Razlog za takvu neravnotežu jest to što su firme iz razvijenog dijela Unije, poglavito iz Njemačke, svojim ulaganjima preuzele vlasništvo nad polovinom tvrtki u tim zemljama
Godinama se tvrdilo da su srednjoeuropske zemlje, koje su nakon 2004. godine masovno ušle u Europsku uniju, isključivo dobitnice europskih integracija. Međutim, prošlih nekoliko godina ekonomisti i političari u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj sve manje govore o dobicima od Unije, a sve više o financijskim gubicima. Promatrači kažu da je to još jedan pokazatelj krize u EU-u. Kad članovi neke zajednice počnu raspravljati o tome tko od koga ima više koristi, to je znak da duboko preispituju međusobne odnose.
Dodatnu prašinu u odnosima između bogatijeg zapada EU-a i siromašnijeg istoka nedavno je podigao Thomas Piketty, jedan od najpoznatijih istraživača nejednakosti u svijetu. Na svom blogu je objavio grafikon koji pokazuje da obilan priljev novca iz europskih fondova za srednjoeuropske članice ne znači financijski dobitak. Naprotiv, iz novih članica daleko se više novca odlijeva, nego što se u njih ulijeva iz europskih fondova, prema analizi Pikettyja.
Razlog za takvu neravnotežu jest to što su firme iz razvijenog dijela Unije, poglavito iz Njemačke, svojim ulaganjima preuzele vlasništvo nad polovinom gospodarstva, odnosno polovinom tvrtki u tim zemljama, tvrdi Piketty. Na temelju tog vlasništva (zapadni) investitori izvlače u inozemstvo profite, čiji ukupni iznos daleko premašuje novac kojeg srednjoeuropske članice dobivaju iz fondova EU. Ukratko, bogati uzimaju siromašnima više nego što im daju.
Tako je između 2010. i 2016. godišnji neto odljev profita i dohodaka od vlasništva iznosio prosječnih 4,7 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) u Poljskoj, u Mađarskoj 7,2 posto, u Češkoj 7,6 posto, a u Slovačkoj 4,2 posto. To je značajno smanjilo nacionalni dohodak spomenutih zemalja. Istodobno, godišnji neto primici tih zemalja iz fondova – a to je razlika između njihovih uplata i isplata iz proračuna EU-a – u Poljskoj su iznosili 2,7 posto BDP-a, Mađarskoj 4 posto, Češkoj 1,9 posto, a u Slovačkoj 2,2 posto.
– U Parizu, Berlinu ili Bruxellesu ljudi ne mogu razumjeti to što zemlje, koje su imale koristi od golemih javnih transfera, nisu zahvalne, kaže Piketty, misleći na novac iz fondova EU-a. »No, u Varšavi ili Pragu događaji se tumače posve drukčije«, dodaje taj francuski sociolog, koji smatra da Uniju treba preurediti tako da se poveća kontrola nad ponašanjem kapitala, kako bi se smanjile nejednakosti unutar društava i među članicama EU-a.
Investitori nisu humanitarci
Međutim, prema mišljenju Zsolta Darvasa – stručnjaka iz Instituta Bruegel, koji radi za potrebe EU-a – takav način razmišljanja nije u redu, jer »pothranjuje raspoloženje protiv Europske unije«. Pikettyjevi podaci, »možda i nenamjerno, žele sugerirati da članstvo u EU-u spomenute srednjoeuropske zemlje dovodi u financijski gubitak«, što je zaključak koji se »iz tih podataka ne može izvesti«, kaže mađarski ekonomist. On smatra da Pikettyjeva metodologija nije prikladna.
Kao temeljni argument protiv teze da su slabije razvijene članice iskorištavane od razvijenijih Darvas navodi činjenicu da su strana ulaganja – zajedno s novcem iz EU fondova – uvelike pridonijela ubrzanom i natprosječnom gospodarskom rastu srednjoeuropskih zemalja. Primjerice, bruto nacionalni dohodak (BND) Češke skočio je u tom razdoblju 37,4 posto, Mađarske 23,1 posto, Poljske 61,8 posto, Slovačke 67,1 posto, a Njemačke 22,2 posto.
Darvas upozorava Pikettyja da investitori nisu humanitarci, već »očekuju povrat« na ulaganja. Osim toga, on uočava da se srednjoeuropske zemlje i dalje natječu u tome koja će od njih privući više ulagača, kroz snižavanje poreza i davanje drugih olakšica. Na taj način, njihove vlade dodatno povećavaju profite stranih kompanija. Strani ulagači, također, najčešće daju radnicima plaće koje su više od nacionalnog prosjeka.
Čini se da se Piketty i Darvas razilaze zato što imaju različite pristupe. I jedan, i drugi zalažu se za jačanje Europe, pri čemu Darvas želi zaštititi strana ulaganja, odnosno slobodu kretanja kapitala, a Piketty želi slobodu za kapital ograničiti zbog očuvanja socijalnog mira, odnosno smanjivanja nejednakosti. Darvasu je teško razumjeti zašto u vladama srednjoueuropskih država jača »raspoloženje protiv Europske unije«, iako su te zemlje od nje imale goleme koristi.
