Drvene crkve

   Franjevci su Afrikancima ruku pružili gradeći crkve, podižući djecu bez roditelja, obrazujući njih i njihove vršnjake, organizirajući zdravstvenu njegu bolesnima. U zemljama, odnosno na kontinentima gdje je pomoć potrebna ne pomažu, dakako, samo franjevci. U misijama diljem svijeta trenutačno se nalazi osamdesetak misionara i misionarki iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najviše ih je u Africi i Južnoj Americi. Fra Miro Babić objašnjava kako izgleda njegova misija i kakve sve aktivnosti u njoj provodi.

   – Naša misija obuhvaća 50 kilometara nepristupačnog područja bez pravih puteva. Tu smo u 16 sela izgradili crkve, mahom su to drvene afričke crkve koje poskakuju od snažnih udaranja bubnjeva i plesova za vrijeme nedjeljnog misnog slavlja. Pored svećeničkih obaveza u misiji sam se najviše posvetio obrazovanju mladih, odgoju siročadi i napuštene djece te organiziranju zdravstvene njege. Vodim srednju školu Sv. Franjo za siromašnu djecu ovoga kraja. Prvi misionari franjevci koji su 90-ih godina stigli na ovo područje započeli su obrazovanje djece. Osnovna škola u Keniji je relativno dobro uspostavljena, ne govorim o uvjetima u kojima djeca uče, nego o tome da su škole ipak stigle gotovo u svako selo pa djeca imaju priliku steći osnovnu pismenost, ali problem je što tu priča staje, a petnaestgodišnjaci sa završenom osnovnom školom su još uvijek na početku i bez daljnjeg obrazovanja šanse za bolji život nestaju. Zato mi franjevci misionari vodimo srednju školu u kojoj je trenutno 250 najsiromašnije djece ovoga kraja, a mogli bismo ih primiti još toliko da se u pola učionica nisu urušili krovovi, nemamo tekuću vodu niti riješene mokre čvorove. Ali djeci omogućavamo dnevni obrok i dobro obrazovanje. Imamo veliki nedostatak udžbenika, cilj nam je da jednu knjigu dijele tri đaka, zaključuje misionar.

Zdravstvene nejednakosti

   Kad smo otvorili temu epidemije ebole, fra Miro je odmah naveo dvije stvari koje se u medijskim izvještajima plasiranim na zapadu rijetko navode. Kenija, podsjećamo, nije u skupini zemalja koje se spominju u kontekstu epidemije pa u ovoj zemlji možete naći samo odjeke medijske histerije na ovu temu.

   – Za početak, ebola nije nova bolest. Ona je prisutna već 40 godina. I nije potpuno smrtonosna – nažalost za većinu oboljelih u Africi jest jer je neliječena i jer je njihov imunosustav zbog iznimno loših uvjeta života daleko labaviji i podložniji bolestima. Tragedija širenja ebole u Africi je u nedostatku uvjeta za liječenje, medicinsko osoblje nije obučeno i nema nikakvu opremu. Nema izoliranih soba za bolesnike, nego je u jednoj sobi po 100 kreveta. Nerijetko u jednom krevetu leže dva bolesnika. Jasno je da se ebola, koja se inače ne širi zrakom nego isključivo prisnim kontaktom s oboljelom osobom te putem tjelesnih tekućina, u takvim uvjetima može proširiti. Kenija je od Zapadne Afrike gdje se pojavila ebola udaljena gotovo jednako kao i od Hrvatske i ne spadamo u zemlje s rizikom širenja epidemije. Koliko uspijem čuti iz ovdašnjih medija, prenosi se informacija kako prepoznati simptome, informira nas sugovornik.

   Zatim dolazimo do srži problema; o priči koja je ostala neispričana pri izvještajima o prijevozu zapadnjaka zaraženih ebolom na liječenje u njihove domicilne države. Liječenje ebole, naime, može biti efikasno, ali uglavnom onda kad se liječite u bogatijim zemljama. Ako ste imali tu nesreću da ste Afrikanac zaražen u Africi, po svemu sudeći ćete umrijeti. Fra Miro Babić objašnjava o čemu se tu radi.

