Azem Vllasi dobro je poznat domaćoj javnosti još od osamdesetih godina kada je bio predsjednik Saveza komunista Kosova, čovjek kojega je Milošević u nizu svojih »antibirokratskih revolucija« politički eliminirao i nakon toga na 14 mjeseci zatvorio. Nakon toga Vllasi se politikom bavio periferno, više kao promatrač i analitičar, povremeno savjetnik, a godinama je jedan od najcjenjenijih kosovskih odvjetnika. U Zagrebu je boravio samo nekoliko dana nakon proslave 10. obljetnice državnosti Kosova.

Nedavno je obilježena 10. obljetnica kosovske državnosti. Kako ocjenjujete to razdoblje, Kosovo je priznalo 115 država, primljeno je u neke relevantne međunarodne organizacije, ali Srbija se pokazala dovoljno snažnom da blokira ulazak Kosova u UN, a do tada je Kosovo na neki način ograničeno priznata država.

– Deset godina nakon proglašenja neovisnosti suviše je kratak period da bi se moglo reći da je Kosovo postiglo potreban nivo konsolidacije, kako nutarnji kao države tako i svoje međunarodne pozicije. Kosovo funkcionira kao država, ima kompletiranu unutarnju državnu strukturu, može se reći da je prilično konsolidaralo svoj međunarodni položaj, ima podršku većine zapadnoeuropskih država i SAD-a. Kosovo prolazi kroz krupne unutarnje probleme iz nekoliko razloga.

Koji su to?

– Poslije raspada Jugoslavije Kosovo nije imalo normalan period tranzicije kao druge države nastale raspadom. Namjesto tranzicije ono je imalo period okupacije do 1999. godine.

Pod okriljem vlasti 

To je bilo razdoblje paralelnih kosovskih institucija.

– Mi smo imitirali institucije, održavali smo u životu neke vitalne funkcije poput zdravstva i obrazovanja, ali u uvjetima režima klasične okupacije u vrijeme Slobodana Miloševića tako da nije bilo nikakvih uvjeta za normalnu tranziciju. I na Kosovu se dogodio rat, i tijekom rata je Kosovo stradalo. Zatim je uslijedio, od 1999. do 2008. godine, period međunaordne administacije i mi smo 2008. zapravo započeli od nule. To je specifično za Kosovo u odnosu na druge države. Problem je što sada imamo na vlasti garnituru koja nema državničkog iskustva ni drugog znanja.

Mislite na predsjednika Hashima Thaçija i premijera Ramusha Haradinaja?

– Mislim šire od toga. Kada govorim o vladajućoj strukturi, ne spominjem imena, ali u strukturama vlasti prilično su jaki ljudi željni vlasti, ali nedovoljno posvećeni normalnom obnašanju vlasti. Pohlepni su za bogatstvom i njihova borba za opstanak na vlasti je borba za očuvanje onoga što su stekli pod okriljem vlasti. Kosovo ima nade za veći napredak i boljitak kada dođu mlade, školovane generacije na vlast koje u ovih 10 – 20 godina ipak komuniciraju sa svijetom.

Rekli ste da mladi komuniciraju sa svijetom, ali taj svijet je ograničeno otvoren prema Kosovu, njegovi su državljani u viznom režimu pa i premijer Haradinaj nedavno nije dobio vizu za SAD.

– Glavni problem je u tome što su građani Kosova, dakle i mladi koji imaju potrebu da normalno komuniciraju sa svijetom u viznom režimu i to jedini u Europi, i ne mogu se slobodno kretati. Razlog za neukidanje viznog režima su unutarnji problemi i europski dužnosnici na to stalno ukazuju i naglašavaju dva osnovna kriterija koje treba ispuniti.

Prvi je ratifikacija sporazuma o granici s Crnom Gorom koji je potpisan 2015. godine. Drugi uvjet je da se daju očigledni dokazi da se vodi borba protiv korupcije. Ni po jednom od ta dva pitanja nema rezultata. Nedavno je trebalo biti s dnevnog reda skinuto pitanje granice s Crnom Gorom, Skupština je trebala ratificirati sporazum, ali vladajući, koji su bili u opoziciji kada je sporazum potpisan i protivili su mu se, su opet nešto zakuhali.