Primjerice, svojevrsnu pobunu protiv postojećeg stanja u Uniji iskazao je čak i socijaldemokrat Lubomir Zaoralek, bivši ministar vanjskih poslova Češke, dok je vodio kampanju za parlamentarne izbore u listopadu prošle godine.
– Statistika pokazuje da svake godine do 300 milijardi kruna (oko 11 milijardi eura), ili do 9 posto BDP-a odlazi iz zemlje, rekao je Zaoralek. »Ta dva problema – niske plaće i izvlačenje kapitala – međusobno su povezani i dijele naš kontinent na Europu uzimatelja profita i Europu jeftinih radnika. To vidimo kao glavni problem naše zemlje. Ne želimo biti ekonomija niskih troškova«, rekao je Zaoralek, prema Financial Timesu. Znakovito je da su Češka i većina novih članica EU-a prošle godine omogućile znatno povećanje prosječnih plaća zaposlenih, u rasponu od 7 do 15 posto, kako bi smanjile iseljavanje na Zapad.
Polemika između Pikettyja i Darvasa pojavila se u trenutku kada se u Uniji vodi rasprava o mogućem smanjenju proračuna EU-a, koji iznosi gotovo 160 milijardi eura godišnje. Zbog odlaska bogate Britanije nakon 2020. godine uplate u proračun snizit će se za 13 milijardi eura. Istodobno, bogate članice poput Nizozemske, Austrije, Danske i Švedske dale su do znanja kako nisu spremne povećati svoje uplate.
Pogrešna monetarna politika
Stoga je i hrvatska ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a, Gabrijela Žalac, nedavno upozorila da nakon 2020. »treba očekivati mogućnost smanjenja raspoloživog novca« iz fondova. Nove članice EU-a, uključujući i Hrvatsku, stoga su ovih dana zajednički podržale zamisao da sve članice podignu uplate u europski proračun, ako treba i na 1,1 posto BDP-a, kako bi poljoprivrednici i slabije razvijene zemlje mogli zadržati dosadašnju razinu pomoći iz fondova EU-a. Ali bogate zemlje, koje u proračun Unije uplaćuju više nego što iz njega primaju, ne žele popustiti.
Iako Piketty ne spominje našu zemlju, Hrvatska zasigurno nije u boljem položaju od Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke, ako promatramo odljev novca u inozemstvo na temelju stranog vlasništva nad bankama, poduzećima (i kreditima). U svakom slučaju, priljev novca iz fondova EU-a u Hrvatsku znatno je manji nego u ostale zemlje.
Nezadovoljni su i Mađari. Premijer Viktor Orban više je puta proteklih godina tvrdio da je Mađarska nakon 1990. godine, unatoč političkim slobodama, bila »ranjiva i eksploatirana«. Orban je govorio da je novac iz Mađarske izvlačen kroz nekoliko kanala, pri čemu je isticao »profite stranih banaka, umjetno visoku temeljnu kamatnu stopu centralne banke, kao i kredite banaka vezane uz stranu valutu«, prema Budapest Timesu. No, Orban vjeruje da Mađarska, pod vlašću njegove stranke, ponovno zadobiva svoju financijsku i političku autonomiju.
Od 2013. do kraja 2016. Hrvatska je iz EU-proračuna povukla 639 milijuna eura više nego što je uplatila, prema podacima EU-portala Money-Go-Round. Tijekom 2016., kada je iz europskih fodnova povukla rekordnih više od 400 milijuna eura, po stanovniku je primila 97 eura. Poljska je iste godine primila 166 eura, Bugarska, 255, Češka 276, Rumunjska 291, Mađarska 339, a Litva 340 eura po stanovniku.
Profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu, dr. Željko Garača, ne vjeruje da je moguće za pojedine zemlje napraviti precizan račun dobitaka i gubitaka, koji su posljedica članstva u EU. Dostupni podaci, naime, rezultat su mnogih utjecaja koji često nemaju veze sa članstvom zemlje u EU. Prema njegovu mišljenju, najvažnije je kako se upravlja nekom zemljom i njezinim poduzećima.
– Ključni utjecaj na financijske učinke imaju ekonomska politika neke zemlje, domaći kapital, a kada je riječ o EU, i geografski položaj. Zemlje bez dovoljno domaćeg kapitala prinuđene su poticati strane investicije, a po onoj staroj – tko bliže oltaru, bolje misu čuje, kaže profesor.
Garača također vjeruje, iako nema točnih podataka, da je »Hrvatska veći gubitnik od navedenih zemalja, ako su one uopće gubitnice«. Ujedno, Hrvatska je znatno kasnije ušla u EU, pa usporedbe nisu primjerene. »Osobno, osnovni uzrok vidim u pogrešnoj monetarnoj politici proteklih 20 godina. Mnogo drugih pogrešnih politika ne spominjem. S druge strane, spasio nas je turizam, ali ni to ne može vječno trajati«.
– Oslanjanje na EU fondove, kao presudnog poticatelja rasta, u biti je pogrešan pristup. Fondovi bi trebali biti šlag na torti. Ako tome dodamo slabo povlačenje sredstava iz EU fondova, smanjenje raspoloživog novca iz EU fondova za Hrvatsku ne bi imalo bitnih posljedica na ekonomski rast, koji će i bez toga slabiti u narednom razdoblju, zaključuje Garača.
