Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
22. listopada 2019.
Srbijanska aktivistica za ljudska prava

NATAŠA KANDIĆ ''Ni Hrvatska, ni Srbija ni nakon 27 godina nemaju popis žrtava''

Foto: Srdjan Ilic/PIXSELL
Foto: Srdjan Ilic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 9. prosinac 2018. u 18:09 2018-12-09T18:09:41+01:00

Nijedna država s područja ex  SFRJ ne može sama utvrditi činjenice o ratnim žrtvama, svojim državljanima. Popise je moguće  napraviti  samo ako se objedine baze podataka, dokumenti i utvrđene sudske činjenice. Osnivanje REKOM-a bit će državama od izuzetne pomoći

Hrvatske žrtve ratnih zločina iz 1991. dobro znaju tko je Nataša Kandić: ona osobno, i aktivisti organizacije Fond za humanitarno pravo, koju je osnovala, zastupali su ih pred sudovima u Srbiji kada je ta zemlja sudila počiniteljima monstruoznosti počinjenih u Vukovaru, na Ovčari, u Lovasu i Sotinu.

Bili su im ljudska i pravna podrška, te živi dokaz da nacionalnost, kada je o ljudskosti riječ, ne znači baš ništa. Taj aspekt djelovanja Nataše Kandić bio je samo jedan razlog da hrvatski predsjednik Stjepan Mesić srpsku aktivistkinju 2006. odlikuje ordenom »Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske« za »zasluge u promociji moralnih vrijednosti kroz sudjelovanje u mnogim humanitarnim akcijama«. Na tome je odličju čestitao i ondašnji veleposlanik Srbije u Hrvatskoj Radivoje Cvetićanin, koji je u čestitki naglasio kako Kandić »na sve načine zaslužuje svako priznanje« za njezin »predani rad za pravdu, nužan i s jedne i s druge strane granice«. Bila su to, međutim, posve drukčija vremena: politika, »i s jedne i s druge strane granice«, u posljednjem se desetljeću dramatično pogoršala. Umjesto da političari prigrle i provedu sugestije aktivista za ljudska prava poput Nataše Kandić - jer oni ne žele ništa drugo nego što brže riješiti nepodnošljivo i krvavo nasljeđe devedesetih - oni se oglušuju na svaki njihov prijedlog.

Odbijanje predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović da primi Natašu Kandić u posljednje je vrijeme tek još jedan dokaz takve kratkovidne, nedobronamjerne, nacionalističke te, za ratne žrtve i za cijelo društvo, duboko štetne politike. Zato smo Kandić, jednu od najhrabrijih i najuglednijih aktivistkinja za ljudska prava na području cijele bivše Jugoslavije, zamolili da za naš list objasni što je željela kada je predsjednicu Republike zamolila za prijem.

Koliko ste puta u posljednje vrijeme tražili da vas predsjednica Republike primi, i zašto?

– U ime Koalicije za REKOM dva puta smo se obratili predsjednici Republike Hrvatske, kako bismo je neposredno upoznali s napretkom procesa i zamolili da se kao predsjednica države članice EU uključi u poticanje pomirenja i regionalne suradnje, u skladu sa zalaganjem Europske komisije i drugih tijela Europske unije. Smatrali smo da je u interesu žrtava da se predsjednica Republike Hrvatske, preko svog izaslanika, uključi u pripremu Deklaracije za osnivanje REKOM, kao što smo to tražili i od drugih predsjednika, neovisno od toga što u Berlinskom procesu dokumente potpisuju premijeri.

Jeste li dobivali odgovore?

– Oba puta odgovorila je predsjedničina predstojnica, upućujući nas na Vladu, i prenoseći dobre želje predsjednice za uspjeh u radu. Nikada nam se nije dogodilo da nam u ime predsjednika odgovaraju zaposlenici u kabinetu, ali je to s predsjednicom Hrvatske tako, ona osobno ne odgovara.

Kako komentirate tvrdnju ureda predsjednice Republike, da utvrđivanje činjenica o žrtvama ratova devedesetih godina nije u nadležnosti predsjednice Republike?

– Odgovor je pažljivo napisan. Predstojnica prenosi riječi predsjednice da svaka žrtva zaslužuje pijetet, ali da je, na primjer, imenovanje osobnog izaslanika ili angažiranje u okviru Berlinskog procesa u vezi sa žrtvama u nadležnosti Vlade.

Zašto ste pokrenuli inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim žrtvama, REKOM?

– Inicijativu su pokrenule organizacije civilnog društva, s jasnom namjerom da pomognemo državama, nasljednicama nekadašnje SFRJ, da zajedno načine registar svih žrtava, civila i pripadnika oružanih snaga, koji su izgubili život u vezi s ratom u razdoblju od siječnja 1991. do kraja 2001. godine, kada je završen kratki oružani sukob na području Makedonije. Bili smo uvjereni da ćemo države lako uvjeriti da to urade, budući da nema nijednog političara koji nije rekao da je imenovanje žrtava civilizacijska obaveza. U praksi se pokazalo da riječi i djela ne idu zajedno.

Josipovićeva podrška

Prethodni hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, podržao je vašu inicijativu, a podržava je i bivši predsjednik Stjepan Mesić. S kojim argumentima? Kako je Josipović objasnio svoju podršku?

