojavu koja bi na duge staze mogla donijeti samo dobre stvari. Radi se o tome da je nakon više od pedeset godina krenula svojevrsna svemirska utrka među državama. Amerikanci najavljuju osvajanje Marsa, Rusi pojačavaju svoju kozmonautsku sekciju, a Kinezi nastoje i sami nešto napraviti. Uz sve to, i Europska svemirska agencija ima svoje planove. Utrka dva takmaca iz onog prvog hladnog rata sad se pretvorila i pravi otvoreni grand prix, a konkurencija uvijek potiče izvrsnost.

Što ima dobro u svemirskoj utrci, može se netko zapitati, što običan čovjek ima od toga da bi za 15 godina možda neki astronaut ili kozmonaut šetao po Marsu? Zapravo dosta toga. Jer svemirska utrka ne donosi samo promjene u svemiru, nego i na Zemlji. Ona prva svemirska utrka tako je dovela do mnogih otkrića i tehnologija koje danas držimo najobičnijom stvari, a pitanje je bi li postojala da nije bilo programa Apollo i Sojuz. Najplastičniji primjer: svi mi volimo mikrovalku kad treba nešto zagrijati iz hladnjaka, obzirom na današnji ritam života koji često ne pruža mogućnosti višesatnih spremanja obroka. A ta mikrovalna pećnica izravni je produkt američkog svemirskog programa. Trebalo se smisliti kako putnicima kroz svemir omogućiti toplu hranu, i neki pametni ljudi dosjetili su se zagrijavanja mikrovalovima.

Da nije bilo te potrebe, pitanje je bi li danas sendvič mogli zagrijati to rastopljenosti sira u manje od dvije minute.

Privatni projekti 

Zbog kompleksnosti samog putovanja na Mars, koji je nepobitno sljedeći svemirski cilj, danas niti ne možemo pretpostaviti što bi sve ova utrka mogla donijeti na običnoj ljudskoj, dnevnoj razini. Tek je za pretpostaviti kako bi se postupci treninga i ljudskog vježbanja mogli promijeniti. Put do Marsa teško da će nekome odnijeti manje od godinu dana vremena, u svemiru mišići atrofiraju, morat će se naći tehnike i tehnologije kojima bi se to zaustavilo, pa je za vjerovati da će to značiti i promjenu na bolje u tom segmentu općenito. Tako, eto već danas možemo pretpostaviti kako će projekt puta na Mars dovesti do ubrzanja fizičke rekovalescencije ljudi koji su zbog bolesti ili ozljeda duže vrijeme mirovali.

Reuters

Reuters

Još je jedan bitan segment koji trenutno doba, to se svemirskih letova tiče, čini još zanimljivijim. Za razliku od vremena nakon Drugog svjetskog rata, ovaj put su se u utrku uključili i privatnici, što tada jednostavno nije bio slučaj. Svakako najpoznatiji je Elon Musk sa svojim projektom Space X, koji je medijski najrazvikaniji. S razlogom, jer je Musk pojeftinio svemirske letove u ogromnoj mjeri, mogućnost povratka rakete nakon leta nešto je što pojeftinjuje proces, ali ga i ubrzava, tako da je potrebno kraće vrijeme za pripremu novog leta. Uostalom, nije bez razloga baš ovaj projekt dobio javni natječaj za isporuku potrepština Međunarodnoj svemirskoj postaji. S druge strane, postoji već nekoliko projekata kojima je cilj iskoristiti svemirske letove u niskoj orbiti za transport ljudi. Zašto je to pak bitno? To je jednostavan odgovor: krajnje bi se skratili interkontinentalni letovi, pa bi se za dva-tri sata moglo prelaziti s kontinenta na kontinent. Kaže se da je svijet danas globalno selo. S ovom tehnologijom bi to gotovo i fizički postao.

Reality show 

Dojam je da u utrci prema Marsu privatni projekti za sada ne mogu djelovati, a i pitanje je hoće li ikada moći, obzirom na novčana i ograničenja ostalih resursa. Njih se za sada može držati tek pomoćnim sredstvom u ovoj trenutno ultimativnoj svemirskoj bitki. No, treba kazati kako bi se još krajem osamdesetih godina onoga koji bi govorio da će kroz trideset godina privatne rakete letjeti u svemir smatralo potpunim luđako. Stoga se nikako ne smije isključiti mogućnost da se svemu ovome na kraju priključi i privatni kapital.

Novo doba donosi još jednu promjenu u svemirskom poslu. Dok je prije to bio segment koji su države što se informacija tiče rigorozno kontrolirali (ipak je hladni rat bio doba špijuna, nije se željelo da drugi išta doznavaju), danas se sve radi gotovo kao nekakav reality show. Mediji i društvene mreže iz korijena su promijenile život, pa tako danas zvijezda može biti i 17-godišnja Alyssa Carson, koja se otvoreno nada da će biti u prvoj misiji na Mars.

Radi se o djevojci koja je još s tri godine zaključila da želi biti astronaut. U tome ju je od starta podržavao njezin otac, pa je tako primjerice postala prva osoba koja je uopće prošla posebne programe za posjetioce u svih 14 centara NASA-e u Sjedinjenim Državama. Nije nešto što samo po sebi govori da bi čovjek bio dobar astronatu, ali svakako dokazuje ambiciju. Uvijek gladni dobrih priča, američki mediji forsiraju djevojku kao zvijezdu i otvoreno spekuliraju da bi 2033. godine, koja se sada drži nekim ciljem za osvojiti Mars, trebala šetati po površini crvenog planeta. No, koliko god ova priča zvučala dobro i poticalal i druge ambiciozne ljude, jasno je da medijska eksponiranost neće igrati neku odluku kod odabira tko će na Mars. Ionako naporne fizičke testove za put pojačat će i nadljudski psihički. Naime, odlazak na Mars znači godinu dana izolacije od bilo čega, život u limenoj kapsuli oko koje se temperatura drži opasno blizu apsolutnoj nuli, i jasno je da se mora biti posebna vrsta ljudi da se može otići na put.