Galame po svijetu 

Prošlog vikenda u Prištini je bio i albanski premijer Edi Rama i predložio je da Kosovo i Albanija, ne sada nego u budućnosti, imaju jednog predsjednika. Koliko je ta izjava iritantna i za Beograd, Podgoricu, Skoplje, Atenu?

– To je bila nesmotrena izjava. Inače takve nesmotrene izjave su svojstvene Rami. On je čovjek umjetnosti, ne vodi mnogo računa o posljedicama javnih izjava, a kada je čovjek na funkciji, mora o tome voditi računa. Tom izjavom dao je razloga srpskoj propagandi da galami po svijetu kako postoji opasnost od velike Albanije.Nama je tom izjavom naštetio, a to što je izjavio, nema nikakve veze s realnošću niti će se dogoditi to da Kosovo i Albanija imaju neku zajedničku državnu instituciju.

Rama je govorio i o zajedničkom tržištu, obrazovanju i drugome.

– Ideja o zajedničkom tržištu je europska ideja i sve europske ideje i vrijednosti trebaju važiti za države Kosovo i Albaniju, ali mi smo dvije države i u Europi nema promjena granica. To pitanje o kojem je govorio Rama ne treba niti onako nesmotreno niti ozbiljno potezati jer to jednostavno nije aktualno niti može proizvesti bilo što osim nepotrebnih reakcija.

Ono što je potrebno i o tome se govori godinama je dijalog Beograd – Priština, tako nazvan da se ne bi nazvao Srbija – Kosovo što bi ljutilo Beograd. Gledano iz Zagreba dojam je da se u sklopu tog dijaloga malo toga pomaknulo i s jedne i s druge stvari. Neki sporazumi su potpisani, uglavnom se ne ispunjavaju, a u aktualnoj fazi odnosa predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i Thaçi jako podržavaju dijalog.

– Protiv dijaloga nitko ne može biti. Jer ako niste za dijalog, onda ste za rat. Kada je riješeno pitanje statusa Kosova i kada je ono po modelu sui generis postalo sedma država nastala raspadom Jugoslavije 2008. godine, odlučeno je u Vijeću sigurnosti da se u Bruxelles prenese dijalog za normalizaciju međudržavnih odnosa. Pošto Srbija ne priznaje Kosovo, ona ne koristi taj termin »dijalog za normalizaciju međudržavnih odnosa«, nego »dijalog Beograd – Priština«. U Srbiji dobro znaju da je nezavisno Kosovo kao država činjenica, to je svršena stvar. Oni u tom dijalogu hoće da još nešto dobiju. Vučić izbacuje neke parole, ali ne želi reći što to točno znači.

Otvorio je u Srbiji unutarnji dijalog o Kosovu.

– Da, za rješavanje statusa Kosova, a kosovski status je riješen. Na kosovskoj strani nema partnera za dijalog o rješavanju jer je to riješeno. Vučić hoće srpsku javnost malo suočiti s realnošću, pa kaže da ne trebaju gajiti ambicije da će dobiti ono što ne mogu.

Velika greška 

Mogu li dobiti sjever Kosova?

– Vučić kaže da ne može jedna strana, albanska, biti potpuno zadovoljna, druga, srpska, potpuno nezadovoljna. Znači, on na nešto cilja, ne želi kazati na što. Ako cilja na sjever Kosova, to znači da cilja na promjenu granica. Na albanskoj strani sugovornika za tako nešto nema. Potezati pitanje granica je opasno i za samu Srbiju.

Srbija poteže i druga pitanja – status zajednice deset općina sa srpskom većinom na Kosovu, imovine Telekoma, tvrde da su kosovske vlasti nacionalizirale rudnike Trepča.

