Foto N. Reberšak
Poruka mora biti jasna: nema tolerancije za ustaše, nema tolerancije za te masovne ubojice. Ante Pavelić je jedan od najvećih masovnih ubojica u Drugom svjetskom ratu, on nije junak i nije ponosno pobjegao u Argentinu kako bi ostao lojalan domovini. Svaka izjava kakva je ona od Vijeća može ostaviti dojam da su ustaše možda učinile neke loše stvari, ali oni nisu toliko loši, oni su junaci, patrioti i trebalo bi slijediti njihov primjer. To je potpuno apsurdno
ZAGREB Knjiga »Operacija posljednja prilika – potjera za nacističkim zločincima« Efraima Zuroffa objavljena je nedavno u hrvatskom prijevodu u nakladi zaprešićke Frakture. Zuroff, direktor izraelskog ureda Centra Simona Wiesenthala je doputovao u Zagreb na predstavljanje svoje knjige. Zuroff dvadesetak godina dolazi u Hrvatsku i prati što se u njoj zbiva, za jedne je borbeni lovac na počinitelje ratnih zločina, posebno holokausta, a za druge, upravo zbog inzistiranja na progonu ustaških zločinaca i osude neoustaških manifestacija, crvena krpa.
Počnimo s nečim što se dogodilo prije nekoliko dana. Predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj izjavili su da ni ove godine neće biti na komemoraciji u Jasenovcu, to je treća godina zaredom. Kako komentirate tu odluku?
– Slažem se s njima. Oni su sto posto u pravu i trebaju i dalje tako raditi sve dok osjećaju da se Vlada ne bori zadovoljavajuće protiv ustašonostalgije i dok su njene reakcije neodređene.
Poznata vam je priča o ploči s ustaškim pozdravom »za dom spremni« u Jasenovcu i izvješće koje je podnijelo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Kako komentirate izvještaj Vijeća?
– Prije svega to je kao da jedan kolač želite pojesti dva puta, učiniti nešto i nešto je suprotno tome. Kada se suočavate s takvim pojavama, onda se suočavate s njima vrlo jasno, nedvosmisleno, ne ostavlja se nikakav prostor za dvojbu što o tome mislite. Poruka mora biti jasna: nema tolerancije za ustaše, nema tolerancije za te masovne ubojice. Ante Pavelić je jedan od najvećih masovnih ubojica u Drugom svjetskom ratu, on nije junak i nije ponosno pobjegao u Argentinu kako bi ostao lojalan domovini. To je sve kenjaža. Svaka izjava kakva je ona od Vijeća može ostaviti dojam da su ustaše možda učinile neke loše stvari, ali oni nisu toliko loši, oni su junaci, patrioti i trebalo bi slijediti njihov primjer. To je potpuno apsurdno.
Kako gledate na Vladu i njenu ponašanje u slučaju jasenovačke ploče koja je bila postavljena u Jasenovcu gotovo godinu dana. Vjerojatno se sjećate slučaja otpirje 14 godina kada je podignuta spomen-ploča Mili Budaku u njegovu rodnu mjestu, a Vlada ju je, tada je premijer bio Ivo Sanader, maknula u roku od 24 sata.
– Ne znam sjećate li se, ali Centar Simona Wiesenthala je tražio da se preimenuje ulica nazvana po Mili Budaku u Splitu. I to je promijenjeno, bilo je to kasnih devedesetih. Dva su načina suočavanja s problemom. Jedan je s vrha, dolazi od čelništva, a drugi je obrazovanjem što je dugotrajnije, ali je dublje i efikasnije. No, treba koristiti oba načina i to zajedno. Ako predsjednica Hrvatske pozira s ustaškom zastavom u Kanadi, što bi mi trebali o tome misliti. Što će prosječna osoba u Splitu, Zadru, Zagrebu misliti o toj ustaškoj zastavi ako predsjednica s njome pozira, »pa, ako se ona slika s njom, mora da je to u redu, bit će da su oni junaci, patrioti«.
Razgovor s Efraimom Zuroffom u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Novoga lista od utorka, 10. travnja 2018.