Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. studenoga 2019.
Preminuo Simcha Rotem

Feniks lavljeg srca: Posljednji pozdrav heroju židovskog pokreta otpora

Simcha Rotem
Simcha Rotem
Autor:
Objavljeno: 13. siječanj 2019. u 16:47 2019-01-13T16:47:22+01:00

Zahvaljujući Simchi, oko 80 preživjelih ustanika koji su se uspjeli skriti tijekom nacističkog »čišćenja terena«, kanalizacijskom mrežom su se izvukli iz ghetta, a većina njih se priključila poljskim partizanima i nastavila borbu sve do Hitlerova poraza

Čitajući Le Monde (od petka 28. prosinca 2018 godine) naišao sam na članak Claire Bastier posvećen uspomeni nedavno preminulog Simche Rotema (22. prosinca u Jeruzalemu) heroja židovskog pokreta otpora u Varšavskom ghettu tijekom Drugog svjetskog rata čijom je smrću nestao i posljednji svjedok ovog koliko veličanstvenog toliko tragičnog i strašnog ustanka protiv nacista u opkoljenom ghettu u prvoj polovini 1943 godine.

U neravnopravnoj borbi praktički goloruki ustanici, tj. pripadnici ŽOB-a (Židovske borbene organizacije), nalik biblijskom Davidu suprotstavili su se Golijatu, neusporedivo jačim i bolje opremljenim esesovcima i latvijskim nacistima i u tom boju bez izgleda na pobjedu, ali nadasve časnom i herojskom otporu (svojevrsnoj varšavskoj Masadi 20. stoljeća) kakvog povijest ne pamti, svjesno su žrtvovali živote kako bi spasili čast svoga naroda, a prije svega vlastitu, kao i svih varšavskih stradalnika i nevoljnika zatočenih u paklu ovog ghetta.

Varšavski ghetto

Užas holokausta

A, Simcha Rotem, koji je u povijest mučenika ušao pod pseudonimom Kazik (skraćenica od Kazimir, imena koje u poljskom jeziku označava ljutog ratnika koji bez milosti uništava neprijatelje) postao je simbolom modernog Izraela čija je životna priča otjelotvorila, ne samo potresnu i tragičnu epizodu užasa holokausta, već i nesalomljivost židovskog naroda čija je povijest više od bilo koga drugog opterećena užasima masovnih i krvavih progona i pogroma. Slavni francuski filmski redatelj židovskih korijena Claude Lanzman u svom dokumentarnom remek-djelu »Shoah« zabilježio je dio Rotemovih uspomena vezanih za zatočeništvo i ustanak u Varšavskom ghettu i to je jedna od najpotresnijih priča o nacističkim zločinima ikada igdje zapisanih i(li) zabilježenih. Upravo takve bi priče danas u vrijeme sramotne revizije i restauracije nacifašizma u nas, ali i diljem svijeta trebalo emitirati na javnim televizijama, prikazivati po školama kako bi se svijet podsjetio na strahote holokausta i tako osvijestio tko je i zašto počinio te normalnom ljudskom umu nepojmljive, stravične zločine. Ali, takvo što u nas u Hrvatskoj teško je očekivati .

Simcha Rotem (Szymon Rathajzer) se rodio u Varšavi 24. veljače, 1924. godine i već kao mladić u dobi od petnaest godina, svjedočio je brojnim antisemitskim ispadima u rodnom gradu što ga je natjeralo da se priključi cionističkom pokretu, sa željom da se i sam s obitelji preseli u Palestinu. A, masovni pogromi Židova u Hitlerovoj Njemačkoj samo su ga učvrstili u uvjerenju kako Izraelovi sinovi moraju zbiti svoje redove i suprotstaviti se nacističkoj napasti. Nakon što su Nijemci okupirali Poljsku, Simcha se sa »svojom« cionističkom grupom povukao u ilegalu i počeo s aktivnim otporom, spašavajući brojne židovske obitelji iz nacističkih kandži.