– Obojica prethodnih predsjednika su imali čvrsto stanovište da je jedino regionalnom suradnjom moguće utvrditi činjenice o svim žrtvama, i da to treba učiniti što prije, dok ima živih svjedoka. Josipović je znanjem i iskustvom u radu ratne Komisije Vlade Republike Hrvatske za ratne zločine bio najveća podrška ideji za osnivanje REKOM-a. Zahvaljujući njemu bila je formirana Regionalna radna grupa eksperata koji su zajedno s Koalicijom načinili nacrt Statuta REKOM i otklonili svaku sumnju da »REKOM preuzima sudske nadležnosti«, kako se 2013. godine moglo čuti od nekih kritičara. Josipović je prošle godine uputio pismo predsjednici Grabar-Kitarović, preporučujući joj da podrži osnivanje REKOM-a. Koliko sam upoznata, ona nije odgovorila na to pismo.

U kojoj je fazi osnivanje REKOM-a? Čini se da ni u Europskoj uniji ta inicijativa nije naišla na svesrdno odobravanje. Možete li to podrobnije objasniti: što se dogodilo, i kako se zemlje EU, i sama unija, odnose prema REKOM-u?

– Po mom mišljenju, u dobroj smo fazi. Četiri zemlje, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Kosovo suglasne su da pokrenu postupak za osnivanje REKOM-a. Ima više izgleda nego ranije da će se novo Predsjedništvo BiH pridružiti predsjednicima spomenutih zemlja. Nema nijednog razloga, niti argumenta, za izostanak Hrvatske i Slovenije. EU je znatno pojačala svoju podršku inicijativama za poticanje pomirenja i tranzicijske pravde, jer su shvatili da je okončanje rada Haškog tribunala bez nove strategije potpuno marginaliziralo tranzicijsku pravdu, i da je, umjesto pravde za žrtve, sve više ekstremizma, radikalnog nacionalizma i revizionističkih narativa o nedavnoj prošlosti. Moj utisak je da danas EU ima više razumijevanja nego ranije za stav Koalicije za REKOM da pomirenje nije unutrašnje pitanje post-jugoslovenskih zemalja. Rekla bih da neke članice EU, posebno Njemačka, podržavaju inicijativu REKOM zbog regionalnog karaktera i veće garancije za priznavanje svih žrtava.

Kad bi lideri Hrvatske i Srbije prigrlili riječi Angele Merkel...

Kako ocjenjujete trenutne odnose u regiji, te odnose Hrvatske i Srbije? Što učiniti da se oni poboljšaju?
–S jedne strane imamo sve bolju komunikaciju običnih ljudi. Poslovni svijet je izvan naših tema o pravdi i žrtvama. Umjetnicima je nacionalno polje postalo malo. Kada bi lideri Hrvatske i Srbije prigrlili reči Angele Merkel, »Tolerancija i solidarnost predstavljaju našu zajedničku budućnost i za njih se vrijedi boriti.«, bilo bi bolje svima na području nekadašnje SFRJ.

Prve optužnice

Dio hrvatske javnosti, pod utjecajem tvrdnji nekih političara, strahuje da bi REKOM oduzeo Hrvatskoj nadležnost nad utvrđivanjem činjenica o žrtvama Domovinskog rata u Hrvatskoj. Čuju se čak i tvrdnje kako bi REKOM bio neka vrsta regionalnog suda. Kako odgovarate na te sumnje?

– Nijedna država s područja nekadašnje SFRJ ne može sama utvrditi činjenice o ratnim žrtvama, svojim državljanima. Haški tribunal je imao nadležnost da utvrđuje krivičnu odgovornost za zločine počinjene prema zaštićenim osobama - civilima, zarobljenicima, odnosno zatočenicima, i ranjenicima. Zahvaljujući tom tribunalu, javno su dostupni podaci o identitetu i okolnostima smrti više 18.000 žrtava ratnih zločina, među kojima je najmanje 3.000 žrtava državljana Hrvatske. Sudovi u Hrvatskoj su ustanovili identitet oko 1.000 žrtava ratnih zločina, državljana Hrvatske. U Bosanskoj knjizi mrtvih, sa 96.000 imena stradalih u ratu na području BiH koje je popisao Istraživačko-dokumentacioni centar, ima nekoliko stotina imena državljana Hrvatske. To snažno poručuje da je popis ljudskih gubitaka moguće načiniti ako se objedine podaci, dokumenti, baze podataka, arhive, i već utvrđene sudske činjenice, i to u razumnom roku. Svjedoci smo da je od početka rata prošlo 27 godina, a da nijedna država nije načinila popis žrtava, svojih državljana.

Možete li ocijeniti trenutno stanje kažnjavanja ratnih zločina, potrage za nestalima i suočavanja s prošlošću u ratom zahvaćenim državama bivše Jugoslavije? Kako je u Srbiji, kako na Kosovu, kako u Hrvatskoj, a kako u BiH?

– Krivična pravda je marginalizirana. Suđenja u odsutnosti prijete da blokiraju vladavinu prava. Uvedena su u Hrvatskoj. Na Kosovu lokalni tužioci predlažu izmjene krivičnog zakonodavstva po ugledu na Hrvatsku, a glavna tužiteljica za ratne zločine u Srbiji u svom se programu zalaže za suđenja u odsutnosti kao rješenje u slučajevima kada države ne žele suditi svojim državljanima. Početkom sljedeće godine očekuju se prve optužnice pred specijaliziranim vijećima Kosova. To će izazvati jake reakcije albanske javnosti jer nema nagovještaja da će Srbija intenzivirati procesuiranje odgovornih za zločine prema albanskim civilima. Sudeći prema izvještajima tužioca Mehanizma za međunarodne krivične sudove, Sud BiH je najaktivniji.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.