Pitanje odgovornosti

HAAG PIŠE NOVU POVIJEST Srbija amnestirana, Hrvatska sa zebnjom čeka presudu za Herceg-Bosnu

Denis Romac

U prvostupanjskoj presudi osuđeni su na 10 do 25 godina zatvora / Foto REUTERS

U prvostupanjskoj presudi osuđeni su na 10 do 25 godina zatvora / Foto REUTERS

Čelnici Herceg-Bosne osuđeni za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu u cilju stvaranja tzv. Velike Hrvatske. U slučaju da presuda postane pravomoćna Hrvatska će, barem u očima Haškoga suda, postati odgovorna



Dugoočekivana žalbena presuda šestorici političkih i vojnih čelnika nekadašnje Herceg-Bosne, koja će biti objavljena u srijedu, izaziva dodatne tenzije nakon prošlotjedne presude Ratku Mladiću, koja uglavnom amnestira Srbiju za rat u Bosni i Hercegovini.


U presudi Mladiću, naime, Haški je sud zaključio kako nema dovoljno dokaza o vezi nekadašnjeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića s čelnicima bosanskih Srba, čime su Milošević i njegovi vojni i politički suradnici isključeni iz udruženog zločinačkog pothvata u sklopu kojeg su u BiH počinjeni najteži ratni zločini i genocid.


S druge pak strane prvostupanjska presuda herceg-bosanskoj šestorici – Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću – kojom su proglašeni krivima i osuđeni na zatvorske kazne od 10 do 25 godina, zapravo izgleda kao presuda Franji Tuđmanu i Gojku Šušku u odsutnosti.




Čelnici Herceg-Bosne, naime, osuđeni su u prvom stupnju za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu u cilju stvaranja tzv. Velike Hrvatske, što su ga predvodili Tuđman i Šušak. U slučaju da ta presuda postane pravomoćna to će značiti da je Hrvatska, barem u očima Haškoga suda, odgovorna za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine, dok Srbija nije, ali i da je Srbija aktivno sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj, što je, primjerice, utvrđeno u presudama Milanu Babiću i Mili Martiću, a u onom u BiH nije, što je ponovno apsurdno.


Ne postoji, naime, nijedna haška presuda koja državni vrh Srbije tereti za sudjelovanje u takvom zločinačkom pothvatu, jer posljednje presude Radovanu Karadžiću i Mladiću Miloševićev režim uglavnom oslobađaju te odgovornosti. Ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, ratnim šefovima MUP-a Srbije, kao i žalbena presuda Vojislavu Šešelju, bit će posljednje prilike za utvrđivanje izravne veze između Beograda i rata u BiH (i u Hrvatskoj), iako je malo vjerojatno da će se to i dogoditi.


Općinski genocid


Znači li eventualna osuda šestorice bivših čelnika Herceg-Bosne i žalbeno potvrđivanje prvostupanjske presude u tom predmetu automatski i osudu Hrvatske, s obzirom na to da Hrvatska ni Tuđman uopće nisu optuženi, a udruženi zločinački pothvat samo je pravni konstrukt za dokazivanje odgovornosti optužene šestorice? Politički analitičar Žarko Puhovski na to pitanje odgovara potvrdno, uz uvjet da pravomoćnom presudom bude potvrđen udruženi zločinački pothvat. »Riječ je o ocjeni političkih veza između Mostara i Zagreba i to je ono što, po mom sudu, nedostaje u presudi Mladiću.



Objavom pravomoćne presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata, Haški će sud objaviti svoju zadnju presudu. Sljedećeg mjeseca taj sud i formalno zaključuje rad. Mnogi ne misle da je objava zadnje presude 29. studenoga, na dan najvećeg praznika bivše države, puka slučajnost, a Puhovski skreće pozornost na još jednu zanimljivu koincidenciju: Haški je sud osnovan na Titov rođendan, a prestat će raditi na Staljinov rođendan.



