Dok je Radio Republike Srpske u petak cijeloga dana trijumfalistički uvjeravao da je entitetska premijerka sudjelovala na inauguraciji Donalda Trumpa, na Trgu Krajine, u središtu Banja Luke, dominirale su drukčije teme. »Gladnih? Ima li u Bosni gladnih, pitaš? Pa sedamdeset posto je gladnih! Eto ti mene: dođem ja doktorici. Kaže mi, ‘Znam da godinama dobrovoljno daješ krv, ali nemoj više.’ ‘Zašto?’, pitam. ‘Slaba ti je krv. Zašto ne jedeš više voća?’ ‘Voća?! Pa ja jedem voće samo kad mi višnja sazori u bašči!«

Gospodin Milić, penzioner u demodiranom kaputu, omotan šalom u bojama srpske zastave, gestikulira s kišobranom u ruci, istresajući novinarima našeg lista bar dio ljutnje koju, očito, nema gdje drugdje iskaliti. Isprva nepovjerljiv – »Žurim na autobus«, česta je reakcija u susretu s novinarima – ipak je zastao, a kad je iz njega krenula bujica zatomljenog nezadovoljstva osiromašenog umirovljenika, zaboravio čovjek i na autobus, i na oprez, i na prolaznike, pa nikako da stane jadati se nepoznatim novinarima. Nitko se na to nije osvrnuo na prostranome glavnom trgu grada koji entitetska vlast pretvara u neku vrstu balkanske provincijske metropole – »Zabavili se«, kažu ovdje, »ljudi o svom poslu«.

Pa haj’ ti, živi

»Taj Dodik… Kriminalac! Krade li krade!«, vitla kišobranom gospodin Milić.

»Pa cijela Srpska zna koje su sve njegove firme, samo što se vode na druga imena. A ja – eto me, cijeli vijek vozio kamion, cijelu Jugoslaviju k’o mozaik preš’o! Nema ti boljeg posla od vozača – gdje god dođeš, pomoći će jedni drugima. Evo, poslije rata krenem ja iz Hrvatske na prijelaz u Hercegovinu, stalo me tamo nešto napadati, pregledavati… Dođe kolega, ‘Ma što radiš čovjeku, puštaj…’ I tako, kažem ti ja – tko povezuje svijet? Vozači ga povezuju! A danas – 453 marke penzije, plus trideset boračkog dodatka, srez’o mi na pola! Kad režije platim, ostanem sa 170 maraka za život. Pa haj’ ti, živi…«

Pa se vrati na Dodika, smisliti ga ne može. Ali, uzvraćamo, ipak ljudi glasaju za njega. »Ma ni’ko ne glasa!«, podiže Milić glas. »Sve se to uređuje: izbori prođu, a oni uzmu spiskove birača, pa hajde, ureduj, zaokruži tu, zaokruži tamo… Ma, sve ti je to Zapad, Zapad stavlja i Dodika, sve se oni lako dogovore, a on nama ovdje svoje priče prodaje…«

Prodaje, bogme, prodaje. Banja Luka nije više onaj prijeratni grad, dokona, za život ugodna varoš sa širokim šetalištima pod stoljetnim lipama. Ne: danas je to grad opterećen prešućenim zločinom nad dva naroda, pretvoren u nekakav bastard metropole, s dva megalomanska, upravo čudovišna novosagrađena nebodera vlade Republike Srpske, pored koje se šćućurila ruševna potleušica dječjeg vrtića – zorna slika društvenih prioriteta u srpskome entitetu Bosne i Hercegovine. Ali, svemu tome usprkos – siromaštvu, društvenome ponižavanju, nezadovoljstvu, političkoj megalomaniji i svađalaštvu – gospodin Milić, omotan šalom u bojama srpske zastave, s Dodikom će se složiti da Srpsku valja odvojiti od Bosne i Hercegovine. »I braća se odvoje. Ni pet prsta nisu isti«, rezonira argumentima narodnih poslovica. »Odvojimo se mi lijepo, pa ostanemo braća«, odmahuje, pa kreće put svoga autobusa, koji je dosad zasigurno već otišao…

