Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
Fašizam je diktatura zla

CRNA STOGODIŠNJICA Priča o usponu Benita Mussolinija i danas je alarm za opasnost

CRNA STOGODIŠNJICA Priča o usponu Benita Mussolinija i danas je alarm za opasnost
CRNA STOGODIŠNJICA Priča o usponu Benita Mussolinija i danas je alarm za opasnost
Autor:
Objavljeno: 15. svibanj 2019. u 7:21 2019-05-15T07:21:59+02:00

Sam je Mussolini govorio: »Rat je muškarcu isto što i ženi majčinstvo«. Fašizam je zagovarao realizaciju korporativnog društva na čijem se čelu nalazi Duce, Führer, Caudillo, Conducator..., i ima neograničene ovlasti, neupitni autoritet, a zajednicu čine elite koje se razlikuju po kompetencijama i poslušne mase kojima je, navodno u interesu da slijede svoga Vođu

Italija je iz Prvog svjetskog rata izašla, po sudu većine javnosti, kao »osakaćeni pobjednik«, tj. nije uspjela ostvariti sve svoje političke ambicije i ciljeve. I nakon rata, permanentna ekonomska i politička kriza se nastavila, što više samo se dodatno intenzivirala, a veliki, nezadovoljeni kolonijalni i nacionalistički apetiti postajali su sve veći društveni teret koji je frustrirao elite.

Upravo na tom valu općeg nezadovoljstva pojavio se Benito Mussolini kao spasitelj, jer je ponudio rješenja koja su se mnogima (u)činila prihvatljivim; u ožujku 1919. godine utemeljio je borbene odrede Fasci di combattmento (kasnije, 1921. preimenovane u Partita Nazoinale Fascista), u isto vrijeme kada je u Njemačkoj i Hitler osnovao NSDAP, tj. nacionalsocijalističku stranku, kao odgovor na sve jači, narastajući komunistički pokret, koji je nakon pobjede boljševika u Rusiji dobio krila i na zapadu Europe.

Uvođenje diktature

Različiti slojevi građanske klase, zatim seljaci, sitni poduzetnici, aristokrati, klerikalci, lumpenproleteri i sl. našli su se u strahu pred »baukom komunizma«, umišljajući kako će ovladati Italijom. U takvim okolnostima ubrzo im su se radikalna rješenja koja je predlagao Mussolini sa svojim fašističkim pokretom, nametnula kao jedino efikasna i većina ga je objeručke prihvatila.

Sam pojam fašizam oblikovan je po uzoru na antički Rim, tj. bio je izvedan iz riječi »fasces« (snop pruća), odnosno to je bio simbol konzulske moći i autoriteta države, a Mussolini je to kasnije objašnjavao kako je snop uvijek snažniji od jednog pruta koji se da lako slomiti, za razliku od snopa koji čvrst i otporan i jasno oslikava snagu i brojnost njegova pokreta. Uspon fašista prema vrhovima vlasti bio je iznenađujuće brz i učinkovit, već u listopadu 1922. godine nakon njihovog tzv. pohoda na Rim, Mussolini je od kralja Viktora Emanuela III. dobio mandat za sastavljanje vlade, da bi nakon parlamentarnih izbora 1924., a posebice od siječnja iduće, 1925., započeo s uvođenjem svojevrsne »meke« diktature, koja je postupno vodila likvidaciji parlamentarnog sustava i demokracije i na koncu proglašenju jednopartijske, fašističke države, a sam Mussolini se proglasio neupitnim Vođom (Duceom).

Benito Mussolini (1883.-1945.) je svoju političku karijeru započeo u socijalističkoj stranci, čak je u jednom razdoblju (1912. – 1914.) bio i glavni urednik njihova središnjega glasila »Avanti«, ali nakon što se založio za ulazak Italije u rat, bio je izbačen iz njihovih redova. Međutim, on je precizno detektirao izvorišta talijanske krize, nezadovoljstva i straha i mora mu se priznati, majstorski iskoristio pruženu prigodu. Istina, kada se pojavio sa svojim fašistima, nitko mu u početku nije dao velike šanse, a još manje slutio u kakvo će se krvavo čudovište pretvoriti koje će cijelu zemlju zaviti u crno. Pokret koji je počeo kao marginalan, pa pomalo i operetno komičan, prije svega zahvaljujući ponašanju svoga vođe, nametnuo se kao snaga koju nitko nije mogao obuzdati i koja je bezobzirno sve pred sobom rušila i uništavala.

Sam Mussolini nije bio nikakav primitivac, bio je pristojno obrazovan, svirao je violinu, govorio sedam jezika, ali je zapravo bio čovjek bez stvarnih uvjerenja, lišen svih moralnih skrupula, koji je da bi se dočepao vlasti i moći bio spreman učiniti sve, ne prezajući ni od najgorih zločina. Nesumnjivo, posjedovao je svojevrsnu karizmu, znao se prilagoditi masama i fašistima su počeli prilaziti brojni nezadovoljnici, posebice pripadnici onih društvenih slojeva koji su živjeli u paničnom strahu od dolaska komunista na vlast i u njihovoj zemlji.