Tijekom bombardiranja Varšave, Simcha je izgubio brata i još nekoliko članova bliže obitelji, a rodna kuća mu je bila potpuno uništena, tako da se s obitelji smjestio kod rodbine u ghettu, gdje mu je za vrijeme ustanka uhićena, a nakon toga zvjerski mučena i potom ubijena njegova, dvanaest godina starija sestra. Po internaciji u ghetto, Kazik se povezao s tamošnjim pripadnicima pokreta otpora, a tijekom borbenih akcija pokazao se »ludo« hrabrim, ali i izuzetno promišljenim borcem. Specijalizirao se za postavljanje eksploziva, precizno korištenje Molotovljevih koktela, kao i izviđačke poslove, jer se među prvima odvažio ući u zapletenu mrežu varšavske kanalizacije i tako otvoriti novi prostor komunikacije između, praktički hermetički zatvorenog ghetta i tzv. vanjskog svijeta, koje nacisti dugo vremena nisu otkrili.

Varšavski ghetto

Veliki logor smrti

Ubrzo je Kazik i službeno od glavnog zapovjednika ŽOB-a Mordechai Anielewicza bio imenovan glavnim kurirom koji je održavao, za blokirani ghetto, od životne važnosti vezu s poljskim pokretom otpora u Varšavi. Njegova provlačenja zapletenom kanalizacijskom mrežom ispod Varšave ušla su u legendu i u toj svakodnevnoj igri sa smrću Kazik je iskazao nevjerojatnu vještinu i nepojmljivu hrabrost, izbjegavajući pritom brojne nacističke straže i zamke. Naime, kazna za svako samovoljno napuštanje ghetta bila je drastična: smrt strijeljanjem. U svojim memoarima objavljenim nakon rata Kazik je zapisao kako to u stvari i nije bila nikakva prijetnja, jer je svakodnevni život u ghettu bio pravi pakao, privremenost u sjeni vješala i(li) ekstremnog nasilja, odnosno do deportacija u nacističke logore smrti, prije svih Treblinku i Auschwitz. Zapravo, sam je ghetto bio veliki logor smrti u kojem je dnevno od raznih epidemija bolesti, gladi, iscrpljenosti, jednostavno očaja umiralo na stotine ljudi.

Kazik je kao kurir gotovo svakodnevno prenosio informacije, lijekove, sa svojim je ljudima evakuirao iz ghetta najistaknutije intelektualce, znajući da će ova strašna golgota ipak jednom proći, a da Židovi moraju za budućnost sačuvati svoje najvrednije ljude kada jednog dana u Palestini budu gradili svoju državu. Interesantno je napomenuti kako je oko ovog pitanja, bez ogleda na jezive okolnosti života u ghettu za sve bio ostvaren neupitan konsenzus. U Varšavi je uspostavio veze s predstavnicima Armie Krajowe, kao i komunističkim pokretom otpora i uz njegovu pomoć jedan od njihovih vojnih vođa Jozef Lewartovski ušao je u ghetto kako bi im svojim znanjem pomogao u organizaciji otpora, izradi oružja i bombi.

Dolazak Lewartovskog je bio značajan i stoga što su se nakon toga, do tada sukobljene frakcije pomirile i povezale shvaćajući, pod njegovim utjecajem, kako samo ujedinjeni imaju šanse na duži i efikasniji otpor. Nažalost, Lewartovskog su nacisti ubili u rujnu 1942 godine tako da je ŽOB u Varšavi ostao bez važnog i uplivnog saveznika. Jednako tako Simcha je uspostavio stalnu vezu sa Jichakom Zuckermanom (Antekom) koji je rukovodio ŽOB-om izvan ghetta, a čija se supruga Zivia Lubetkin, tijekom ustanka pretvorila u pravu heroinu židovskog pokreta otpora i istakla se suludo hrabrim akcijama tijekom borbi. Oboje su preživjeli holokaust, a 1946. godine emigrirali su u Palestinu i osnovali na daleko poznati kibuc Lohamei ha Getaot kao trajnu uspomenu na sve poginule Židove (njih preko 70.000) koji su se sa oružjem u ruci, u neravnopravnoj borbi, suprotstavili nacistima.

Bijeg kroz kanalizaciju

Upravo zahvaljujući Simchi, Zivia i još 80-ak preživjelih ustanika koji su se uspjeli skriti tijekom nacističkog »čišćenja terena«, kanalizacijskom mrežom su se izvukli iz ghetta, a većina njih se priključila poljskim partizanima i nastavila borbu sve do Hitlerova poraza.