Paz’te se, djeco

»Paz’te se, djeco« – blagi ženski glas iza nas, dok se opasno kližemo na zaleđenim prilazima Ferhadiji. Zamotala se nena u šalove i kapuljače, zgurila onako sitna da utekne hladnoći, i sama pazi da ne padne, pa opet, za neznanca nalazi blagu riječ. Šefika Cerić se zove, frizerka je »u pemziji«, i bez zazora razgovara s riječkim novinarima jer, kako to često u Bosni biva, »kako ne, imam ja prijatelja u Rijeci«. »Kako se živi? Da vam kažem nešto. Ja imam pemziju od muža, al’ raspoređivam. Moram strogo vod’t računa, stvarno, da ekonomišete. Ako ja ne moram izać’ da neš’ kupim, ja to razvučem, da imam. I tako se snalazim. I zahvaljujuć’ dobrim prijateljima koji su vani, koji dođu, imam prijateljica… Imam i ovdje sa sela prijateljice koje su pravoslavke, jako poštene i fine, porodica jedna, Vrančić. Divni ljudi. Kad je ljeto, oni mene snabdijevaju i jajima, i mesom, i zeleni, i sve…«, lijepom bosanštinom pripovijeda Šefika. Živi sa sinom – »45, 50 godina, ne radi, radio je pa je otkaz dobio«. Često će Šefika tu do Ferhadije, do njezine džamije, da joj dušu ugrije, jer 23 godine nije imala kamo: 1993. u Banja Luci sve su džamije sravnjene sa zemljom. Godine 2000., kada je međunarodna zajednica organizirala svečano polaganje kamena temeljca za obnovu gotovo pola tisućljeća starog hrama u središtu grada, srpski su šovinisti nasilno rastjerali skup i zasuli ga kamenjem, od kojih je jedan usmrtio Cazinjanina Murata Badića. Ipak, sporo i potiho, Ferhadija je obnovljena, te prošle godine svečano i otvorena, pa Šefika opet ima kamo po utjehu.

Ali ratna sjećanja ne blijede, jer cijeli je rat provela u Banja Luci. »Joj, grozno je bilo. Mi koji smo ostali, mi smo svašta preživljavali: maltretiranje, nismo smjeli reć’ kako nam je ime, ako čuju ime il’ nešto, to odma’ one žene, najgore su žene bile pojedine«. Sin, srećom, izbjegao rat: »Njega je zatek’o u Sloveniji, sa kombijem, tako da on nije bio tu. Doš’o je tek kasnije da tatu vidi. I vidio je tatu, i ost’o je. A inače, bilo grozno: omladina je plat’la glavom. Mene samo čudi kamo oni što su pobijeni u Banja Luci, da se o njima ništa ne govori! Banjalučani! Iz Vrbanje, iz Gornjeg Šehera, Novoselije… Puno je omladine ubijeno.« Šefiki Cerić drhti glas. Tapka po ledu, a u vrećici – triješće. »Evo sad idem ovu jednu majku staru, odnijet’ joj potpale, i tako, još nekog voća, i tako… Obilazim. Cijeli rat sam ja, i kad je bio povratak imovine. Ja sam kuhala kafe, nos’la ručkove ovima štos’ bili izbačeni iz kuća… Ustanem, u sedam uj’tro skuvam dve vekne, sjednem na biciklo, i odnesem«. Šefikina nutarnja dobrota, očito, čuva je od očaja. Jer – vijesti nisu dobre. »Oooo, ovo danas najteže su vijesti. Dodik svašta govori, vrijeđa… Neće mira! Jednostavno, neće mira! Ja ne znam šta on misli… Mi svi možemo skupa živjet’. I živimo: i Srbi, i Hrvati, i muslimani, al’ on radi na tome da razbije, jeste. Ja nikad nisam znala ‘ko je musliman, ‘ko je Hrvat, ‘ko je Srbin, dok nije ovaj prokleti rat bio. I mene to nije interesovalo. Ja od moje majke nisam nikad čula nešto o nekome. Uvijek je majka išla na Božić, na uskrse, dolazili oni nama za Bajram. Ja sam živ’la gore u Pobrđu, jedna mahala gdje je bilo miješano. I bilo nam je lijepo. Ovdje« – pokazuje na Ferhadiju – »išla sam u mekteb, kad sam bila dijete. Išla sam u školu, pod Pećinama, učiteljice bile druge vjere, divne žene bile, divne, stvarno nemam riječi. Ima i ovdje pošteni’ rukovodioca, samo ne smiju oni puno… Ne smiju puno, ne smiju… Meni žao ovog naroda. Mi smo ispaćeni. Ja sam rad’la cijeli rat. Šišali smo i džaba, i sve moguće, samo da nas puste na miru. Od moje strine kćerku su isto tukli u kući… Fakultetski obrazovana, unišli u kuću i ‘tjeli da joj otmu kuću. Zahvaljujući što je imala kolegu s fakulteta, pa ju spasio. Inače je bilo svašta« – Šefiki opet drhti glas.

»Nažalost, nažalost. A mi nismo ništa krivi nikome. Hoćemo mir, hoćemo slobodu, hoćemo normalan život. Ovdje nema normalnog života, sad, zasada. Šta će bit kasnije, ne znam«. Usprkos svemu što je proživjela, i godinama usprkos, Šefika je čila i vesela. »Pa šta ću, to me i drži. Tries’osmo godište sam ja! I ne treba mi ništa, hvala. Imam prijatelje u Rijeci, imam u Poreču, Dedo i Refik, apartmane imaju, zovu me, odem, na Hvar isto tako odem od moje ‘ćerke kume, imam ‘ćerku u Kanadi, i dve unuke, jedna od sina, ona je u Zagrebu na fakultetu, Stela, imam snahu divnu… Veliku sam prijateljicu izgub’la skoro, mnogo mi nedostaje, žao mi je, tako… Sve jedna po jedna odlaze… Ali šta ću, svi mi kažu da se dobro držim, vozim bicikl još uvijek, aktivna sam, više volim da pomažem drugom, jer, i mene pomažu. Što mogu, od srca učinim«, rekla je Šefika, nena lijepog lica, vedrog osmijeha i dobrog, toplog pogleda.