   – Pandemija priče o eboli buknula je kada je obolio prvi Amerikanac. Ne zato što postoji realna prijetnja da će se bolest raširiti u Americi nego su svjetski farmaceutski lobiji dobili novu priliku za zaradu koju dosad nisu imali jer je bolest bila isključivo lokalizirana u siromašnom svijetu. No mediji uvijek pribjegavaju senzacionalističkom prenošenju poruke straha ignorirajući velike zdravstvene nejednakosti između Afrike i bogatog dijela svijeta. Podlijeganje bilo kojoj bolesti ovisi o svjetskoj lokaciji u kojoj živite. Ne zaboravite da Hrvatska, bez obzira na aktualne probleme koji vas muče ipak pripada onoj razvijenoj, bogatoj polovici. Reći ću to ovako – vjerojatnost da obolite i umrete od ebole u zemljama zapadnog svijeta slična je onoj da dobijete glavni zgoditak na lotu. Siguran sam da će ebola poput epidemija SARS-a i ptičje gripe, u zapadnom svijetu biti zaboravljena već kroz par tjedana. A sve će završiti time što će Africi opet biti jače zatvorena vrata, upozorava na žalosnu istinu misionar.

Mobilna klinika

   Ipak, da se razumijemo, rad s oboljelima u Africi – ne samo od ebole, nego i od drugih bolesti – nipošto nije bezopasan. Štoviše, liječnici i medicinsko osoblje iz više zemalja svijeta uistinu riskiraju život pomažući bolesnim Afrikancima. Medicinska pomoć organizirana je i u misiji u kojoj radi naš sugovornik, pri čemu nesebično pomažu i liječnice iz Hrvatske.

   – U sklopu misije imamo zdravstveni centar te organiziramo mobilnu kliniku po udaljenim selima. To je jedina zdravstvena skrb koja je na raspolaganju ovdašnjim ljudima. Jedna časna je medicinska sestra, uz nju imamo tehničara koji radi testiranje na malariju, HIV i slično i to je sve od osoblja s kojim raspolažemo. S vremena na vrijeme u misiji nam se priključuju liječnici volonteri. Baš u proteklom periodu izmijenile su se dvije liječnice iz Hrvatske, jedna iz Vinkovaca, druga iz Osijeka i to nam je bila velika pomoć. Stigla nam je i donacija riječkog stomatologa dr. Marka Perkovića koji nam je darovao stomatološku opremu pa obzirom da smo dobili struju spremni smo proširiti rad. I ovdje ćemo ovisiti isključivo o volonterima stomatolozima koji će voditi ordinaciju. Nije pretjerivanje da je život medicinskog osoblja u nerazvijenim zemljama na kocki. Upravo sada u slučaju ebole ljudi koji su u kontaktu s bolesnicima su najugroženiji jer nemaju adekvatnu zaštitu i lijekove. I tu bi razvijeni svijet bez odgađanja trebao pomoći, ističe fra Miro Babić.

   Pojava ebole u zemljama zapadne Afrike otežala je i rad našim misionarima koji tamo djeluju. Misionari, napominje naš sugovornik, međusobno nisu u kontaktu, jer za kontaktiranje nemaju prilike, ali njihovi problemi uglavnom su vrlo slični.

   – Nažalost, mi misionari nemamo međusobni kontakt, jer nemamo za to prilike. Naši misionari u zemljama zapadne Afrike potrebni su u područjima zahvaćenim bolešću kako bi pokušali osigurati i organizirati najpotrebnije – dopremiti hranu i pitku vodu ugroženima te pomoći u nabavljanju medicinskog pribora. Danas su najpotrebnije gumene rukavice i odijela kojima bi se osoblje zaštitilo od zaraženih. Potrebno je konkretno uputiti ljude kako bi se znali ophoditi s bolesnima i zaštititi se jer jedino će se tako zaustaviti širenje bolesti. Mislim da je tu Svjetska zdravstvena organizacija zasad najslabija, a prisutnost misionara izuzetno je bitna, kaže sugovornik.

