Ove, 2019.g. navršilo se 60 godina od kako je u Washingtonu 24. svibnja 1959. godine preminuo John Foster Dulles, bivši američki ministar inozemnih poslova; odnosno 50 godina od smrti njegova mlađeg brata Allena Dullesa (29. siječanj 1969.), prvog civila imenovanog na dužnost direktora CIA-e (od 1953. do 1961.) tajne, obavještajne službe, koji su svojedobno imali presudan utjecaj na američku, posebice vanjsku politiku, a samim time i na američku strategiju tzv. hladnog rata u sukobu s komunističkim svijetom i ideologijom kojima su neupitno i suvereno vladali i upravljali SSSR i KPSS.

Na posljednji ispraćaj Johna F. Dullesa u washingtonsku katedralu došle su tisuće ljudi, sahranu je prenosila televizija, a bivšem ministru došli su se pokloniti brojni državnici, ministri i dipolomate, među inim i zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer i general Čang Kaj Šek, koji se nakon poraza u kineskom građanskom ratu s komunistima, povukao s pristašama na Formozu i tamo formirao svoju vladu i državu, koju je tzv. zapadni svijet dugo vremena (zahvaljujući i Johnu Dullesu) držao za jedinog legitimnog predstavnika kineskog naroda.

Ratne igre

U oproštajnom govoru, predsjednik SAD-a, general Dwight Eisenhower nazvao je svog pokojnog prijatelja Johna »velikanom naše epohe« i obećao je kako će u njegovu čast novu zračnu luku u Chantillyju, u Virginiji nazvati njegovim imenom, što je, iako je u međuvremenu došlo do smjene vlasti u Bijeloj kući (republikance su naslijedili demokrati), novi predsjednik države John F. Kennedy, koji nije podnosio braću Dulles, ipak 1962. godine i to krajnje nevoljko ispoštovao, više kako bi javno manifestirao svoju toleranciju i time pokazao kako demokrati, za razliku od republikanaca, drže do procedure i javnih institucija, a daleko manje zbog generalova obećanja. Naime, braća Kennedy su prezirali sve što su braća Dulles predstavljali, radilo se o dva posvema suprotstavljena, trajno zategnuta svjetonazora, koja su se međusobno potpuno isključivala.

Poznati američki povjesničar Stephen Kinzer u svojoj je knjizi »The Brothers: John and Allen Dulles and Their Secret World War« pokušao je pojasniti ulogu i značaj braće Dulles u američkoj, posebice vanjskoj politici, koja, bez ogleda na različite mijene, praktički do danas nije, od njihova vremena, promijenila svoj kurs, odnosno, nije u bitnom odstupila od parametara koje su oni inaugurirali u State Departmentu, ali i nametali Bijeloj kući, a što je posebice vidljivo danas, u eri Donalda Trumpa kada iznova, naravno prilagođena političkom kontekstu svoga vremena, dobiva na snazi i značaju.

Pedesetih godina minulog stoljeća braća Dulles su dominirala političkom scenom SAD-a, ali njihov trag i doprinos američkoj diplomaciji nije bio zanemariv i prije 1953.; John je sudjelovao na mirovnim pregovorima u Versaillesu, a Allen je svjedočio usponu nacizma u Europi, a obojicu je Drugi svjetski rat i vrijednosno i ideološki, ali i profesionalno (de)formirao.

Braća su rođena u obitelji u kojoj je politika imala važnu ulogu; primjerice, s majčine strane, John Watson Foster (1836.-1917.) bio je u razdoblju 1892.-1893. američki ministar inozemnih poslova u vladi predsjednika Benjamina Harrisona (1833.-1901.), pripadali su visokom američkom društvu i sva su im vrata i politike i bussinesa bila širom otvorena.

Diplomirali su pravo na prestrižnom Princetonu; stariji John (rođen 1888. u Washingtonu) se potom pridružio poznatom odvjetničkom uredu iz New Yorka (Sullivan & Cromwell), ali nikada nije odusta(ja)o od politike.

Tijekom Prvog svjetskog rata javio se kao dragovoljac u vojsku, ali odbili su ga zbog zdravstvenih razloga; međutim 1918. vlada ga je imenovala pravnim savjetnikom američke delegacije na mirovnim pregovorima u Versaillesu, a istodobno je, kao predstavnik svog odvjetničkog ureda radio na formuliranju tzv. Dawesova plana (1924.-1929.) kojim su trebala biti osigurana financijska sredstva u vidu pozajmica njemačkim poduzećima, čime se željelo pomoći obnovi tamošnjeg gospodarstva, ali ne iz nekakvih humanitarnih razloga, već kako bi Berlin mogao plaćati ratne reparacije Velikoj Britaniji i Francuskoj, a opet kako bi oni, tj. London i Pariz, mogli vratiti dugove Americi koja ih je tijekom rata snabdijevala oružjem, hranom i svim ostalim potrepštinama i tako im pomogla pobijediti Njemačku.