Vodstvo ŽOB-a još je u siječnju 1943. godine imalo informacije kako nacisti definitivno spremaju likvidaciju ghetta (na manje od 340 hektara zemljišta natrpali su preko pola milijuna ljudi) i stoga je zapovjednik Anielewicz odlučio, iako je dobro znao da im nitko neće, a niti im može ozbiljnije pomoći) krenuti u podizanje ustanka i tako zaustaviti barem privremeno, daljnje deportacije u kojima je do tada preko 300.000 Židova bilo transportirano u logore smrti. Raspolagali su skromnim arsenalom oružja (nešto pušaka, pištolja, granata i municije, a najviše Molotovljevih koktela), ali iznenadnim napadima na njemačke straže i uopće postrojbe u ghettu uspjeli su se dokopati novog oružja, a što je još važnije, municije. Ustanak je počeo 14. travnja 1943. godine i trajao je sve do 16. svibnja kada su SS-ovci uz pomoć zrakoplova, tenkova i topova slomili otpor, ušli u zatvoreni grad i počeli sa strahovitom odmazdom i masovnih strijeljanjima uhićenih židovskih boraca. Interesantno je napomenuti da se izuzetno mali broj ustanika predao; mnogi su u očaju, kako ne bi pali u ruke nacista, počinili samoubojstvo.

Za to vrijeme Kazik se po naređenju Anielewicza nalazio u Varšavi ne bi li pridobio Poljake da im aktivnije pomognu. Kada je čuo i vidio što Nijemci rade u ghettu, koji je nakon njihova ulaska danima gorio, uz zastrašujuće gruvanje topova i miniranje zgrada, a što je uz očajno zapomaganje i jauk ranjenika i zarobljenika, stvaralo sablasnu sliku pravog pakla, Kazik se odlučio pod svaku cijenu vratiti u ghetto, ali to mu je uspjelo tek nakon nekoliko pokušaja. Naime, Nijemci su zatvorili kanalizacijsku mrežu i trebalo mu je vremena dok pronađe »rupu« kako bi se vratio u sada potpuno razrušeni grad.

O tim jezivim slikama ghetta u kojima na sve strane leže leševi i gdje se osjeća neopisivi smrad i zadah smrti Rotem je (po)svjedočio u svojoj autobiografiji »Memoires d'un Combactant ghetto de Varsovie« (2008.), jednoj od najpotresnijih knjiga koju sam pročitao. Na svečanoj promociji svoje knjige Kazik je rekao: »Nalik sam feniksu koji se ponovno rodio iz varšavskog pepela.« Nakon dužeg skrivanja sa grupom preživjelih Zivie Lubetkin, Kazik je ilegalno napustio ghetto i po završetku povlačenja svi su se pridružili poljskom pokretu otpora u šumi. Kazik se kasnije ponovno vratio u Varšavu i sudjelovao u drugom, jednako tako čuvenom poljskom ustanku 1944. godine. Nakon što su nacisti skršili i ovaj ustanak, nastavio je sa spašavanjem Židova, i samo zahvaljujući njemu gotovo 1.000 ljudi je ostalo na životu.

Po završetku rata, kao uvjereni cionist, preko »svoje« udruge Beriha organizirao je masovno iseljavanje poljskih Židova u Palestinu, a sam se 1947. godine sa roditeljima i sestrama (koji su nekim čudom preživjeli), nastanio u Jeruzalem u kojem je živio sve do smrti. Za iskazano herojstvo i istinski humanizam Simcha je primio brojna najuglednija židovska i međunarodna priznanja, a 2013. godine, konačno je doživio da mu se i rodna Poljska oduži najvećim nacionalnim priznanjem Velikim križem Reda uskrsle Poljske koje mu je uručio tadašnji predsjednik države Bronislaw Komorowski. Na vijest o smrti Simche Rotema izraelski premijer Benjamin Netanyahu iskazao je duboko poštovanje i istaknuo kako će on uvijek svojim životom i djelom ostati primjer generacijama Židova, a predsjednik države Reuven Rivlin je dodao: »Kazik nam je dao sve što je imao, a nikada ništa nije tražio«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.