Budi promjena koju želiš vidjeti, kaže ona stara poslovica koja zaziva individualnu odgovornost, jedna od onih uzvišenih životnih mudrosti koja se često »šera« na društvenim mrežama i jednako često izgubi u bespuću kvazi-aktivističke virtualne »stvarnosti«. Ako ćemo iskreno, Hrvatska, zemlja u kojoj je jedini »narodni« referendum iznuđen kako bi se dijelu stanovnika uskratila ljudska prava, definitivno nije plodno tlo za građanske revolucije i inicijative. Baviti se građanskim aktivizmom ili volontirati za opće dobro u Hrvatskoj se danas gotovo pa smatra manje normalnim no utajiti porez ili primiti mito.

I baš zato su, između ostalog, jedni od istinskih heroja ove turbulentne 2015. godine svi oni hrvatski građani koji nisu poput većine Europljana odgledali drugu najveću humanitarnu katastrofu u modernoj povijesti stisnuti iza svojih ekrana, već su svojim nesebičnim djelovanjem mnogim očajnim ljudima bar na kratko vratili nadu u bolje sutra.

Štoviše, u situaciji u kojoj su cijele države potpuno nespremne dočekale izbjegličku krizu, u Hrvatskoj je u manje od dva tjedna nastala građanska inicijativa koja je danas, dva mjeseca nakon što su prve izbjeglice počele pristizati u naše krajeve jedna od glavnih regionalnih humanitarnih sila kojoj vjeruju ne samo hrvatski građani, nego i moćne inozemne humanitarne organizacije. Građanska inicijativa Are You Syrious? danas okuplja volonterski tim od 40 ljudi koji svakog tjedna koordinira desetke volontera. U njihovim su redovima studenti, srednjoškolci, poslovni i obiteljski ljudi koji su sate i sate svog slobodnog vremena posvetili pomaganju izbjeglicama. U posljednja su tri mjeseca prikupili i podijelili na stotine tona hrane, higijenskih potrepština, lijekova, odjeće, obuće, deka i šatora na izbjegličkoj ruti kroz Hrvatsku i susjedne zemlje.

Ogroman odaziv

U tjednu kad je Are You Syrious iz građanske inicijative napokon postala i službena udruga, Zagrepčanki Lejli Juranić, magistrici kemije i majci troje djece, čak se i pomalo teško prisjetiti da je sve započelo prije samo petnaest tjedana u njenom dnevnom boravku.

– Bilo je to vrijeme kad je izbjeglički val došao do Srbije. Gledali smo to na vijestima i shvatili da želimo nešto napraviti. Istina je da smo tad već izgubili povjerenje u Crveni križ i te velike organizacije. Suprug i ja smo već prije znali u krugu prijatelja prikupljati pomoć, na primjer kad su bile velike poplave, ali nismo imali nikakvih organizacijskih iskustava. Tako da smo i ovog puta putem Facebooka obavijestili prijatelje da ćemo prikupljati robu i potrepštine i kad skupimo dovoljno, potrpati u kombi i odvesti to u Srbiju, prisjeća se Lejla. Vijest da »se prikuplja« munjevito se proširila Facebookom i Juranići uskoro više nisu mogli parkirati u garaži od silnih donacija. Uz pomoć prijatelja sortirali su i potrpali stvari u kombi i nakon više peripetija završili u Röszkeu, na srpsko-mađarskoj granici, gdje ih je dočekao apokaliptički prizor.

– Bio je to prvi susret s izbjegličkom krizom. Prijateljica i ja zatekle smo tisuće ljudi na livadi, bez struje, bez vode, bez ikakve pomoći osim jednog šatora s Liječnicima bez granica i samo s par toi-toi wc-a. Kad smo podijelili pomoć i vratili se bilo mi je jasno da ne smijemo stati, prisjeća se Lejla. Uslijedio je humanitarni koncert koji je potaknuo zagrebački kantautor Denis Katanec, a zagrebački Vintage je na kratko ustupio prostor za prikupljanje donacija. Odaziv je bio ogroman, a prikupljene donacije ovog su puta zahtijevale cijeli vozni park kombija. Mala ad-hoc organizirana grupa volontera kojoj je pisac Vid Jeraj nadjenuo ime Are You Syrious? već je krenula razmišljati kako stvari počinju izmicati iz ruku. No tada se izbjeglički val naglo »prelio« u Hrvatsku.

