Borba za normalno školovanje

KAD DJECA UČE ODRASLE: Nacionalisti razdvajaju djecu, djeca se ne daju

Boris Pavelić

snimio Denis Lovrović

snimio Denis Lovrović

U Zagrebu je završio povijest, i rado se, kaže, sjeća kolega s faksa, odreda hadezeovaca: Mladena i Dinka Čuture, Pave Barišića, ali naročito Tomislava Karamarka, od kojega je, kaže, »bio bolji student«. »Mi smo vam škola na ponos domovine!«, prvo je što nam je rekao. »Domovine?«, nismo odmah razabrali. »Hrvatske ili Bosne i Hercegovine?«. »Pa Hrvatske, naravno! Mi smo škola po hrvatskome planu i programu«.



Bosna i Hercegovina je zemlja s jedanaest odvojenih obrazovnih sustava: kao kad bi svaka hrvatska županija pisala vlastite obrazovne zakone, pa još za tri jezika, među kojima razlike jedva da postoje. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj ni stručnjak ne može pregledno, u nekoliko jasnih rečenica, objasniti obrazovni sustav vlastite zemlje. Bosna i Hercegovina je zemlja na čijoj jednoj polovini gotovo svaka škola može imati vlastitu obrazovnu politiku, dok su u drugoj diskriminirani svi koji ne pripadaju većinskome, srpskom, narodu.


Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj škola, umjesto da upoznaje i zbližava, razdvaja djecu u međusobno zavađene nacionalističke svjetove. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj djeca uče tri oprečne, međusobno neprijateljske povijesti vlastite zemlje. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj djeca u Jajcu uče zemljopis Rijeke, ali ne i Jajca. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj svatko svakoga razumije, ali su u obrazovanju najveći problem razlike triju jezika, neusporedivo manje od razlika kajkavskog i čakavskog. Bosna i Hercegovina je zemlja srozanih standarda elementarne pismenosti: u jednome udžbeniku, odobrenome od nadležnog ministarstva, Švedska je prozvana »Šveckom«. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj svatko zna da bi sav taj apsurd mogao biti otklonjen, kada bi političari to željeli  dopustiti. Bosna i Hercegovina zemlja je potpunog, namjerno izazvanog, i namjerno održavanog – obrazovnog kaosa. I nitko se protiv toga ne buni. Osim u Jajcu.


Iskra kresnula baš u Jajcu


Čudesno je to lijep, mističan gradić u samome srcu Bosne, skutren oko veličanstvenoga slapa Plive što se odvajkada obrušava u Vrbas. Jajce do dana današnjega čuva pamćenje mnoštva povijesnih slojeva, od duboke tame vremena – kultova boga Mitre i starokršćanskih katakombi – do Drugog zasjedanja AVNOJ-a, tog moćnog znaka partizanske pobjede nad Hitlerom i njegovim ovdašnjim poslušnicima. Toliko povijesno bogatstvo vjerojatno i jest jedan od razloga zbog kojih je iskra građanskoga otpora obrazovnom ludilu kresnula baš u Jajcu: 4. srpnja prošle godine, nevelika skupina srednjoškolaca javno je prosvjedovala zbog najave osnivanja nove srednje škole, koja bi značila nacionalnu segregaciju – odvajanje učenika u hrvatski i bošnjački, takozvani »federalni« školski program.





No ovdje se valja vratiti na početak, a u današnjoj je Bosni svemu početak – rat. 1992, Jajce je osvojila srpska vojska, porušivši džamije i katoličke crkve. Tri godine kasnije, grad je osvojio HVO, i krenuo pohrvaćivati vjerojatno najbosanskiji grad u Bosni. Otad potječu i dvije jajačke srednje škole, u kojima se nastava do dana današnjeg odvija po hrvatskome planu i programu: udžbenici su iz Hrvatske, uči se o Hrvatskoj, a na svjedodžbama i danas je grb Herceg-Bosne. No Bošnjaci su se s godinama vratili u svoj grad, tražeći, uz ostalo, da njihova djeca uče bosanski jezik i pohađaju islamski vjeronauk – religijske kulture, naime, u bosanskohercegovačkim školama nema.


Jezik i vjeronauk nevoljko su na kraju ipak uvedeni, ali škole su ostale »hrvatske«. I zato su prošle godine kulminirali zahtjevi za osnivanjem nove škole »po federalnom planu i programu«, kako se to službeno kaže. I zanimljivo – hrvatski dio kantonalnih vlasti, koji je godinama opstruirao uravnoteženje školskih programa, vrlo se lako složio da se formira posebna, »bošnjačka« škola – ali su se sama djeca usprotivila.


