Mali brat Ivan Šarčević profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i gvardijan Samostana svetog Ante na Bistriku u Sarajevu. Također, fra Ivan Šarčević spada u red najistaknutijih intelektualaca Bosne i Hercegovine.

U pitanju je čovjek predan svome redu i pozivu, jedan od onih koji nose svjetlo. Fra Ivanov rad na ekumenizmu i zacjeljivanju rana što ih je devedesetih godina prošlog stoljeća zadobilo bosanskohercegovačko društvo prepoznaju svi ljudi dobre volje, ali i oni zlovoljniji, koji u zbližavanju različitih etnija vide isključivo opasnost. Potonji zato fra Ivana Šarčevića nazivaju daidžom, što je turska riječ za ujaka. A ujacima, to je poznato, katolički živalj Bosne Srebrene od davnina naziva svoje fratre.

 Ovaj razgovor vodili smo uoči Božića i Nove godine, spremajući se na još jedno slavlje. Nismo govorili o politici i aktualnim zbivanjima. Govorili smo o svakodnevici, točnije o svakodnevnoj muci koja čovjeka prati kroz život, odnosno o stvarima koje bi u životu trebale biti bitne: o životnome smislu, ljubavi, odnosu dobra i zla, o čežnji i utjehi.

Tu smo napomenuli da će nam o Božiću i Novoj godini preko televizije pokazati vatromete iz najvećih svjetskih gradova, da će sve će biti spektakularno i glamurozno, dok se unaokolo »ruše svjetovi«, dok je »svjetsko zlo« u još jednoj ofenzivi, što je, govoreći o Božiću, primijetio i papa Franjo. Pritom se, napomenuli smo, čini da ova druga slika, koja govori o urušavanju, puno više govori o našoj svakodevici od spektakla koji ćemo ovih dana gledati. Na tu primjedbu naš sugovornik odgovorio je ovako:

– Redovito djeluje da je zlo prisutnije i jače, racionalnije, čak i logičnije od dobra. Zlo je atraktivnije, zamamnije, ljepše, u formi je dobra i ima argument sile, a čovjek je sklon sili i nasilju, pa zlo prolazi bolje od dobra. A dobro, dobro je najčešće pojedinačno, samostalno, nejako, »bez odijela«… Božić, recimo, očituje dobro koje se pokazuje u nejakosti djeteta, u skrovitosti od svjetske buke, u nezgrapnosti i oskudnosti, u nepoznatosti, anonimnosti Isusovih roditelja. Zlo se, dakle, čini nadmoćnijim, prirodnijim, moćnijim. Međutim, tresla se brda ili se rušila carstva, kako kaže Pismo, pojedinac čovjek treba ostati uspravne glave, treba ostati budan i ne dopustiti da se utopi u toj poplavi vanjskoga i bujici zla. Ne znam, možda govorim frazama, ali tako mi se čini.

Brza i laka utjeha

Nekad se čini da dobro uopće nema izgleda kraj takve sile.

– Istina je kako se čini da uvijek ima malo dobra.  Možda je oduvijek bilo tako. Mi tražimo brzu i laku utjehu, ne želeći situaciji pogledati u oči, ne želeći pogledati u oči različitim zbiljama u kojima živimo; osobnim, obiteljskim, kolektivnim, crkvenim, narodnim, svjetskim…. A realnost jer zahtjevna, složena, teška, kao što kažete, traži razlikovanje i strpljivo djelovanje.

U okolnostima koje svjedoče da uglavnom pobjeđuje gruba sila, bez obzira što poduzimali da joj se suprotstavite ili makar na nju ukažete, ljudima je teško naći smisao rada i življenja uopće.

– Složio bih se s vama da je danas smisao nekud odgurnut i da čovjek živi s trenutačnim odgovorima na poticaje, odnosno izvanjske podražaje. Smisao je, međutim, nešto što je već darovano, tu je, ispod površine, negdje dublje, ali ovdje, u svakodnevici. Smisao se otkriva i istodobno ostvaruje. Daruje se kao mogućnost i nada, ali za njega se treba i založiti. Na primjer, živimo u vremenu koje nije naklonjeno dobru. Okolnosti i uvjeti nisu takvi i mi bismo ih rado promijenili ili pobjegli iz njih. U takvim okolnostima, najtežima, ovo djeluje kao jedna vrsta utopije i iluzije, da je to moguće ostvariti, promijeniti okolnosti i uvjete, ali moramo ih mijenjati da bi dobro moglo izići na vidjelo. U tome, između ostalog, treba tražiti smisao življenja. 

Da li je vama, koji znate u što vjerujete, to lakše nego nama, koji ne znamo u što bismo vjerovali?