Diplomat i obavještajac

Mlađi brat Allen (rođen 1893. u Watertownu, New York) svoju je diplomatsku karijeru započeo u Beču, da bi se izbijanjem Prvog svjetskog rata prebacio u Bern u kojem je upoznao i Lenjina, prije nego li se specijalnim njemačkim vlakom prebacio u Rusiju, u kojoj je već bio srušen carizam, a boljševici su sve više jačali.

Nakon rata radio je kao savjetnik za razoružanje u Haagu i u tom je razdoblju upoznao niz važnih ljudi iz međunarodnog političkog i poslovnog života. Kasnije je svjedočio usponu nacizma Njemačkoj, progonu Židova, a upravo se po tim pitanjima prvi put ozbiljnije sukobio sa starijim bratom, koji nije želio zatvoriti predstavništvo svog odvjetničkog ureda u Berlinu, dok je Allen smatrao da je bilo kakva suradnja s nacistima neprihvatljiva.

Braća, oboje republikanci, uglavnom su se slagali u političkim stajalištima, a eventualne razlike, primjerice na budućnost američke vanjske politike (John je preferirao izolacionizam, a Allen intervencionizam), nimalo nisu utjecale na njihovu bliskost i povezanost. Nakon Drugog svjetskog rata, John je nastavio raditi u diplomaciji, a kao glavni savjetnik senatora Arthura H. Vandenberga, bio je angažiran na utemeljenju UN-a u San Francicsu i primjene njene Povelje; dok se Allen po nagovoru pukovnika Williama J. Donovana pridružio američkoj kontraobavještajnoj službi Office of Strategic Services (OSS), jer je tijekom rata za njih već vodio razne poslove u Bernu, prije svega prikupljao je informacije o izbjeglicama i emigrantima od interesa za SAD.

Ali, braća su obavljali i zajedničke poslove; djelovali su kao savjetnici za vanjsku politiku Thomasa E. Dewey (1944.-1948.) prilikom njegove kandidature za predsjednika SAD-a.

Allen je 1951. dobio zadaću na nov način ustrojiti američku obavještajnu službu i uopće (kontra)obavještajni sustav, a istodobno je bio zadužen za vođenje tajnih operacija u CIA-i. Na braću Dulles presudan utjecaj je imao tada, novoizabrani američki predsjednik, republikanac Dwight Eisenhower: imenovao je Johna ministrom i dao mu je zadaću osmisliti novu nacionalnu vanjsku politiku, jer je imao puno povjerenje u njegove sposobnosti, iskustvo i obrazovanje.

Vremenom je John Dulles imao sve veći utjecaj na američkog predsjednika što je zapazio i Hruščov prilikom pregovora s američkim predsjednikom (1955.) o čemu je pisao u svojim memoarima.

Allen i John nisu tajili svoj antikomunizam, ali iz toga ne treba zaključiti kako su podcjenjivali komuniste i komunističku ideologiju. Naprotiv: John je neprestano isčitivao Staljinove »Probleme lenjinizma« kako bi, govorio je, što bolje upoznao neprijatelja. Čvrsto je zastupao u pregovorima s Rusima, američke interese, smatrajući kako su sovjetski političari, vojno i ideološki najveća opasnost po Ameriku, jer vode izrazito ekspanzionističku politiku.

To što je Amerika vodila isto takvu politiku, to nisu smatrali problemom. Bili su spremni, kako bi osigurali američke interese, uporabiti atomsku bombu u ratu sa Sovjetima, a Hruščov je, u već spomenutim memoarima opisao, kako je usprkos njihovoj ratobornosti, s konzervativnim republikancima uvijek lakše pregovarao, nego li s demokratima Kennedyjeva tipa, jer s njima se nikada nije znalo na čemu si.

Strahujući od sovjetske ekspanzije 50-ih godina prošlog stoljeća, Amerika je krenula putem globalnog intervencionizma i John je otvoreno zastupao poziciju dva, na smrt suprotstavljena bloka: mi (misleći pritom na slobodni svijet), protiv Rusa i u tom sukobu ne može biti neutralnih. Tko nije s nama, taj je protiv nas, i od svih američkih saveznika je tražio da slijede ovu logiku.

Nije priznavao neutralne; čak i one koje su mu bili bliski u ideološkom pogledu (kršćanski fundamentalisti), koji su bili antikomunisti, a nisu se otvoreno protivili sovjetskoj politici, za braću Dulles bili su neprihvatljivi.