– Dva dana nakon koncerta natrpala sam auto donacijama i otišla u Tovarnik. To je bio početak i još ništa nije bilo organizirano. Ne možeš zamisliti tu scenu – oko 4000 očajnih ljudi bez hrane i vode na livadi. Kad su skužili mene i auto pun hrane počeli su trčati sa svih strana. Naši policajci sjajno su reagirali. Napravili su krug oko auta i pomogli mi razdijeliti pomoć, hvali Lejla hrvatsku policiju s kojom su, kaže, na terenu imali samo odlična iskustva.

Velika obitelj

U danima koji su uslijedili AYS volonteri počeli su »visiti« na svim punktovima gdje je izbjeglicama trebala pomoć – Tovarniku, Opatovcu, Bapskoj, kasnije i Ključu Brdovečkom i Brežicama.

Grupi se, ponajviše preko njihove Facebook stranice počelo javljati sve više ljudi koji su željeli pomoći. Inicijatori grupe shvatili su da je vrijeme za bolju organizaciju.

– U početku nismo ni razmišljali da će nam biti potrebno još skladišta, kamiona, ljudi koji će iskrcavati, ukrcavati, da nam na terenu trebaju klupe i šatori, cijela infrastruktora. Nismo ništa znali o carinskim propisima, na primjer da se rabljene cipele ne mogu prenositi preko granice, pa se cijeli kombi vratio natrag. Puno stvari smo učili »u hodu«. Sada imamo osobu koja koordinira volontere tako da ih ni u jednom trenutku nigdje nema ni previše ni premalo. Imamo špeditere koji vode računa o organizaciji transporta u druge zemlje, jer je to veliki logistički problem. Imamo koordinatore skladišta koji koordiniraju prikupljanje i sortiranje donacija u četiri velika skladišta. Jako je važno da sve bude savršeno sortirano da volonterima na terenu bude lakše raditi. Imamo grupu koja održava Facebook stanicu i odgovara na upite i grupu za donacije. Imamo obavještajni tim koja prikuplja podatke s granica i iz kampova, sve bitne podatke koji osim nama koriste i izbjeglicama jer prate našu stranicu. Imamo i knjigovođu, a trenutno radimo i na grupi za senzibilizaciju javnosti jer kriza nije gotova, priča nam Lejla i spominje cifru od 300-tinjak volontera koji su u posljednja dva mjeseca »dali ruku« na ovaj ili onaj način.

– Da bi se u kratkom roku obuklo i nahranilo sedam tisuća ljudi potrebno je puno volontera i to ne samo onih koji će dijeliti stvari na terenu. Upoznali smo predivne ljude svih profila, svih godišta. Sve su to ljudi koji imaju svoje živote, poslove, obitelji, no u svoje slobodno vrijeme, često popodne ili čak po noći, odlučili su pomagati drugima. Postali smo kao velika obitelj…

Ekipu AYS-a na terenu nisu zaustavljale ni bizarne administrativne odluke. Na području Ključa Brdovečkog, prisjeća se naša sugovornica, hrvatska strana nije dozvoljavala dijeljenje odjeće, a slovenska dijeljenje hrane. Volonteri bi onda u Hrvatskoj brzo dijelili hranu, pa trčali preko granice i tamo dijelili odjeću.

Druga dimenzija

No daleko od toga da je fizički napor i slobodno vrijeme jedina cijena volontiranja. Bliski susret s tako golemom ljudskom tragedijom, tvrdi Lejlin suprug Luka, svakom se volonteru trajno urezao u pamćenje. 

– To je nešto s čim se nikad nisi susreo, niti si znao s čime se ideš susret. Mi imamo dvije male kćeri i sina i kad sam vidio malu curicu, potpuno bosu i slabo obučenu, s malim blatnim nogicama, automatski sam zamislio što bi bilo da je moja kćer u toj ulozi. Neke stvari te u sekundi emocionalno slome. Najviše me, međutim, pogađao taj brutalni kontrast dva života. Na primjer u Tovarniku, pet tisuća ljudi leži po podu, ne znaš od kud da kreneš, događa se kataklizma i onda se odmakneš 50 metara dalje kupiti kruh i vidiš onaj drugi život, u kojem ljudi idu na posao ili piju kavu na terasi. Kao da si prošao kroz vrata u drugu dimenziju. Zapravo tek kad se vratiš u svijet iz kojeg si došao počinješ shvaćati razmjere katastrofe i nehumanog odnosa prema ljudima koji su dehumanizirani već samim time što su morali otići i ostaviti sve i onda još dođu u situaciju gdje se prema njima ponaša kao da nisu nigdje poželjni. Sjećam se u Bapskoj prizora čovjeka koji vozi svoju mamu – stariju invalidnu osobu, u tačkama, i tako sve od makedonsko-grčke granice.  Na tačkama piše da one služe za pomoć teško pokretnim izbjeglicama i da se nalaznik moli da ih vrati na neku adresu u Makedoniji. Stvarno ne možeš vjerovati da u 21. stoljeću netko mora u običnim tačkama voziti svoju mamu tolike kilometre. Ili u Sloveniji, u Rigoncima, u trenutku kad su Mađari potpuno zatvorili granice i transferi još nisu bili dogovoreni – Slovenija kaže mi ćemo primiti 3000 izbjeglica, a u Hrvatsku je ušlo 5000. I tih preostalih 2000 naši su doveli do granice autobusima i kao u filmovima im rekli: tamo vam je Slovenija.

