Koncept dobronamjernog performansa, skopčan s očitim osobnim rizikom, pretvorio je Greenpeace od malene koće izgubljene u sjevernom Atlantiku početkom 70-ih, u moćnu organizaciju pred kojom drhture i Kremlj i Bijela kuća. Ali i u svojevrstan mit o boljem, čišćem i mirnijem svijetu, koji možda i ne mora biti baš posve neostvariv
Za svoje djelovanje Greenpeace ne prihvaća donacije vlada, EU, kompanija ni političkih stranaka. U ovome vremenu razočaranja političkim i ekonomskim institucijama, ta će se napomena zasigurno dopasti i onima koji nisu uvjereni zagovornici očuvanja okoliša i svjetskog mira. Baš kao što su činjenicu da je Greeenpeace »neovisna globalna organizacija kojoj je misija zaštita i očuvanje okoliša te promicanje mira« bili prisiljeni prihvatiti – sviđala im se ili ne – mnogi svjetski zagađivači i zagovornici rata, od najmoćnijih multinacionalnih kompanija do najutjecajnijih vlada. A sve to zbog entuzijazma, odlučnosti i hrabrosti Greenpeaceovih aktivista. Danas, kada Greenpeace i u Hrvatskoj postaje sve vidljiviji, dobro je podsjetiti se na fascinantnu povijest te organizacije, koja je od neorganizirane skupine kanadskih hipija prerasla u moćan svjetski pogon s četrdeset nacionalnih ogranaka i gotovo tri milijuna aktivista.
Greenpeace je rođen na prijelazu šezdesetih u sedamdesete u Kanadi, zemlji veličajne prirode, u kojoj je atmosfera tih godina iznjedrila Neila Younga, Joni Mitchell i Leonarda Cohena. Duhovita pripovijest kazuje kako ćete danas u svakome baru u Vancouveru naći nekoga tko će vas uvjeravati da je baš on utemeljio Greenpeace. Činjenica jest da su kasne šezdesete i rane sedamdesete i u Kanadi ustalasale mladež i probudile ambiciju za grandioznim manifestacijama slobode, ali povijest je ipak precizno zabilježila imena onoga – kako ga danas zovu – »labavog saveza Kvekera, pacifista, ekologa, novinara i hipija« koji je jednom jedinom, pritom još loše organiziranom akcijom, pokrenuo pravu epopeju borbe za zeleni planet mira.
Medijska bomba svijesti
Na tom nevelikom popisu, Bob Hunter jedno je od najvažnijih imena. Dugokosi i bradati novinar i hippie, »neumorni vizionar i mistični pripovjedač«, Hunter je rano shvatio snagu medija i osmislio koncept »medijske bombe svijesti« (»media mind bomb«), koja će postati zaštitnim znakom Greenpeaceovih akcija – »zvukove i slike koji će, kao vijesti, eksplodirati svijetom i tako mijenjati svijest«. Hunter je bio među trinaest entuzijasta koji su na ribarici jednoga od njih – prigodno preimenovanoj u Greenpeace – u listopadu 1971. zaplovili prema otoku Amchitki u Aleutskim otocima, dvije tisuće kilometara od Aljaske, da zaustave podzemne nuklearne testove američke vojske. Ekspediciji je prethodilo utemeljenje odbora »Ne čini val«, što je bila poruka američkoj vladi da ne pokreće podzemne nuklearne eksplozije na Aleutima, koje su mogle izazvati podzemni potres i tsunami. Za povijest doprinosa kontrakulture političkim akcijama zanimljiv je podatak da je na prvome koncertu kojim je novoosnovana organizacija prikupljala novac nastupila, među ostalima, Joni Mitchell, i dovela svojega prijatelja Jamesa Taylora.
I tako su otplovili. Prvu eksploziju nisu uspjeli spriječiti, ali sljedeće jesu. Nakon što su mediji neštedimice izvijestili o ekološko-mirotvornim Davidima koji su se, riskirajući živote, suprotstavili Golijatu američke vojske, budući nuklearni pokusi na Aleatima obustavljeni su, da nikada više ne budu ponovljeni. Hunter je napisao: »Nuklearni test na Amchitki otkazan je pet mjeseci nakon naše misije. Neki znanstvenici tvrde da je to označilo početak kraja Hladnog rata. Kako god povijest procijenila, nasljeđe toga putovanja nije tek mala ekipa s ribarskoga broda, nego Greenpeace koji cijeli svijet i voli i mrzi«.
