Što bolje svjedoči o trenutačnoj šizofreniji u Britaniji od činjenice da je britanska politika najprije brutalno ponizila aktualnu premijerku Theresu May odbivši njezin prijedlog sporazumnog Brexita, a onda, već sljedećeg dana, na glasanju o povjerenju podržala njezinu vladu, produljivši njezinu političku agoniju, koja ne traje od jučer? Ta politička šizofrenija vidljiva je na svakom koraku u britanskoj politici posljednje dvije i pol godine, otkako su britanski birači tijesnom većinom na referendumu potvrdili izlazak Velike Britanije iz Europske unije.

Unatoč toj odluci, koju britanska politika mora provesti – jer volja birača mora biti ispunjena – britanska politika ne može se ujediniti oko toga što je, zapravo, Brexit, kako ga provesti i kakve odnose Britanija kao nečlanica mora uspostaviti s Europskom unijom? I to je temeljni uzrok sadašnjeg kaosa. Brexit, odnosno proces njegove provedbe, u Britaniji se pretvorio u političku krizu bez presedana u poslijeratnoj britanskoj politici.

Izdaja volje birača

A bez rješenja te političke krize na Otoku neće biti moguć ni dogovor Londona i Bruxellesa, budući da je za taj dogovor neophodno da London utvrdi svoje jedinstveno stajalište. Da bi se Britanija mogla dogovoriti s Unijom, najprije se mora dogovoriti sama sa sobom, a taj dogovor, na žalost, još se ne nazire. Parlamentarno odbijanje sporazuma što ga je premijerka May ispregovarala s Unijom, koji predviđa sporazumno napuštanje EU i prijelazno razdoblje, kako bi se ublažili negativni efekti, samo je manifestacija tog problema. Unatoč parlamentarnoj odbijenici, najtežoj u novijoj britanskoj povijesti, May tvrdoglavo ustrajava na svom položaju, dok njezinu neuništivost na Otoku cinično uspoređuju s trajnošću slavne Nokije 5210.

No ta je politička ustrajnost samo odraz njezina političkog neuspjeha. Premijerka May ne samo da u protekle dvije i pol godine nije uspjela ujediniti britansku politiku oko ovog pitanja, nego nije uspjela postići konsenzus oko Brexita ni unutar svoje konzervativne stranke, iako je i jedno i drugo obećala kada je nakon referenduma o Brexitu i povlačenja Davida Camerona preuzela stranku i vladu. Unutar konzervativaca, naime, postoji nekoliko struja i grupacija.

Jedna, recimo, zagovara isključivo tzv. tvrdi Brexit, odnosno Brexit bez sporazuma, što premijerka May i njezini istomišljenici unutar stranke smatraju najgorim rješenjem, zagovarajući sporazumni Brexit, dok ima i onih koji se i među konzervativcima zauzimaju za raspisivanje novog referenduma, koji May smatra izdajom volje birača. Ništa bolja situacija nije ni u laburističkoj stranci, u kojoj tri četvrtine članova i simpatizera smatra da je drugi referendum, na kojem bi birači ponovno dobili priliku odlučivati o Brexitu, najbolja opcija, dok je euroskeptični čelnik laburista Jeremy Corbyn sve do jučer odbijao podržati drugi referendum, videći u Europskoj uniji najveću prepreku svojoj političkoj agendi. Naposljetku je Corbyn ipak najavio da će se možda predomisliti i podržati drugi referendum, u slučaju da vlada premijerke May ne prihvati laburističke prijedloge kojima bi se izbjegao Brexit bez dogovora, koji je za laburiste najgora opcija koju po svaku cijenu treba izbjeći.

Premijerka May svojedobno je obećala da će Brexit pretvoriti u »priču o uspjehu«, ali se pokazalo da je projekt koji je od početka sazdan na lažima i obmanama nemoguće pretvoriti u uspjeh. Kampanja koja je zagovarala izlazak Britanije iz EU temeljila se na nizu lažnih informacija u koje je povjerovala većina britanskih birača.