Time je nastavljena sudska praksa koja je započela presudom Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv Srbije zbog genocida, kada je taj sud presudio da se u BiH dogodio, kako sam tada rekao, općinski genocid. I sada je Haški sud presudio da se genocid dogodio na jednom specifičnom lokalitetu, za koji je odgovorna isključivo vojna sila koja ga je provela i točka, dok je u slučaju presude za Herceg-Bosnu isti sud uzeo u obzir politički kontekst veza s drugom državom, u ovom slučaju Hrvatskom«, objašnjava Puhovski.


Iako se u Hrvatskoj puno govori o velikim političkim, pravnim, diplomatskim, pa čak i materijalnim posljedicama potvrđivanja presude u predmetu Herceg-Bosna – ustavni sudac Mate Arlović tvrdi, recimo, da Hrvatskoj u tom slučaju prijete zahtjevi za naplatom odštete – naš sugovornik ne vjeruje da u slučaju takve presude Hrvatskoj prijete ikakve druge posljedice osim simboličkih. Hrvatska i Hrvati, po njegovom mišljenju, u tom će slučaju dobiti imidž počinitelja zločina, što će također biti korišteno u različitim prilikama i imati dalekosežne posljedice. Uvjeren je, primjerice, da će slovenska strana to koristiti protiv Hrvatske kako bi dobila europsku i međunarodnu potporu za razgraničenje na moru.


Pritisak na sud


Ulje na vatru uoči objave važne odluke dolila je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je ovih dana izvršila otvoren pritisak na Haški sud. Predsjednica države poslala je nedvosmislenu poruku koja je pročitana na promociji knjige o generalu Praljku, jednom od šestorice optuženih u ovom predmetu, kojom je, kao što je to primijetila i Documenta, »svaku presudu osim oslobađajuće unaprijed proglasila nepravednom«, što, dakako, predstavlja nesvakidašnji čin nepoštivanja pravosudne vlasti.


Da stvar bude neugodnija, ovo joj nije prvi put, budući da je predsjednica još u rujnu u jednom intervjuu ustvrdila da će Haški sud izgubiti kredibilitet ako se potvrdi prvostupanjska presuda za udruženi zločinački pothvat protiv Prlića i ostalih. Tada se morao oglasiti i Haški sud, podsjetivši hrvatsku predsjednicu da je taj sud nezavisna pravosudna institucija, koja svoje presude temelji isključivo na pravu.


»To nije dobro za predsjednicu države, niti za Hrvatsku. Riječ je o nekorektnom ponašanju, premda je presuda već napisana. Ako bude potvrđena presuda prvostupanjskog vijeća, činit će se da predsjednica podržava teške zločine, a ako ne bude potvrđena, ispast će da je predsjednica imala neke povjerljive informacije, što nije nešto čime bi se trebalo hvaliti«, ocjenjuje Puhovski, koji sa žaljenjem konstatira da se u Hrvatskoj na ratne zločine i haško sudište gleda na »ružno ciničan način, ni po čemu, na žalost, drukčiji, nego u Srbiji«.


Osim ovih verbalnih napora predsjednice države, čini se da je vlada u Zagrebu pokušavala i drugim sredstvima izvršiti pritisak na Haški sud, služeći se diplomatskim vezama, saveznicima (čitaj SAD-om i Izraelom) i uslugama lobista, po uzoru na slične metode koje su uspješno korištene i u slučaju oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, kada je hrvatska vlada angažirala Patton Boggs, odvjetničko-lobističku tvrtku iz Washingtona. Ista je tvrtka navodno angažirana i ovog puta, no Puhovski naglašava da je u ovakvim slučajevima ponašanje velikih sila ponajprije određeno njihovim interesima.


»Mislim da su upravo ti interesi velikih presudili kod pitanja kao što je, primjerice, pravilo o 200 metara (prag tolerancije pogreške pada artiljerijskih projektila iz Gotovinine osuđujuće presude), što je utjecalo na neke čudne obrate u praksi haškog sudišta, a ne da su, kako se voli reći u Zagrebu ili Beogradu, prevladali hrvatski ili srpski lobiji«, objašnjava Puhovski, koji u predmetu Herceg-Bosna ne vidi takve teme i pitanja koja bi mogla pobuditi sličan interes svjetskih moćnika kao u predmetu Gotovina.