Osobno svjedočenje
Ovo je misija Greeenpeacea: »Nametnuti rješenja ključna za zelenu i mirnu budućnost« te »zajamčiti sposobnost Zemlje da održava život u svoj njegovoj različitosti«. Čine to isključivo nenasilno, »kreativnom konfrontacijom« kojom upozoravaju na globalne probleme okoliša, ljubomorno čuvajući neovisnost. Ne prihvaćaju novac tvrtki ni vlada. »I mislimo ozbiljno – nikakav novac«, naglašavaju. Greenpeace se financira osobnim donacijama ili doprinosima fundacija, i to im, kažu, »daje autoritet da se učinkovito suprotstavimo moći, i tako postignemo stvarnu promjenu«. Danas, metode aktivista Greenpeacea mogu se činiti samorazumljivima, ali sedamdesetih, ta vrst spektakularnoga osobnog izlaganja opasnosti da se spriječi kakva protuekološka psina, bila je nešto posve neviđeno. »Ta su načela inspirirana kvekerskim konceptom »osobnoga svjedočenja«, koji podrazumijeva akciju utemeljenu na osobnoj svijesti i osobnoj odgovornosti. Sami smo odgovorni za svoje akcije«, kažu aktivisti Greeenpeacea. Tajna ugleda i utjecaja organizacije zasigurno i jest baš u spektakularnosti njihovih akcija: utjecajnija je jedna dojmljiva fotografija u svjetskim medijima, nego bezbrojne seriozne analize i konferencije za novinare. Taj koncept dobronamjernog performansa, skopčan s očitim osobnim rizikom, pretvorio je Greenpeace od malene koće izgubljene u sjevernom Atlantiku početkom sedamdesetih, u moćnu organizaciju pred kojom drhture i Kremlj i Bijela kuća. Ali i u svojevrstan mit, mit o boljem, čišćem i mirnijem svijetu, koji, kako ljudi Greenpeacea uporno dokazuju, možda i ne mora biti baš posve neostvariv.
_________________________________
KONTROVERZA GREENPEACEA
Patrick More bio je jedan od trinaestorice koji su 1971. zaplovili prema Amchitki. »Shvatili smo da nekoliko ljudi može promijeniti svijet ako naprosto krenu i učine nešto«, ponosno je napisao čertrdeset godina kasnije, 2011, u knjizi »Ispovijedi Greenpeaceova otpadnika«. Sam naslov kaže: nije to knjiga koja bi pothranjivala mit; upravo obrnuto. »Greenpeace i ja prošli smo suprotstavljene evolucije. Ja sam postao umjereni ekolog; Greenpeace postaje sve više neumjeren, usvajajući ciljeve koji su protuznanstveni, protuposlovni i izravno protuhumani«, napisao je Moore. Danas on – jedini s posade prvog Greenpeacea s doktoratom iz ekologije – zagovara čak i nuklearnu energiju, što, dakako, užasava njegove bivše suborce. Moore tvrdi da se organizaciji dogodio paradoks: baš kada su društva, negdje polovinom 80-ih, počela slušati i usvajati njihova razumna upozorenja, »pokret je napustio znanost i logiku« i postao radikalan, ustrajući u zahtjevima koji zaustavljaju razvoj i štete nerazvijenim društvima. »Sa sukobljavanjem nikada nismo imali problema – zaboga, pretvorili smo ga u umjetničku formu! – ali nam je bilo teško surađivati i činiti kompromise. Odlični smo bili kada je ljudima trebalo reći što da ne čine, ali smo bili gotovo neupotrebljivi kada je trebalo smisliti što, umjesto toga, treba učiniti«. Moore smatra da je Greenpeace, iz straha od kompromisa i gubitka identiteta, postao žrtvom ekstremne ljevice. »Pokret za zaštitu okoliša uvelike su preuzeli politički i društveni aktivisti koji zeleni jezik koriste kako bi promovirali antikapitalizam i antiglobalizaciju, više nego znanost i ekologiju. Sjećam se kako sam se 1985. iznenadio kada sam u našem Greenpeaceovu uredu u Torontu vidio koliko mladih aktivista nosi vojne oznake i crvene beretke u znak podrške nikaragvanskim Sandinistima«, napisao je Moore. Svojom je knjigom Moore pregnantno izrazio poznatu kontroverzu ekološkog pokreta – do koje mjere, ako uopće, valja sklapati kompromis s političkim i ekonomskim vladarima ovoga svijeta. No da djelovanje Greenpeacea u Hrvatskoj, neovisno o toj kontroverzi, može imati samo pozitivne učinke – to se, uz ovakve političke elite, čini očiglednim.
_________________________________
GREEN? PEACE? GREENPEACE!