Slika svijeta

   Naravno, ebola ostaje jedan od minornijih problema Afrike, iako o njoj svjetski mediji izvještavaju barem deset puta opširnije i češće nego o malariji, pothranjenosti, nedostatku pitke vode. Franjevac na radu u Keniji ističe da glad više nije najveći problem, barem ne onoliki kao pothranjenost.

   – Zbog siromašne prehrane tijelu nedostaju potrebni nutrijenti da bi bilo zdravo i otpornije na bolesti. Prenoseći vijest o širenju ebole od koje je dosad umrlo oko tisuću ljudi nigdje u medijima se nije moglo čuti da je u proteklih šest mjeseci koliko traje epidemija, u Africi umrlo preko 500 tisuća djece, većinom mlađe od pet godina, od upale pluća ili dijareje uzrokovanih neuhranjenošću i zagađenom vodom. Tijelo i imunitet afričkog čovjeka nažalost je daleko podložnije infekcijama i slabije se može obraniti zbog pothranjenosti. Čak i malarija nas bijelce drugačije pogađa. Volonteri u Malom domu redovito je »prehodaju« s jedva izraženim simptomima no Afrikanci je puno teže podnose. U našem zdravstvenom centru u misiji vršimo testiranje i imamo učinkovite lijekove tako da ovdje više nitko ne bi trebao umrijeti zbog neliječene malarije, kaže naš sugovornik.

   Kad ga pitate o planovima i njegovoj slici svijeta na koju su afrički dojmovi morali utjecati, misionar će govoriti o zahvalnosti Bogu na vremenu provedenom na Crnom kontinentu i radovanju stvarima koje suvremena civilizacija podrazumijeva.

   – Teško je povezati planiranje i misionarstvo. Malo se tu što planira. Ovo je život, ideš naprijed i ne odustaješ. Mislim da niti jedan misionar nema plan koliko će ostati u službi, sve ovisi o tome koliko si potreban, jer svoj život dao si na raspolaganje služenju drugima. Onog trenutka kada te pozovu dalje trebaš biti spreman ostaviti iza sebe sve što si napravio i krenuti kopati iz početka. Takav je život misionara. Kao i svaki mladi čovjek i ja sam po dolasku u Afriku mislio da ću puno toga promijeniti, a onda te život ovdje nauči da se to ipak ne događa. Afrika je sigurno više promijenila mene nego što sam ja uspio nju. Zahvalan sam Bogu na vremenu provedenom u Africi i to baš u trenutku kada je suvremeni svijet i tehnologija prodrla u svaku poru života, a tek rijetko u svijetu postoje mjesta sasvim drugačijeg života. Upravo je takva suptropska Afrika i misija koju vodim u divljini na dvije tisuće metara nadmorske visine. Pola svijeta ovih dana dočekuje najnoviji iPhone 6, a mi smo u selu upravo dočekali struju. To je naša senzacija. Struja nam omogućava nove uvjete rada u zdravstvenom centru koji vodim u misiji. No to je zasad i jedino mjesto gdje postoji električni priključak. Još će proći puno godina dok ovdašnje stanovništvo ne bude moglo dovesti struju u svoje zemljane kuće. Daleko su od standarda kakav je nama poznat još od II. svjetskog rata. Ali ljudi se ovdje ipak ne žale toliko na situaciju u kojoj žive. Ne smatraju da bi trebali imati nešto što nemaju. Mještani mi svakodnevno dolaze s različitim upitima, ali ne kako bi se jadali i žalili nego s konkretnim problemima i traže moju pomoć da ih pokušaju riješiti. Imaju vreću kukuruza koju nemaju gdje prodati, a s tim novcima bi platili školovanje djeteta pa me mole da otkupim od njih kako bi to mogli postići, ispričao je franjevac.

   Fra Miro, pitali smo ga na samom kraju razgovora, što će vam, jednom kad odete iz Afrike, najviše nedostajati?