Epidemija koronavirusa počela je poprimati društvene dimenzije koje su mnogo šire od onih zdravstvenih. Pristupimo li bolesti kao metafori (Susan Sontag), usporedno s aktualnim širenjem koronavirusa širi se i ksenofobija. Trend su uočili svjetski mediji, pa tako AFP i Hina podsjećaju da su društva kroz povijest uvijek pronalazila »krivca« za epidemije, a sada je krivnja za smrtonosni koronavirus usmjerena prema ljudima iz Azije koji postaju mete stigme i rasizma.

Kad se pacijentica u Australiji odbila rukovati sa svojom kirurginjom Rheom Liang pozivajući se na virus koji je usmrtio stotine osoba, liječnica se isprva šokirala. No, kada je na Twitteru opisala taj incident, slijedio je val reakcija i otkrio joj da njezin slučaj nije izoliran.

Antikineska retorika sveprisutna je i uperena protiv ljudi azijskog podrijetla bez obzira jesu li Kinezi ili ne, i jesu li ikad kročili u Kinu. Kineske turiste pljuvali su u Veneciji, obitelj u Torinu optužena je kao nositelj virusa, a majke u Milanu na društvenim mrežama pozivaju djecu da se ne druže s malim Kinezima.

Bijeli muškarac na parkiralištu lokalnog šoping centra u Kanadi uhvaćen je okom kamere dok sugrađanki kineskog podrijetla govori »tu si ispustila svoj koronavirus«. Peticiju »zabraniti Kinezima ulazak u našu voljenu zemlju« u Maleziji je potpisalo 500.000 ljudi u samo tjedan dana.

Australazijska škola za hitnu medicinu smatra da su svi ti izgredi posljedica dezinformacija, te potiču rasno profiliranje protiv Kineza ili Azijata. Možda najbolji odgovor vezan uz paniku oko koronavirusa dala je jedna Kineskinja koja živi u Hrvatskoj: »Virus nema nacionalnost!«

Imunolog Norbert Gualde, autor brojnih djela o virusima, kaže da pri svakoj epidemiji treba pronaći »žrtvenog jarca«. On podsjeća na ponašanja naših predaka koja su preživjela do danas, a koji su se vodili strategijom da zajednica pronađe skupinu ljudi koje označi kao krivce.

– To je konstanta koja prati epidemije. U povijesti epidemija, ljudi poput Židova skupo su, preskupo platili. U 16. stoljeću opisani su pokolji nad njima u vrijeme kad je kuga harala Europom. A da ne govorimo o oboljelima od lepre, gubavce su ubijali i žrtvovali ih – osvrnuo se Gualde.

Vrlo često su upravo stranci označeni kao »krivci«. Irski useljenici u Sjedinjenim Američkim Državama bili su stigmatizirani početkom 20. stoljeća u vrijeme tifoidne groznice zbog medijski eksponiranog slučaja irske kuharice koja je bila prijenosnica virusa, a sama se nije razboljela. Nepalski pripadnici UN-a bili su prije desetak godina optuženi da su donijeli koleru u potresom pogođeni Haiti. Rob Grenfell, direktor za zdravlje i biosigurnost u Australskoj agenciji za znanstvena istraživanja, kaže da je istina da je bolest novog koronavirusa izbila u Kini, no upozorava da to ne znači da smijemo stigmatizirati Kineze. WHO je pozvao države da ne poduzimaju nepotrebne mjere u međunarodnim putovanjima i trgovini, ali određen broj država nije poslušao taj naputak.

Ovih dana mogu se čuti i asocijacije na španjolsku gripu, najstrašniju epidemiju koja je u tri smrtonosna vala poharala svijet između ožujka 1918. i ožujka 1920. godine, te prouzročila jednu od najvećih katastrofa u povijesti čovječanstva.

O tome u knjizi »Blijedi jahač – Kako je španjolska gripa 1918. godine promijenila svijet« piše britanska znanstvena novinarka Laura Spinney (objavio ju je prošle godine VBZ). Kako podsjeća autorica, godine 1918. Italoamerikanci iz New Yorka, Jupici s Aljaske i Perzijanci iz Mashhada nisu imali ništa zajedničko osim virusa koji je izazvao najtežu pandemiju modernog doba i presudno utjecao na svjetsku povijest dvadesetog stoljeća. Španjolska gripa zarazila je trećinu svjetskog stanovništva i pritom nije birala žrtve: od siromašnih useljenika u New Yorku do španjolskog kralja Alfonsa XIII. Iako je odnijela između pedeset i sto milijuna ljudskih života, možda više nego Prvi i Drugi svjetski rat zajedno, u našoj su kolektivnoj svijesti pandemija španjolske gripe i Prvi svjetski rat sjedinjeni događaji pa se tako taj kolosalni gubitak ljudskih života uzrokovan epidemijom pripisuje Prvom svjetskom ratu.

»Neobična epidemija širi se sjevernom Kinom«, pisao je New York Times 1918., ali nitko nije previše obraćao pažnju. No uskoro se španjolsku gripu više nije moglo ignorirati. Od Paname do Pekinga stotine je tisuća padalo mrtvo. U Rio de Janeiru pogrebnici nisu mogli dovoljno brzo pokopati sve mrtve.

U svom tom kaosu i žalosti, dva su pitanja bila na svačjim usnama: Ima li lijeka? Tko je kriv? Kao i danas, u slučaju koronavirusa, razni šarlatani izbacili su svoje teorije. Neki su tvrdili kako će neprekidno pušenje spriječiti razvoj bolesti, a drugi kao odgovor nudili alkohol u neograničenim količinama. Poznati arhitekt Le Corbusier tako se zaključao u svoj pariški apartman na nekoliko tjedana, pušeći i pijući kao manijak, te na kraju prošao netaknut gripom. Neko se vrijeme mislilo da aspirin nudi nekakvu zaštitu. Ljudi su šakom trpali u usta ogromne količine ovih tableta, toliko da su neki čak umrli od trovanja aspirinom.