Ime »Greenpeace« danas je prepoznatljiva riječ engleskoga jezika, i precizno sjedinjuje dva nosiva stupa filozofije Greenpeacea: mir i očuvanje okoliša. No, do 1971., riječ »greeenpeace« nije postojala. Rođena je kada i organizacija, u vrijeme osnivanja odbora »Ne čini val«, a predložio ju je, posve spontano, kanadski ekolog Bill Darnell. »Netko je podignuo dva prsta (…), i rekao: »Mir!«, prepričao je kasnije, u jednoj od svojih knjiga, Bob Hunter. »Bill je tada rekao: »Hajd’mo staviti – Green Peace«. I svi smo odgovorili: »Ommm…« Konačan oblik imena, a time i važna nova riječ, nastala je iz jedne male tehničke bizarnosti: Paul Bohlen, sin još jednoga suosnivača organizacije, izrađivao je bedževe za prvu kampanju, pa kada je shvatio da su bedževi premaleni za dvije odvojene riječi, »Green Peace«, naprosto ih je spojio u jednu: »Greenpeace«. Ostalo je povijest.
_________________________________
DUGU NE MOŽEŠ POTOPITI…
»Kada svijet bude umirao u bolesti, ustat će ljudi kao Ratnici Duge…« – nije izvjesno pripada li ta rečenica uistinu starome proročanstvu sjevernoameričkih indijanaca Cree, kako tvrde aktivisti Greenpeacea, ili je pak riječ o apokrifnoj legendi izmišljenoj šezdesetih, kako se s nešto ironije navodi na Wikipediji, ali jest činjenica da je jedan od najpoznatijih brodova na svijetu, onaj Greenpeacea, prozvan »Rainbow Warrior« baš prema poruci iz te rečenice. Organizacija ima još dva broda – »Esperanzu« i ledolomac »Arctic Sunrise«, ali Rainbow Warrior svakako je najpoznatiji. Fascinantna je povijest triju brodova, koji su pod tim imenom dosad plovila pod zastavom Greenpeacea. Prvi Rainbow Warrior prvotno se zvao Sir William Hardy, i izgrađen je 1955. za britansko Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i hrane, da bi ga 1977. Greenpeace na javnoj dražbi od britanske vlade kupio za 40 tisuća funti. Osam godina kasnije, 1985, Rainbow Warrior postao je žrtvom najokrutnijega institucionalnog napada na Greenpeace: ubačeni agenti franuske tajne službe postavili su dvije bombe na oplatu broda usidrenog u luci u Novom Zelandu, iz koje se drugoga jutra spremao na ekspediciju protiv francuskih nuklearnih pokusa u Tihom oceanu. Brod je potopljen s dvije bombe. Nakon prve eksplozije, Greenpeaceov portugalsko-nizozemski fotograf Fernando Pereira požurio je u potpalublje sanirati štetu, ali ga je druga bomba ubila. Francuski premijer Laurent Fabius osobno je, pred kamerama, priznao da je zločin počinila francuska tajna služba. Dva njezina činovnika, Dominique Prieur and Alain Mafart, pred sudom su priznali krivicu, osuđeni na sedam i deset godina zatvora, te prebačeni u vojnu bazu u francuskoj Polineziji. Pušteni su za manje od dvije godine. 1987, sud u Ženevi presudio je da Francuska Greenpeaceu mora platiti osam milijuna dolara odštete. Brod se nije mogao popraviti, pa je otegljen u jedan zaljev na Novom Zelandu, gdje je danas umjetni greben i omiljeno ronilačko odredište. 1989, porinut je Rainbow Warrior II, da plovi 22 godine, do 2011, kada su ga aktivisti Greenpeacea ispratili u mirovinu s ganutljivom privrženošću, jer je prošao sjajne i rizične akcije, od suprotstavljanja izlovu kitova, preko pogubnog spašavanja žrtava tsunamija u jugoistočnoj Aziji, do protivljenja radijaciji i ratovima. Iste godine, u listopadu, porinut je Rainbow Warrior III, najkvalitetniji od sve trojice braće, i izgrađen u Nizozemskoj posebno za potrebe Greeenpeacea, i prvi uopće sagrađen za potrebe ekoloških kampanja. Taj lijepi i moćni 60-metarski jedrenjak proteklih je dana plovio hrvatskim dijelom Jadrana, pa su ga u Splitu, Zadru, Rijeci i Puli mogli razgledati zainteresirani znatiželjnici. »Rainbow Warrior na boku ponosno nosi golubicu mira s maslinovom grančicom u kljunu, ne pružajući nikad osnovu za sumnju u njegovu nenasilnu misiju«, kažu u Greenpeaceu. Njihov brod, dodaju, simbolizira zeleni i mirotvorni duh, »izvorni duh ratnika duge, duh koji će uvijek živjeti«. Jer – dugu ne možeš potopiti…