Prvi prosvjed nije polučio rezultat, pa su djeca prošloga rujna prosvjedovala iznova. »Profesori isprva nisu podržali prosvjed, ali kada je nekolicina nas vidjela da ustraju, shvatili smo da nije u redu da ne podržimo vlastite učenike«, objašnjava za naš list Amela Kalazbašić, profesorica bosanskog jezika i književnosti Srednje strukovne škole »Jajce«. »Nema tu šta da se kalkuliše: kako možemo šutjeti dok se naša djeca bore protiv toga da ih dijele po etničkim i religijskim principima? Ako ste prosvjetni radnik, tu nema prostora za kalkulacije«, kaže profesorica Kalazbašić. Ona je jedna od »šest žena protiv ‘Švecke’«, skupine profesorica jajačke srednje strukovne škole koje su podržale i usmjerile, kako kažu, »primarnu ljudsku potrebu djece da budu zajedno«. I tako su, u suradnji sa sarajevskim projektom osuvremenjivanja obrazovanja nazvanim »Školegijum«, osmislile ideju »Bolje škole«.


Teško do usuglašavanja


Zamisao »Bolje škole« iznikla je i živi u jajačkoj srednjoj strukovnoj školi; u onoj drugoj, Srednjoj školi Nikola Šop, prvotni je entuzijazam brzo splasnuo – riječju, zabranjen. Zanimljivo: obje su škole po hrvatskome planu i programu, u objema se svjedodžbe izdaju  s grbom Herceg-Bosne, i objema su Hrvati ravnatelji – ali, jedan dopušta, a drugi brani kampanju za »Bolju školu«. Brani je Hrvoje Jurina, ravnatelj Srednje škole Nikola Šop, koji je pristao razgovarati s novinarima našeg lista. U Zagrebu je završio povijest, i rado se, kaže, sjeća kolega s faksa, odreda hadezeovaca: Mladena i Dinka Čuture, Pave Barišića, ali naročito Tomislava Karamarka, od kojega je, kaže, »bio bolji student«. »Mi smo vam škola na ponos domovine!«, prvo je što nam je rekao.



»Domovine?«, nismo odmah razabrali. »Hrvatske ili Bosne i Hercegovine?«. »Pa Hrvatske, naravno! Mi smo škola po hrvatskome planu i programu«. Kasnije je razjašnjeno: jajački srednjoškolci već nekoliko godina uzastopce ponosno sudjeluju u natjecanju »Znanjem i igrom na ponos domovini«, koji provodi, službeno piše, »udruga Ponos Domovine, uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, a pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, te Hrvatskog olimpijskog odbora«. Na zidu Jurinina kabineta fotografije su s Pantovčaka, gdje je izaslanstvo škole primila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – da ne bude zabune, primio ih je svojedobno i Ivo Josipović – ali i karta s ucrtanim kršćanskim crkvama prije provale Turaka. »Nekima se ta karta ne sviđa…«, neće kriti Jurina. U predvorju škole veliki je mural: »Ovdje smo najprije ucrtali šahovnicu, ali je nekima smetala, pa smo je prebojali u ovu žutu traku«, objašnjava ravnatelj.


Ma što očekivali, Jurinini argumenti o obrazovanju ne zvuče isključivo. »Pa i ja se, kao i ‘Bolja škola’, zalažem za jedinstveni plan i program! Ali, mora ga donijeti država, moraju ga usuglasiti predstavnici sva tri naroda. Ali sad ne daju Srbi, sad Bošnjaci, sad Hrvati… Pa čekajte: bilo je dogovoreno da se napiše zajednička povijest Bosne od 12. do 15. stoljeća, prije dolaska Turaka. Određeni su i autori: Hrvat Božo Goluža, Srbin Đorđe Nijemčević i Bošnjak Enes Pelidija. I? Nema šanse da se dogovore, nije bilo šanse da se usuglase! Pokojni Dubravko Lovrenović, poštovani stručnjak, povjesničar kojega su svi uvažavali, napisao je udžbenik za drugi razred srednje škole. I? Nitko taj udžbenik nije kupio, nitko ga nije koristio!«.


