Je suis Bruxelles, to je natpis koji je jučer blještao sa zgrade Europskog parlamenta u povodu godišnjice terorističkog napada u kojem su prošle godine poginule 32 osobe, te ranjeno 300 ljudi, a temelji Europske unije i njenih vrijednosti bili uzdrmani.

Na plenarnoj sjednici održana je minuta šutnje i atmosfera je u cijelom gradu bila pomalo suzdržana.

Godišnjicu su obilježile belgijske vlasti kao i tijela EU, iako se na ulazu u zgrade EP-a doista nije osjećala veća napetost nego inače, niti su pregledi bili stroži. Broj naoružanih policajaca i vojnika nije se činio većim nego drugih dana. Da se ne zna da je pred godinu dana uzdrmano srce demokratske Europe, ništa ne bi podsjećalo na tragične događaje, jer zivot teče dalje i kafići pred kompleksom EP-a bili su puni kao i inače. No, u razgovorima je ipak dominirala tema krvavog napada, pa i među hrvatskim europarlamentarcima.

– Jedna od prvih misli s kojima sam se jutros probudila, bilo je sjećanje na taj dan, i na te strašne događaje i zapravo svi danas vrtimo taj film. Čovjek ne može da se ne zapita što ako se ponovi. Činjenica je da su od tada mjere sigurnosti pooštrene, ne samo tu u Europarlamentu nego i u robnim kućama i na javnim mjestima gdje se okuplja puno ljudi. Zaštitarima morate pokazivati svoju torbu, na primjer. Kad uz prst na okidaču specijalci stave i »fantomke«, nije ugodno. No, strah nikad ne prevlada i život normalno teče, kaže Biljana Borzan, koja veli da zivi baš kao i prije nemilih događaja.

Ruža Tomašić, kao bivša policajka, nema problem sa oružjem na ulicama, ali Ivana Maletić priznaje da je odredjena nelagoda ostala.

– Znate da meni oružje ne smeta, dapače, dobro je da teroristi vide da se ne mogu šaliti, kaže Tomašić.

– Jedna nelagoda nakon napada trajala je dosta dugo, posjetitelja Europarlamenta nije bilo gotovo do jeseni, masovno se otkazivalo. Ali Bruxelles je srce Europe, a Europa je i dalje najsigurnija regija u svijetu, i važno je da ta poruka ostaje kao ključna, kaže Maletić.

Ipak, neki Hrvati koji žive u Bruxellesu i dan danas osjećaju strah i promijenili su svoje životne navike.

– Od tada nisam ušla u metro, i nikad ne bih svoje dijete samo pustila u podzemnu željeznicu. Atmosfera u gradu je ipak malo drugačija nego prije, ljudi se drže poznatog kruga kretanja, u neke kvartove jednostavno ne zalazimo. Kao da se osjeća puno veće nepovjerenje među ljudima, rekla nam je jedna od zaposlenica EP-a koja u Bruxellesu živi već deset godina.