– Nacionalizirale!? Trepča je kosovski resurs i po ustavu iz socijalističkog razdoblja i po Zakonu o udruženom radu iz 1976. godine. Srbija pretendira da njoj pripadne ono što je potezom pera proglasilo imovinom poduzeća Srbije u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića i tu je problem. Ova srpska garnitura na vlasti, osim što nema ratovanja, ništa nije mentalno promijenila u odnosu na vrijeme Miloševićevog režima. To su ljudi koji su proistekli iz tog režima.

Sve što su unutarnje obveze Kosova prema Ahtisaarijevom planu Kosovo će ostvariti, dakle i zajednicu općina sa srpskom većinom koju u Beogradu već nazivaju zajednicom srpskih općina čime daju do znanja da za druge nema mjesta. To su kosovske općine i unutarnja stvar Kosova. Ne znam zašto su naši napravili veliku grešku i u Bruxellesu potpisali sporazum s Beogradom o toj zajednici općina.

U Srbiji računaju da tu zajednicu općina sa srpskom većinom, u drugačijim uvjetima, pretoče u nešto nalik na mini Republiku Srpsku na Kosovu, pa da Srbija jednom rukom stalno bude umiješana u unutarnje poslove Kosova. Dijalog se nastavlja, a on nema nikakve svrhe ako se ne završi međusobnim priznanjem i uspostavom diplomatskih odnosa. A kada se uspostave normalni međudržavni odnosi, sva pitanja rješavat će se normalnim putevima, Bruxelles više neće biti potreban.

Kako sada stvari stoje, put Srbije u EU uvelike vodi preko Kosova, ali isto tako i put Kosova i prema potpunom međunarodnom priznanju, a jednog dana i prema otvaranju europske perspektive vodi preko Beograda.

– Logika kaže tako. Pošto Srbija mora riješiti otvorena pitanja s Kosovom, uključujući i to da se mora pomiriti s činjenicom da je Kosovo država, put Srbije do EU-a je malo izravniji, a Kosovo je tu velika zapreka. Put Kosova je malo zaobilazniji, nama se ne žuri da činimo uslugu Srbiji na tom putu. Što se međunarodnog priznanja tiče Srbija nije ta koja će odjednom početi agitirati za njega, kao što sada ulaže ogromna sredstva i agitira protiv članstva Kosova u međunarodnim organizacijama. Kada riješimo ta pitanja sa Srbijom, izvjesno je da će brže ići konsolidacija kosovskog međunarodnog položaja. To nam sada nije najveća briga, briga nam je unutarnja konsolidacija države.

Zatvorena usta 

Što za stanje na Kosovu znači ubojstvo Olivera Ivanovića?

– Svako ubojstvo je tragično i teško. Ubojstvo Olivera Ivanovića ima ozbiljne političke posljedice. Prva je ta da se od kosovskih Srba više nitko ne smije pojaviti kao alternativa tzv. Srpskoj listi na Kosovu koju je formirao na Beograd i koja striktno i direktno radi po nalozima Beograda i Vučića.

Ta lista je na lokalnim izborima pobijedila u svih tih deset općina sa srpskom većinom.

– Tako je. Ima još Srba poput Olivera Ivanovića koji jesu lojalni Srbiji, nisu lojalni Kosovu, ali su imali, ili imaju, stajalište da ne mogu sve na žličicu dobivati iz Beograda, da hoće svoj položaj poboljšati u dijalogu s Albancima. Iz Srbije im stalno dolaze poruke da će o njihovom položaju brinuti Beograd i da nemaju što mimo kontrole Beograda razgovarati s Albancima jer se u Beogradu boje da će im tako iskliznuti iz ruku opcija da on odlučuje što će biti u odnosima s Kosovom.

Ubojstvom Olivera Ivanovića postignuto je to da svaki Srbin na Kosovu koji se pojavljuje kao alternativa Srpskoj listi više ne smije otvoriti usta jer se protivi za vlastitu sigurnost, što je razumljivo. Srbija je zabilježila jedan poen. Prsti narudžbe i ubojstva Olivera Ivanovića vode u Srbiju. Kada bi oni htjeli, to bi se rasvijetlilo u 15 dana.

Vučić je tako nekako najavljivao.