Posljedice? »Ja se slažem – naravno da treba ujednačiti programe. Pa i sam sam povjesničar, i jasno mi je da nije dobro da djeca u Jajcu, i u mojoj školi, uče isključivo hrvatsku povijest; jasno mi je da nije dobro da uče o Makarskoj, a ne o rijeci Plivi, koja protječe kroz Jajce. Ali, ne možemo tek tako napraviti neki eksperimentalni program, jer nam nitko neće priznati svjedodžbe. Moramo raditi na državnoj razini, jer novi program mora zaživjeti svugdje, i biti priznat. Pazite: djeca s diplomom moje škole sada bez problema polažu državnu maturu u Hrvatskoj, i ondje studiraju. I ne krijem – uvijek ću braniti pravo Hrvata da imaju tu mogućnost. Ako sam ja 1978. mogao iz Jajca otići u Zagreb i bez problema studirati, ne vidim zašto to današnja djeca ne bi mogla«, argumentira Jurina.


Apsurd »razlika«


»To ne može biti argument protiv reforme školstva«, uzvraćaju na to zagovornici »Bolje škole«. »Nije Hrvatska jedina zemlja, žele djeca i drugdje studirati. Uostalom, dva dodatna sata svima bi omogućila da se pripreme za hrvatske škole«, kažu. Profesorica Ruždijić sjeća se kako su djeca u Bihaću pohađala federalni, »bošnjački« program, pa na kraju godine tražila da im u svjedožbu, umjesto »bosanski«, »istorija« i »geografija« upišu »hrvatski«, »povijest« i »zemljopis«, kako bi se mogli upisati u Hrvatskoj. I, tvrdi – uspjeli su. »Taj primjer pokazuje sav apsurd tih navodnih ‘razlika’«, tvrde.



Premda, točno je i da je problem sadržaj onoga što uče – pitanje je može li srednjoškolac koji je školu pohađao po »federalnom« programu svladati hrvatsku maturu – ako ne već zbog jezičnih razlika, a ono zbog činjenica koje se u Hrvatskoj traže. »Ako vi četiri godine ne slušate gradivo i jezik koji se u hrvatskim školama traže, nema šanse da položite hrvatsku državnu maturu«, tvrdi Hrvoje Jurina. No »Bolja škola« ne želi djecu pripremati za škole u Hrvatskoj, nego za za sve škole, svugdje u Europi. Ona želi plan i program koji će biti priznat i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u RS i u Federaciji BiH, i u Europi.


Ona ne želi ono što sad imaju – da se mladi jagme za srednjom medicinskom u Jajcu, kako bi, preko Hrvatske gospodarske komore, mogli zauvijek zbrisati iz Bosne, nego im omogućiti da ostanu i pristojno žive u vlastitoj zemlji. Žele, naprosto, normalnu školu, kao u svakoj drugoj normalnoj europskoj zemlji. No ostvariti to, zasad se čini najtežim zamislivim zadatkom. »Načelnik općine, naš bivši kolega, nedavno nam je organizirao sastanak s vijećnicima općinskoga vijeća koje, inače, od izbora nije konstituirano, premda vijećnici uredno primaju naknadu«, govori nam Josipa Kulenović.


»Vijećnici SDA podržali su naše zahtjeve i rekli da bi ‘Bolja škola’ bila kompromis zbog koje bi mogli odustati od osnivanja odvojene škole. No vijećnici HDZ-a neprijateljski su nastupili, čak su nas i vrijeđali, tvrdeći da hoćemo ukinuti hrvatski jezik, što nije točno: naprotiv, tražimo da hrvatski ostane, ali i da bošnjačka djeca uče bosanski, srpska srpski, i da svatko ima vjeronauk, ali i da postoji ‘religijska kultura’«. Isto oni žele i u Bugojnu, gdje su škole samo po »federalnom« programu, pa se SDA ondje, za razliku od Jajca, protivi reformama. »Jednostavno«, sumira Kulenović, »želimo škole u koje bi sva djeca bila dobrodošla, neovisno o naciji i vjeri«.


Ne želimo biti zloguki proroci, ali dojam je da te hrabre žene i profesorice, i njihove prostodušne đake, čeka duga, iscrpljujuća, vjerojatno i ponižavajuća borba, s posve neizvjesnim ishodom. No, znaju to one mnogo bolje od nas. Znaju one također – Bosna to svakoga nauči – da ishod nastojanja često i nije najvažniji. Najvažnije je – ne posustati pred apsurdom, ne pristati na nj, a istodobno sačuvati poštenje i dobru volju. Za takvo nastojanje, ljudi i učenici »Bolje škole« vjerojatno su najbolji primjer u današnjoj Bosni i Hercegovini.