Zadnjih nekoliko godina, Europska komisija najglasnija je europska institucija u pozivima za obnovu europske industrije.
Povjerenik za industriju i poduzetništvo Antonio Tajani izišao je kao pobjednik iz interne rasprave u Komisiji u kojoj su na jednoj strani zagovornici industrije, a na drugoj ekolozi, čije se politike kritizira da guše gospodarstvo.
Financijska i socijalna kriza pomogla je Tajaniju da njegova poruka dopre do ljudi. Budući da je nezaposlenost širom Europe veća od 10 posto, sve više europskih građana i čelnika uvjereno je da Europa ponovno treba ozbiljnu industrijsku politiku kako bi zaustavila odljev proizvodnje u Aziju.
Od 2010., Komisija svake dvije godine izlazi sa strategijama za reindustrijalizaciju Europe, izdvajajući tehnološke uspješnice poput naprednih elektroenergetskih mreža ili 3D pisača. Zadnji takav dokument, objavljen u siječnju ove godine, nosi znakovit naslov “Za europsku industrijsku renesansu”.
Industrijska proizvodnja trebala bi do 2020. ostvarivati 20 posto europskog BDP-a, no taj cilj, za razliku od smanjenja emisije C02 za 20 posto, nije obvezujući.
Industrijska proizvodnja imala je na početku stoljeća udio od gotovo 18 posto u europskom BDP-u, no on se smanjio na oko 15 posto. Proizvodnja je sada na razini od prije deset godina.
Povećani udio uslužnog sektora u europskom gospodarstvu jednim dijelom objašnjava silazni trend europske industrijske proizvodnje, koju teško pogađaju izdvajanje nekih djelatnosti (engl. outsourcing) i preseljenje proizvodnje na druge lokacije potaknuti visokim porezima i visokim troškovima energije i rada u Europi.
Čini se da je val selidbe proizvodnje u druge zemlje sada stigao do svoga kraja ili se čak preokrenuo jer su proizvođači shvatili mane kineske državne kontrole nad ekonomijom i slabe indijske infrastrukture, a i troškovi rada u tim zemljama počeli su rasti.
No, Europa se hitno mora prilagoditi novim potrebama industrije ako želi ponovno privući tvrtke koje su je napustile u potrazi za boljim uvjetima.
Europski čelnici raspravljat će o svim tim pitanjima na summitu u Bruxellesu 20. i 21. ožujka.
Odluke u prilog industrije neće biti neutralne za druge sektore jer zahtijevaju usklađivanje cijelog europskog gospodarstva s potrebama industrije. No Komisija ističe da može mobilizirati strukturne fondove kako bi pomogla u toj tranziciji. Veći dio europskih strukturnih fondova sada se može koristiti za inovacije i industriju umjesto za uslužnu ekonomiju utemeljenu na znanju o kojoj je Bruxelles sanjao prije deset godina.
Onima koji su skeptični u pogledu takvog zaokreta, Komisija odgovara da svako novo radno mjesto u proizvodnji stvara 0,5 do 2 radna mjesta u drugim sektorima.
Da bi se ta strategija ostvarila, europski čelnici morat će poslati jasan, nedvosmislen signal u tom smjeru. No čak i tada to će biti tek početak puta jer bi izbori za Europski parlament u svibnju i nova Komisija koja će preuzeti dužnost na jesen mogli nametnuti druge prioritete. Važnu ulogu u tome imat će država koja dobije portfelj za industriju u novoj Komisiji.
Poticaj se očekuje i od Italije koja će predsjedati EU-om u drugoj polovici godine kada se budu birali novi čelnici europskih institucija. Italija ima drugu najveću industrijsku proizvodnju u EU nakon Njemačke i petu u svijetu, piše EurActiv.