Bijele zastave

Prijedor, sat vožnje od Banja Luke na Zapad, poprište je, poslije Srebrenice, najokrutnijih zločina u Bosni i Hercegovini. U dva posljednja proljetna mjeseca 1992., ubijeno je tu više od tri tisuće Bošnjaka. Po nacističkome obrascu, u Prijedoru su bošnjačke obitelji na prozore morale izvjesiti bijele zastave, da se zna tko tu živi, a Bošnjaci su na rukavima morali nositi bijele trake. Tu, u blizini, postojali su najužasniji logori od Drugoga svjetskog rata, Keraterm, Omarska, Trnopolje, u kojima su mučili tisuće ljudi. Do danas, na Haškome sudu i na Sudu BiH, više od četrdeset ratnih dužnosnika srpskih vlasti u Prijedoru osuđeno je za ratne zločine. Danas, gradić je zgrčen pod teretom prešućenog i negiranog zločina.

Tek povratnici Bošnjaci, odlučni da razbiju tu zavjeru šutnje, hrabro su posljednjih godina počeli zahtijevati prihvaćanje istine, pa su prije tri godine pokrenuli »Dan bijelih traka«, u znak sjećanja na nacističke metode ratnih prijedorskih vlasti. Tu, gdje svak’ svakoga zna i gdje će svak’ svakome i najmanju sitnicu zamjeriti, a kamoli ne borbu za istinu o zločinima svog naroda, živi Prijedorčanin Goran Zorić, koji već nekoliko godina vodi Centar za mlade »Kvart«, aktivističku organizaciju hrabrih mladih ljudi koji ne žele ništa doli normalan život mirne europske zemlje. »Afirmacija univerzalnih ljudskih vrijednosti kao što su mir, nenasilje, demokracija, sloboda, jednakost, poštovanje ljudskih prava, antifašizam i pravda u društvu, s posebnim osvrtom na ostvarivanje održivog mira i nenasilnog pristupa rješavanju konflikta u našem društvu« – iza te, naizgled samorazumljive definicije, krije se plemenit ali mučan, Sizifovski posao osvještavanja za istinu i truda za uvažavanje svake osobe, bez obzira na naciju, vjeru, ili osobni izbor. »Kvart« zahtijeva od vlasti da u gradu podigne spomenik za više od stotinu djece ubijene u pokolju. Obilježavaju datume posvećene ljudskim pravima.

Nedavno su ih optužili, bez dokaza, da su izvjesili transparent s porukom zagovora LBGT zajednice: »I mi smo među vama. LBGT zajednica Prijedor«. Riječju, »Kvart« čini sve što provincija, opterećena zločinom, ne može podnijeti. »Surađujemo i s udruženjima žrtava, ali nema tu pomoći: za vladajuću javnost u Prijedoru žrtve su ‘zli Bošnjaci’, a mi smo svi pederčine«, govori nam Goran, već na pragu rezignacije, premda mu je tek 35 godina. Kada je počeo rat, imao je jedanaest. U Banja Luci studirao je psihologiju, potom pomagao siromašnima u obližnjoj Ljubiji, gdje se nagledao teške ljudske nesreće, siromaštva, gladi, a potom se vratio u Prijedor, i životno mu je iskustvo pomoglo da se snagom vlastite inteligencije i hrabrosti othrva pogubnome utjecaju vladajućeg nacionalizma i poricanja istine. Sada, i da se hoće prilagoditi, utopiti u masi, više ne može – svi ga već znaju, pretrpio je dosad svakakvih javnih uvreda, sve do grafita mržnje ispisanih po gradu, uperenih protiv njega, imenom i prezimenom.

Goranova je organizacija jedna u nizu aktivističkih organizacija mladih koje postoje po cijeloj BiH i hrabro se bore za zrno razuma u osiromašenoj i izgladnjeloj zemlji, ali glas im je slabašan, jer ih na svakom koraku pritišću, šikaniraju i onemogućavaju. Ti mladi ljudi zaslužuju svako divljenje i pomoć, jer nije lako ni predočiti u koliko deprimantnim uvjetima žive. A još je teže predvidjeti dokad će izdržati. »Jest, istina, u Kvartu nas nema baš previše, ali nemojte misliti da nas nije bilo više. Mnogi su mislili poput nas, pa su nešto i pokušali – ali odustali, otišli, pobjegli glavom bez obzira. Razlika između mene i njih samo je jedna – ja nisam otišao«, govori nam Goran, pogledom u kojemu istodobno naslućujemo i tugu, i odlučnost, i prkos, i molbu za pomoć.