Politika supersile

U takvoj politici Allenova CIA imala je posbno važnu ulogu: financirala je brojne tajne operacije, pomagala je antikomunističku gerilu diljem svijeta i organizirala je rušenje Americi nepodobnih režima (primjerice Mossadeka 1953. u Iranu i Jakoba Arbeneza u Guatemali 1954.). John je jačao američku vanjsku politiku svojevrsnom »paktomanijom«: utjecao je na formiranje tri velika vojna pakta: Central Treaty Organization(CENTO,1955.-1979.) u kojem su se nalazili Velika Britanija, Turska, Iran, Irak, Pakistan i SAD; Southeasat Asia Treaty (SEATO,1955.- 1971.) koji su činili uz Ameriku i Veliku Britaniju, još i Francuska, Novi Zeland, Filipini, Tajland i Pakistan, te Australia, New Zeland, United States Security Treaty (ANZUS 1952.) u kojem su (su)djelovali Aemrikanci, Australija i Novi Zeland, a kada su Francuzi 1954. odbili koncepciju zajedničkog europskog obrambenog sustava, Allen i John Dulles su sve snage uprli kako bi Zapadnu Njemačku učini stožernom članicom NATO-a; počeli su je naoružavati i u perspektivi su joj dali ulogu države koja bi trebala predvoditi Europi.

Braća su upravo kroz svoju projekciju svijeta kao sukoba dobra i zla, u kojem Amerika dakako zastupa dobro, a Sovjeti zlo, formirali svoju hladnoratovsku politiku; bili su iskreno uvjereni kako kršćanski, konzervativni, puritanski svijet, protestantske provenijencije ima zadaću zaštititi Ameriku; da je Amerika oruđe providnosti kojim se treba nadvladati komunističko zlo i u toj su borbi dozvoljena sva sredstva.

Amerikanci su željeli igrati ulogu globalnog šerifa i svekoliku vanjsku politiku vodili su kao politiku supersile koja si uzima prava koja drugima negira. Zapravo vodili su istu vanjsku politiku kao Sovjeti, samo sa suprotnim ideološkim predznakom.

Bili su uvjereni da je Amerika u svakom pogledu superiorna cijelom svijetu, a posebice u odnosu na komuniste kojim im nisu ni vojno, ni ekonomski, a niti moralno dorasli. Kako svjedoče povjesničari Robert J. McMahon i Odd Arne Westad, braća su bila opsjednuta strahom od sovjetske opasnosti i njihovog nenadanog atomskog udara i u tom su pogledu zagovarali masovnu izgradnju atomskih skloništa, razvoj američkog nuklearnog oružja i uporabu sile za suzbijanje širenja komunizma izvan tzv. sovjetske sfere utjecaja.

Naravno, radili su na razbijanju sovjetskog bloka, ali to im nije bio primarni cilj; to su ostavljali za eventualni, frontalni, nuklearni rat. Međutim, strah o kojem govorim, nije bio samo mjera opreza, već i snažni mobilizacijski faktor s kojim su računali kako bi došli do pobjede u hladnom ratu.

Dolaskom Johna Kennedya u Bijelu kuću, novi se predsjednik želio riješiti, opterećujućeg nasljeđa braće Dulles: John je već bio mrtav, ali je njegov duh još uvijek imao razornu političku snagu; s druge strane Allena je trebalo maknuti i postaviti demokrata na njegovo mjesto kako bi se ovladalo informacijama kojima je CIA raspolagala.

Kennedy je u listopadu 1961. odlikovao Allena za odanu i predanu službu u Langleyu, (Medalja za nacionalnu sigurnost) da bi ga potom odmah sutra smijenio s funkcije direktora CIA-e. Valja napomenuti kako je nakon Kennedyjeva ubojstva, novi američki predsjednik Lyndon Johnson, imenovao 1963. Allena članom tzv. Warrenove komisije (koja je ispitivala okolnosti Kennedyjeva umorstva), a njegova je zadaća bila onemogućiti da državno-sigurnosni podaci dospiju u javnost.

I nije pogriješio, jer je Allen Dulles u potpunosti obavio svoju zadaću. Ali, taj pokušaj »suzbijanja« duha dullesizma iz američke politike nije nikada do kraja bio ostvaren; ta politika permanentno prisutna u američkom javnom životu; zapravo ona se, u intervalima, intenzivno obnavlja, posebice danas kada najmoćniju silu svijeta vodi Donald Trump, tako da slobodno možemo reći da je politika Allena i Johna Dullesa danas jača i življa nego li u vrijeme dok su je sami provodili.