– Ne znam, jer nisam u koži drugoga. Nastojim drugoga shvatiti. Dosta mi je ljudi tako reklo: lako je vama vjernicima. Ja bih ovako kazao: u mom viđenju nema to tako čiste distinkcije, da bi nekom bilo lakše, a nekome teže. Osobno mislim da je u temeljnim stvarima ipak svima jednako darovano. Što se tiče praktične religioznosti ili vjere u osobnoga Boga, tu mogu razumjeti da je to u prostoru tajne, u stjecaju raznih, drukčijih okolnosti, odsrastanja, odgoja… Netko može biti religiozno nadareniji, a netko ne. Ali ne mislim da su ljudi koji ne vjeruju lišeni iskustva transcedentnoga. Naprotiv. To iskustvo transcendencije nadilazi naše razlike između religioznih i nereligioznih, teista i ateista. Smisao se, po mom mišljenju, svima jednako nadaje. Može čovjek imati veliku religioznu praksu, a da ne nađe smisla u životu. To znači da nije ovoj stvarnosti i zbilji odgovorio s povjerenjem, da nema povjerenja u realnost i ljude. Istodobno imate ljude bez religijske prakse, ateiste, koji žive s dubokim povjerenjem u sveopći smisao svijeta, humanosti, ljudskosti, ljudskog zajedništva.

Kod proslava Božića cijela država je u euforiji. Zapravo se o božićima najbolje vidi do koje mjere su država i Crkva postali »jedno tijelo«, odnosno koliko teži odredba o sekularnosti.

– Ako znate iz povijesti, Englezi i Anglikanska crkva jedno vrijeme su i iz tih razloga pretjerane izvanjskosti i folklora, zabranjivali slavljenje Božića pa se to ponovo vratilo. Meni ne smeta kulturološko slavljenje Božića, jer Božić vidim kao čovjekovu čežnja za utjehom. Te proslave, vrijeme kad vam se čini da je sve, pa i država, podređeno Božiću, gledam kao na jednu vrstu čovjekovog htijenja da pobjegne iz teške svakodnevice, jer je to naša trajna čežnja. Država, odnosno politika ili divlji kapitalizam mogu lopovski i manipulativno kazati: evo vam Božić pa slavite, a onda ćemo mi nastaviti dalje po svome. Valja, međutim, imati na umu da mi nismo ništa drukčiji od političara. Nije političar u svojoj ljudskoj strukturi nešto različit od bilo kojeg čovjeka. Jasno mi je da ovakve glamurozne proslave Božića nekome mogu izgledati kao prekrivanje svjetla, koje dolazi s drugačijom tajnom. To je i točno, jer mi smo od Božića napravili gotovo idilu, a Betlehem nije nikakva idila.

Feštanja kao pražnjenja

Spaktakularne proslave Božića i Novih godina čine se kao prikrivanje svijeta, a ne svjetla. Tim spektaklima kao da se fingira normalnost svijeta, koji je sve samo ne normalan.

– Jest, slažem se, čine se kao prikrivanje vlastitih tama, kao jedna vrsta trenutnog zaborava. Nova godina je još izražajnija u tom smislu. To je bum ludila pa je zato i nazivamo najluđa noć. Nije tako kod svih ljudi. Ima ljudi koji će tada otići u molitvu. Čovjeku je očito potrebno da te dane proslavi kao preispitivanje prijeđenog vremena i puta i traženje pravog nastavka. Čovjeku dodije svakodnevica, iscrpi se u njoj. Zato ove dane ljudi često uzimaju kao priliku da započnu iznova. Većina ljudi tijekom života traži taj novi početak, »drugu nedužnost«. Vjernicima je zato Božić i jedna vrsta novog religijskog početka, a svim ljudima Nova godina predstavlja jednu vrstu sekularnog početka. Božić, recimo, kristijanizira rimsku svetkovinu nepobjedivoga sunca i daje joj kršćanski sadržaj u smislu pobjede svjetla nad tamom, pobjede dobra nad zlom. Slavi se u vrijeme zimskog solisticija, kad svjetlo pobjeđuju mrak. Kad gledate iz perspektive moje zemlje, Bosne i Hercegovine, posve je jasno da ljudi čeznu za takvom pobjedom. Život je pun frustracija, pa čovjek priželjkuje na bilo koji način izbrisati prošlost, koja nas stalno opterećuje. U ovim našim zemljama ljudi se nose s velikim gorčinama i frustracijama prošlosti, a tu su onda i skrivene agresije. Feštanja su kao pražnjenja.

Kažete da se u našim zemljama ljudi nose s velikim gorčinama. Gdje je izvor toj gorčini?

– Gorčina dolazi od nezacijeljenih stvarnih ili umišljenih rana, povreda i nepravdi koje su nam drugi počinili. Dolazi i od toga da se stalno vrtimo oko sebe, očekujemo da nam drugi isprave nepravdu ili vrate neki dug. Imamo jedan zanimljiv paradoks, a tako živimo kolektivno i pojedinačno. Radi se o ovome: s jedne strane osjećamo se pobjednicima, jer pobijedili smo komuniste, a s druge strane smo najveće žrtve kojima nije ispravljena nepravda. Zato govorim o temeljnom iskustvu suvremenog čovjeka, o gorčini ili ogorčenosti. Nosimo rane koje su nam drugi zadali, ali što s njima? Cijeli kolektivi, a naravno i pojedinci, uživljeni su u ulogu žrtve i čekaju da im netko nešto vrati. A taj drugi nema čime vratiti ili naprosto neće. Zato živimo u gorčini i frustraciji. Hoće li se već jednom izaći iz te gorčine?