– Da je bilo volje, to bi se rasvijetlilo. Da su Albanci ubili Ivanovića, siguran sam da bi za manje od tjedan dana to bilo rasvijetljeno.

Sud za ratne zločine na Kosovu sa sjedištem u Haagu je prilično zastao, tužitelj odlazi jer mu završava mandat, ne zna se kada će biti imenovan novi i to baš u vrijeme kada su se očekivale prve optužnice protiv Albanaca koji su počinili zločine nad Srbima, a čuju se i glasovi u kosovskom parlamentu da bi zakon kojim je osnovan taj sud trebalo ukinuti. Mnogi smatraju da se to događa zato što bi oni koji su na vlasti mogli biti objekti interesa tog suda.

– Poslije svih ratova pravda mora funkcionirati. Pravda mora učiniti svoje i radi žrtava i radi nauka »da se više ne ponovi«. Da nije bilo Haškog suda i da nije postojala obaveza domaćih sudova da procesuiraju neke zločine, mislim da nitko ne bi išao pred sud. Na Kosovu je zaključeno da je potrebno procesuirati zločine iz rata, po principu individualne odgovornosti, i da na Kosovu nema uvjeta za to pa treba formirati specijalna sudska vijeća i tužilaštvo. Skupština Kosova o tome je donijela zakon 2015. Tužiteljstvo sada treba uručiti prve optužnice i sve treba početi funkcionirati. Netko se sjetio na brzinu da se u Skupštini pokuša usvojiti zakon kojim se stavlja van snage zakon iz 2015. To je napravilo velike štete Kosovu i svi ključni međunarodni faktori čupali su uši našim dužnosnicima. Po mojoj procjeni glavni razlog za to jest to što sadašnja vlast želi sebe osigurati od onih svojih suboraca koji će eventualno ići u Haag. Odlazak sadašnjeg tužitelja nema veze s time. Njega je State Department »posudio« na tri godine i to se ne može produžiti, a čovjek koji kao v.d. nastavlja posao je potpuno meritoran.

Faktičko stanje

Pitanje odnosa Kosova i Srbije tiče se običnih ljudi i na toj razini se vidi koliko stvari ne funkcioniraju. Poznam Albanca iz južne Srbije koji je godinama živio na Kosovu, oženio se u Prištini. Kada se vratio u Preševo, Srbija mu nije priznala papire, pa ni vjenčani list i on i njegova supruga morali su se još jednom vjenčati. Imaju dvije godišnjice braka.

– Ilustrativan primjer za probleme. Dijalog u Bruxellesu započeo je s namjerom da se prije svega postignu tehnički, administrativni sporazumi kako bi se olakšao život ljudima s obje strane granice. Sve zapinje na tome što Srbija ne priznaje Kosovo. Jer, i vjenčanje i svi dokumenti, formulari, sve je to verificirano na kosovskim službenim papirima, dokumentima, a u Srbiji to ne priznaju. Kada međudržavni odnosi budu potpuno uređeni, to će funkcionirati, kao što funkcionira na relaciji Srbije s drugim zemljama u regiji.

Vi očekujete da će Srbija jednog dana, u dogledno vrijeme, priznati Kosovo.

– Mislim da hoće. Faktičko stanje je takvo da je Kosovo država. U prembulu ustava Srbije uneseno je Kosovo, ali kao pravnik mogu vam reći da je norma koja ne funkcionira mrtva. U Srbiji govore da nikada neće priznati Kosovo, ali vode razgovor za rješavanje nekih pitanja. Postavlja se logično pitanje – ako nikada neće priznati Kosovo, zašto razgovara? Ako smatrate da je to dio Srbije, onda recite kada će se Srbija vratiti na Kosovo. To neće reći jer znaju da se to nikada neće dogoditi.

Moraju razgovarati zbog toga što tvrde da žele u EU?

– Nisu ludi u EU, nema optičke varke. Kosovo su priznale 23 države Unije i to što Srbija trabunja da neće nikada priznati Kosovo ne ostavlja nikakav dojam na te europske zemlje.