Prorok umarširao u Rijeku 

A, da im takva opasnost realno prijeti, sudili su po sve većom usponu komunističkog pokreta diljem Europe.

Umjesto varljive demokracije i prevrtljivih demokratskih političara, Mussolini je ponudio svima jasna i naizgled jednostavna rješenja: čvrstu i moćnu državu koja se ne zanosi kojekakvim liberalnim novotarijama i(li) socijalističkim projektima, već svoju misiju ostvaruje povezivanjem i zbijanjem »narodnih masa« ukorijenjenih u snazi i veličini, u pravilu slavne nacionalne prošlosti, usko oslonjene na mitsku sliku vlastite povijesti koja odolijeva svim opasnostima koje su se nadvile nad talijanskim narodom. Fašizam se predstavio kao izraz modernosti svoga vremena i utoliko se i glasoviti Marinettijev futuristički manifest (iz 1919.) sjajno uklopio u Mussolinijev projekt, posebice stoga, jer je u ime nove umjetnosti, novog kao takvog, odbacivao sve staro, a da bi se čovjek dokazao kao biće novog mora se izložiti svim opasnostima, pa i po cijenu smrti; zar uostalom španjolski falangisti (fašisti) nisu za svoj moto imali usklik: »Viva la muerta«, kako bi naglasili odlučan boj do pobjede, ma što to značilo.

Fašizam se razlikovao od drugih ideologija prije svega svojim antiracionalizmom, ali i »dekadencijom«; (primjer je pjesnik Gabriele D'Annunzio, zvani Vate-Prorok, prvo suparnik, a potom Mussolinijev sljedbenik koji je sa svojom postrojbom umarširao u Rijeku), dakle nije bio utemeljen na apstraktnim idejama (poput liberalizma i socijalizma), već prije svega usmjeren na emocije i iracionalne nagone. U znatnoj mjeri, na fašizam je utjecao socijalni darvinizam svojom teorijom o prirodnoj borbi i opstanku jačih. Sam je Mussolini govorio: »Rat je muškarcu isto što i ženi majčinstvo«. Fašizam je zagovarao realizaciju korporativnog društva na čijem se čelu nalazi Duce, Führer, Caudillo, Conducator... i ima neograničene ovlasti, neupitni autoritet, a zajednicu čine elite koje se razlikuju po kompetencijama i poslušne mase kojima je, navodno u interesu da slijede svoga Vođu. Za razliku od komunističkog, u fašističkom društvu gospodarstvo nije bilo toliko izravno pod kontrolom države, ali je u znatnoj mjeri bilo regulirano državom, prije svega podređeno interesima krupnog kapitala, posebice onog vezanog uz vojni establishment, vojne strukture i industriju. Militantni rasizam i nacionalizam, a u kasnijoj fazi (posebice kada se Mussolini i Hitler počinju jače politički i vojno približavati) i antisemitizam, karakteristike su fašizma u kojem, ukoliko izuzmemo ove navedene fenomene, nalazimo i brojne sličnosti s komunizmom.

Policijska država

Nestabilne građanske demokracije, suprotstavljeni stranački interesi, jalove koalicije i sl. koje nisu mogle riješiti nagomilane političke i ekonomske probleme, građani su kaznili i zamijenili diktatorima, u konačnici totalitarizmom, vjerujući kako je to lijek za sve društvene bolesti. A, zapravo samima sebi iskopali su rake i ne znajući kako će i sami u njima ubrzo svršiti. U Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumunjskoj, Estoniji itd. fašizam se nametnuo kao vodeći pokret i(li) poredak, ali kao što znamo nije donio nikakva rješenja. Upravo suprotno, uslijedile su tragedije i katastrofe kakve svijet do tada nije vidio. Pokazalo se kako »jake« Vođe, policijska država, antisemitizam, rasizam, nacionalsocijalizam, pogromi i diskriminacija manjina svih vrsta i oblika, a moglo bi se nabrajati, u pravilu rezultiraju krvavom kalvarijom i masovnim devastacijama, gotovo kolektivnom propašću članova zajednice, ali unatoč svemu i nakon svršetka Drugog svjetskog rata, čini se da čovječanstvo nije došlo pameti. Fašizam, samo sada u novim formama, ali jednako pogubnih i opasnih poruka, nastavlja intenzivno živjeti. Naravno, nazivati fašizmom sve prema čemu imamo otklon, možda je ljudski razumljivo, ali jednako tako i opasno, jer se onda iz vida gube stvarno fašistički sadržaji. Stalnim korištenjem tog pojma zapravo pridonosimo normalizaciji nečega što je iskonsko i istinsko zlo i što samo po sebi nije normalno. A, takve poruke jednostavno »otupljuju« zlo, kao i osude fašizma. Istodobno, mora se priznati, kako je fašizam teško odmah prepoznati, a kada se »razigra«, tada je već obično kasno. Danas, nedvosmisleno jasno fašističke »vrijednosti« i stavove zagovaraju samo ultranacionalisti, svi ostali s uglavnom desnog političkog spektra ne zagovaraju fašističke ideje otvoreno. Ali, to ne znači kako ne šalju poruke, pozorno kamuflirane i(li) obrađene, a koje nedvosmisleno upućuju što zapravo žele, kamo streme i kakve (neprihvatljive) sadržaje lansiraju u javni prostor. Kojekakvi likovi koji se predstavljaju kao (post)moderni političari, zapravo su, nazovimo to otvoreno, obični prevaranti, lopovi, hohštapleri, siledžije, jednostavno notorni desperadosi kojim ništa čovječno i humano nije sveto. Krenimo za početak od nas samih: što vidimo? Relativizaciju i svojevrsnu rehabilitaciju ustaštva na svakom koraku, gdje prepoznajemo »udruženi rad« široke koalicije pravaša, suverenista, preko raznih Esih-Hasanbegovića do HDZ-a, pa i same predsjednice Republike, a ništa bolje nije ni u susjedstvu.