Laži u kampanji

Nedugo nakon referenduma o Brexitu čak je i jedan od glavnih krivaca za Brexit, Nigel Farage, priznao kako je jedna od glavnih tvrdnji kojima je uvjeravao Britance da trebaju napustiti Uniju bila – laž. Riječ je, naravno, o tvrdnji da će 350 milijuna britanskih funti koje se svakog tjedna šalju u EU umjesto toga biti uloženo u britanski zdravstveni sustav. No bila je to samo jedna u nizu laži kojima je kampanja za izlazak argumentirala svoju odluku, s obzirom na to da su statistički podaci, suprotno od onoga što su tvrdili Farage i njegovi suradnici, jasno ukazivali na činjenicu da građani iz drugih članica koji rade u Ujedinjenom Kraljevstvu znatno više pridonose socijalnim fondovima nego što iz njih izvlače, kao i to da je dolazak radne snage iz EU utjecao na pad nezaposlenosti u Britaniji, a ne obrnuto. A sve su to bili argumenti kojima je kampanja za izlazak pobijedila na referendumu.

Problemi su počeli kada je takvu odluku, koja se temeljila na lažnim vijestima, trebalo artikulirati u suvisao i koherentan politički projekt i implementirati u suglasju s Europom, s obzirom na to da u razvodu uvijek postoje dvije strane. Premijerka May preuzela je taj posao iako je sama zagovarala ostanak Britanije u EU, nakon što su oni koji su Britaniju doveli u tu nemoguću situaciju pobjegli sa scene, počevši od premijera Camerona koji je olako i nepromišljeno obećao održavanje referenduma, računajući na to da će novim ustupcima EU uspjeti pridobiti birače za ostanak u Uniji, ali taj je plan spektakularno propao, a on nije imao rezervni plan.

Birači su povjerovali Farageovim lažima da Britanija sama može postati globalna sila, a ne argumentima i činjenicama. A činjenica je da je britanski imperij prošlost i da će izlaskom iz Unije Britanija dodatno ugroziti svoj položaj i postati drugorazredna sila na rubu Europe. Iluzija o ponovnom usponu Britanije na krilima Brexita, naravno, samo je iluzija. Danas pak gledamo dramatične posljedice tih lažnih obećanja. I to ne samo obećanja da je Brexit dobar za Britaniju, što su Britancima obećavali Farage i Boris Johnson, nego i obećanja Therese May da će Brexit pretvoriti u priču o uspjehu. Pokazalo se, naime, da stvarni Brexit nije isto što i imaginarni Brexit o kojem je govorio Farage, čija su djeca, zahvaljujući činjenici da im je majka Njemica, u međuvremenu dobila njemačko državljanstvo.

Nekontrolirani Brexit

Iako je od referenduma o Brexitu prošlo više od dvije i pol godine, a od izlaska Britanije iz Unije dijeli nas samo deset tjedana, Britanci se još nisu dogovorili kako zamišljaju svoj izlazak iz Unije. Bez tog dogovora nemoguće je predvidjeti kako bi mogao izgledati budući odnos Europe i Britanije, jer Europa s pravom smatra da najprije treba utvrditi sve uvjete i modalitete raskida braka, a tek onda razgovarati o budućim odnosima. Bez elementarnog jedinstva britanska politika neće Brexit vratiti pod svoj nadzor, a u tom slučaju nekontrolirani Brexit bit će neizbježan.

U cijelom ovom kaosu oko Brexita fascinantno je još nešto. Dok na britanskoj strani svjedočimo totalnom političkom ratu, kako međustranačkom tako i unutarstranačkom, koji izlaz iz sadašnje slijepe ulice čini nemogućim, na europskoj strani nakon dugo vremena vidjeli smo neočekivano jedinstvo, i to od početka ovog mučnog procesa do njegova kraja.

Unatoč britanskim pokušajima da unese razdor među europske članice, europski pregovarači tijekom ove krize u pregovorima s Londonom uvijek su nastupali u ime svih preostalih članica EU, njih 27, koje su upravo u slučaju Brexita pokazale brojnim skepticima da je ipak moguće oblikovati jedinstveni europski stav, koji će predstavljati interes svih članica i Unije kao cjeline.

To je osobito važno u svjetlu činjenice da Brexit, bojimo se, neće ostati usamljen slučaj, s obzirom na to da diljem Europe jačaju iste one političke snage koje su odgovorne i za Brexit. Zato bi za Europu bilo najbolje da ova agonija s Brexitom završi što prije, kako bi Europa mogla nastaviti svojim putem. Bez Britanije, na žalost.