Recite nam još nešto o čežnji za utjehom koju ste spomenuli nastojeći pojasniti značaj i značenje Božića.

– Uspoređujem to s onom određenom vrstom »lijepoga straha«, ako ga mogu tako nazvati, u staroj slici svijeta kako je evanđelist Luka opisivao dolazak Božjeg anđela i njegove vojske. Naravno, nema tu govora u vojsci u smislu u kojem danas razumijevamo taj termin. To je slika svijeta gdje su pastiri uzeti kao mjera ljudi koji prihvaćaju misterij i ogromno otajstvo Božjeg učovječenja. Pastiri su se prepali, u strahu su. Mi se, ljudi, bojimo transcendencije i njezine moćne svjetlosti. Jedni se povlače i kažu: to je lažno svjetlo, a drugi vjeruju da je to svjetlo koje obasjava mrkline naroda. Ljudi se boje vlastitih tama, odnosno svjetla koje razotkriva naše mrkline, a koje ne osuđuje, nego traži određenu vrstu odgovora. To govori da je čovjeku nemoguće živjeti bez transcedentnoga, bez traženja povratka u nešto što možda nikad nije bilo. Mi religiozni ljudi svakog Božića nastojimo da nam Božić bude bolji nego lani i uvijek se sjećamo nekog Božića od prije, iz djetinjstva, koji zapravo nikad nije bio. To je naša duboka čežnja, a od toga je čovjek sastavljen. Čovjek je biće koje čitavog života nosi u sebi djetinju dušu, čežnju za puninom i mirom, a mir je temeljna poruka svih naših blagdana, Božića također. Koja je sve usta ne izgovaraju tu riječ! Evo i moja: mir. Kozmički mir. Pomirenje. Možda bi valjalo dodati da Božić nije samo svetkovina mira i utjehe prošlosti, nego blagdana mira koji dolazi iz budućnosti.

Blagoslov je drugi čovjek

Kad govorimo o čežnji, recimo nešto i o ljubavi. Postaje li ljudima i ljubav teška? Ako to može biti nekakav pokazatelj, recimo da u Hrvatskoj puca svaki treći sklopljeni brak.

– Mene ste uzeli pitati o brakovima, a ja sam profesionalni celibater. Naravno, time se ne bih želio onesposobiti za ljubav. Ljubav nije čista emocija, ljubav je i dužnost. U mojim ustima ona može izgubiti vrijednost, jer ne smatram da sam čovjek koji zna voljeti. Ja se tome učim. Poslužio bih se onim što je kazao francuski pisac François Mauriac: Malo se parova i rastavlja kako žive. Time ne plediram za rastavljanje, nipošto, nego govorim o ozbiljnosti i zahtjevnosti zajedničkog života. Nigdje čovjek ne osjeća blagoslov kao u zajedničkom životu i nigdje ne osjeća prokletstvo kao u zajedničkom životu. To može biti pakao i istodobno najuzvišeniji blagoslov. Tragičnosti i katastrofe se događaju zato što je malo blagoslova, a blagoslov je drugi čovjek, sa svim svojim razlikama. Teško je živjeti zajedno. Mislim da se na braku samo kao na najdelikatnijoj ljudskoj razini prelama sve što se nama događa danas, ne okrivljujući time svijet i okolnosti. A mogli ste komotno dodati i ovo: šta je s prijateljstvom? Gdje su stvarni prijatelji? Prijateljstvo je temeljni ljudski odnos, na njemu participira i brak. Isus je svojim učenicima postavio prijateljstvo kao najvišu razinu odnosa. U relaciju prijateljstva ne ulazimo s gotovim receptima. Mi smo bića koja rastu čitav život, odnosno tako bi trebalo biti. Nama se nažalost događa da najljepše i najčišće ljubimo dok smo mladi, a kako starimo sve više postajemo trgovci i umiremo onesposobljeni za ljubav, koja bi trebala nositi naše živote, bilo na pojedinačnoj, bilo na kolektivnoj razini, bilo u narodu, bilo u crkvi. Mislim da je i kod nas celibatera najgora stvar koja se može dogoditi to što idealiziramo ili banaliziramo ljubav pa stalno ponavljamo: Bog je ljubav, Bog je ljubav ili idemo u drugu krajnost pa tu riječ ne smijemo izgovoriti s oltara. Tako se onesposobljujemo za ljubav i postajemo trgovci svetinjama, bez milosrđa, o čemu govori i današnji Papa.