Banalizacija zločina

Ali, to ni malo nije utješno. U Srbiji se Vučić i njegova narodnjačka bulumenta predstavljaju kao faktor stabilnosti na Balkanu, a radi se o čovjeku koji je praktički do jučer, zajedno s Miloševićem, Šešeljom, Nikolićem i sličnim (neo)fašistima opravdavao i veličao ratne zločin(c)e, ili pak otvoreno participirao u njima. U BiH i na Kosovu, polako, ali sigurno skida se stigma s Handžar divizije ili s balista, a radi se s nacističkim kolaborantima koji su si osigurali mjesto u povijesti brojnim zločinima. Ni u Rumunjskoj nije puno bolje, sve češće glavu dižu poklonici Željezne garde; u Mađarskoj, zloglasni Strelasti križevi preobučeni u uniforme Jobbika (a i Orban »dobro« stoji) uporno i sustavno oživljavaju antisemitizam koji ide pod ruku s kampanjom protiv imigranata, a koja izaziva ushit paneuropskog desnog sektora.

U Grčkoj jača Zlatna zora, u Bugarskoj Ataka, a u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i uopće diljem zapadne Europe imamo već dobro uhodane profašističke mehanizme koji forsiranjem izbjegličke krize u javnosti zauzimaju sve više prostora, a koliki i kakav uskoro će se pokazati na predstojećim EU izborima. I svima njima je mantra: dobro, nacifašisti i njihovi trabanti proglasili su rasne zakone, provodili masovno istrebljenje Židova; to su greške (ne kažu zločini), ali nije sve bilo tako crno, kakvim se želi prikazati. Hitler je javnim radovima zaposlio stotine tisuća radnika i (iz)gradio kvalitetne autoceste. Mussolini je isušivao močvare oko Rima, a što je u međuvremenu sa svojom soldateskom činio strašne zločine u Etiopiji, potom, tijekom rata još i gore u Albaniji, Grčkoj te posebice na prostorima bivše Jugoslavije, to se ignorira i banalizira. A, kada se u ovaj registar zla uključe i ona nacistička, a koja su naprosto nepojmljiva po obimu i brutalnosti, sve se to gura pod tepih, opravdava, falsificira, zaboravlja... Elemente fašizma možemo danas, gotovo na svakom mjestu naći i stoga, čak i za one dobronamjerne koji se opiru tezi o puzajućem fašizmu diljem Europe (pa jednako tako u RH) preporučam da pročitaju dvije tanke, ali instruktivne knjižice o ovim temama (Umberto Eco: »Vječni fašizam« i Rob Riemen: »Vječiti povratak fašizma«), jer kada zaokružimo sve što se oko nas događa, samo slijepac ili budala ne vidi pravo stanje stvari. A, ako smo već alergični na knjige, valja podsjetiti na natpis istaknut na ulazu u Muzej holokausta (SAD) u kojem se upozorava na znakovlje kojim možemo prepoznati fenomenologiju fašizma: nacionalizam, prezir prema ljudskim pravima, rasni suprematizam, kontrola medija, identifikacija religije i nacije, nedodirljivi korporativni interesi, korupcija, nepotizam, prezir prema intelektualcima...

Ili što bi rekao Eco: »Pojam fašizam prilagođava se svemu jer moguće je eliminirati iz fašističkog režima jedan ili više aspekata, a i dalje će se moći prepoznati kao fašistički... Smatram da je moguće navesti jedan popis tipičnih obilježja onog što bih htio nazvati ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ta obilježja ne mogu se usustaviti jer su mnoga međusobno proturječna i tipična su za druge oblike despotizma ili fanatizma. Ali, dovoljno je da jedno od njih bude prisutno kako bi oko njega mogao koagulirati fašizam«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.