To je Europa 2015. godine: ljudi s malom djecom u naručju gaze preko rijeke u vodi do pojasa. Onda prijeđu u Sloveniju gdje ih čeka policija s psima i tako pothlađeni ostaju na polju cijelu noć. Sjećam se jedne majke, same s troje vrlo male djece, koja je iz autobusa izašla potpuno dezorijentirana, iscrpljena, nije više ni mogla hodati. Pomogli smo joj nositi djecu, ali nismo mogli ništa više napraviti. Najužasniji moment svakog volontera je nemoć, reći će Luka kojeg su osobito pogađale generalizacije i izvrgavanje istine u medijima. Nema tog volontera, tvrdi on, koji nije ostao oduševljen pozitivnim stavom ljudi koji prolaze nezamislivu havariju u svojim životima. Nema volontera kojeg se nije dojmila njihova smirenost i kultura ponašanja u najgorim zamislivim uvjetima. Nema tog volontera koji ne shvaća da bi bilo tko u istoj situaciji zapalio šator ili bilo koji komad smeća samo da preživi noć na otvorenom.

– U današnjem svijetu u kojem se tako lako manipulira informacijama istina ne postoji ako je tražiš sjedeći za ekranom. Ne možeš spoznati pravu istinu iz svoje fotelje. Moraš se maknuti, izaći van.

Ljudi često misle da će netko drugi riješiti problem, da postoji neki opći red i poredak i da netko vodi brigu o tim stvarima. No to najčešće nije tako, smatra Luka. 

Ljudi u klopci

Za rastuću ksenofobiju i otpor javnosti prema izbjeglicama, te općenito manjak volje da se s ljudske strane sagleda izbjeglička kriza, ovaj zagrebački glazbenik i »event« menadžer krivi dijelom medije, a dijelom konformističko društvo.

–  Islamofobija je sustavno nametnuta i izgrađena putem medija. Živimo u svijetu PR-a, u svijetu marketinga, u doba kad je jaka moć medija i obmanjivanja javnosti. Sumnjam da bi javnost gledala isto na izbjeglice koje dolaze iz neke druge zemlje. Paradoksalno je da je Sirija bila zemlja razvijenija od naše, a sad mi uzimamo pravo da na njih gledamo s visoka. No ti ljudi su u klopci – s jedne strane su potjerani iz svoje zemlje, djelomično zahvaljujući i djelovanju »zapadnjačke kulture«, a s druge strane ih nitko nigdje ne želi. Ispada da bi trebali ostati tamo dok svi ne poginu. Lako je zaboraviti da nitko od nas ne bi na to pristao. Mislim da je razlog tome dijelom i stoga što živimo u materijalističkom i konformističkom društvu. Ljudima je prividno dobro. Imaš posao – ako ga imaš, imaš gdje stanovati i imaš što za jesti. Imaš prijatelje i obitelj, živiš po nekoj špranci i ne želiš promjene jer one potencijalno predstavljaju opasnost za takav način života. Pri tome uopće ne razmišljamo da takav način života djelomično egzistira upravo na disbalansu između nekih regija u svijetu. Dok postoje ljudi koji će u nekoj siromašnoj zemlji za tri dolara raditi tenisice koje mi kupujemo po nama prihvatljivoj cijeni, postojat će disbalans, tvrdi Luka. Problem »ekonomskih migranata« također mu se čini preuveličan. Najjače države na svijetu, podsjeća on, izgradili su ekonomski migranti koje mi sad ne želimo.